Doc. dr. sc. Vlatka Vukelić za Narod.hr govori o skupu na temu komunističkih zločina koji je u srijedu, 22. lipnja, održan na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu.
Dr. sc. Vlatka Vukelić, docentica s Odsjeka za povijest Fakulteta hrvatskih studija, bila je članica organizacijskog odbora međunarodnog znanstvenog skupa „Važnost europskoga sjećanja za europsku budućnost: Komunistički zločini“. Doc. Vukelić na skupu je sudjelovala i kao izlagačica s temom o komunističkom zločinu u Zrinu te kao moderatorica 3. sesije izlaganja koja je nosila temu: „Komunistički zločini i stanovništvo“. Predavači u toj sesiji su bili: doc. dr. sc. Vladimir Šumanović, koji je govorio o jugoslavenskom logoru u Požegi, Drago Štokić koji je govorio o prikrivenim grobištima Požeštine, Domagoj Đerek, koji je iznio vojnu i političku biografiju Petra Kleuta 1941.-1945., Danijel Jurković, koji je govorio o zločinima u šumi Belaš te Besim Qeriqi s Kosova, koji je govorio o nasilju prema mladim prosvjednicima na Kosovu 1981.
Narod.hr: Znanstveni skup na temu komunističkih zločina na FHS-u održao se 22. lipnja, na dan kada se obilježava “Dan antifašističke borbe”, kada se često može vidjeti i slavljenje neprimjerene komunističke simbolike. Kako to da ste upravo ovaj datum izabrali za održavanje skupa?
Dr. sc. Vlatka Vukelić: Naravno da je datum bio ciljan i bio je precizno definiran. To je bilo tako prije svega, zato što se u Hrvatskoj najčešće antifašistička borba poistovjećuje s radom komunista, odnosno komunističkih ćelija na terenu. Tu bi stigmu na neki način trebalo rasvijetliti jer je postojao velik broj ljudi koji su djelovali antifašistički, ali nisu bili pripadnici komunističkog pokreta niti su imali ikakve planova kasnijih saveza s komunizmom. Recimo, bilo je mnogo onih koji su i po političkoj i po društvenoj strukturi bili tzv. “mačekovci” odnosno HSS-ovci. Oni nisu bili pripadnici komunističkog pokreta i poistovjećivanje antifašističke borbe i formiranja tzv. prvog partizanskog odreda u Hrvatskoj jednostavno ne mogu biti istoznačnice jer to u sadržajnom smislu i nisu. To je, prije svega, jedan dio naše poruke.
Nadalje, ukoliko već se to poistovjećivanje radi, a kod nas se to radi i čini se da na neki način ni državna struktura niti ostale strukture vlasti ne razumiju tu grešku, onda smo odlučili prikazati, a cilj nam je to raditi i u budućnosti, koliko je ta partijska organizacija i komunističke ćelije koje prerastaju u vojne jedinice i odrede, u svojoj namjeri, uopće imali inkorporiran taj antifašistički element i koliko su zapravo od samih početaka svojih djelovanja bili orijentirani pa čak i na elemente počinjenja masovnih zločina i etničkog čišćenja. To smo na ovom skupu, koji je bio koncentriran upravo na razdoblje trajanja Drugog svjetskog rata, prikazali kroz različita izlaganja.
Narod.hr: Riječ je o međunarodnom skupu, bilo je predavač i iz Slovenije, BiH, Kosova i Srbije, a izlaganja su pokrila jako puno aspekata teme komunističkih zločina na tlu Jugoslavije…
Dr. sc. Vlatka Vukelić: Namjera nam je i bila internacionalizirati skup, odnosno uključiti i države koje su u jednom trenutku povijesti bili dio zajedničkih državnih formacija s Hrvatskom kako bismo pokazali da je komunizam, odnosno partizanski pokret, imao rigidan pogled na sve protivnike tog režima bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Cilj je bio rasvijetliti taj koncept, da su određeni partijski rukovodioci i vojne strukture činile zločine i na području NDH, ali i na području Nedićeve Srbije. Da ne bismo pogrešno interpretirali stav da je komunizam vezan isključivo za jedan nacionalni subjekt, već da bi se shvatila njegova globalistička narav koja se možda najbolje vidi na primjeru tih bivših jugoslavenskih država gdje su određeni partizanski rukovodioci bili zaduženi za rigidne postupke nad vlastitim narodom te su upravljali upravo počinjenjima zločina na područjima gdje su sami živjeli i bili i etnički pripadnici tog naroda.
Sve to zaista ukazuje na komunizam kao na globalan problem, a ne na komunizam i partizanske odrede kao na neke “antifašističke” tvorevine koje su se formirale uslijed pojave nacizma u Europi. Oni su, kao prvo, nastali prije samog koncepta nacionalsocijalizma, a nacionalsocijalizam ih je, igrom slučaja, ojačao i njihovo djelovanje je bilo poduprto od određenih europskih sila koje su tražile protutežu nacionalsocijalizmu, a ne zato što su smatrali da je komunizam neka originalna i dobra ideja.
Na području Hrvatske više od 900 grobišta
Narav komunizma i samo djelovanje ljudi koji su ideološki sebe povezali s komunizmom, od samih početaka djelovanja bio je isključiv. Vrlo su jasno pokazali da suradnja sa svima koji ne misle poput njih neće biti moguća. To se vidjelo i kroz naša izlaganja gdje je naglasak ove godine bio stavljen upravo na razdoblje trajanja rata, dok je kolega iz Slovenije, Mitja Ferenc, pokazao tu borbu današnje Slovenije za otkrivanjem posljedica upravo takvih stavova, koji su bili jasno artikulirani u partizansko-komunističkim redovima.
Postoji taj problem grobišta, i iako je on općepoznat što se Slovenije tiče, no ja bih svakako istaknula da osim više od 200 otkrivenih, dakle pouzdano potvrđenih grobišta na području Slovenije, trebamo biti svjesni da na području Hrvatske imamo više od 900 grobišta. Oni su potvrđeni raznim komisijskim popisima, međutim, ekshumacije se u Hrvatskoj – praktički ne provode. To je ono što treba biti politička odluka jer su ekshumacije jako skupi postupci, dakle zahtjevaju velik broj stručnih ljudi na terenu, i to ne mogu biti neki parcijalni, pojedinačni slučajevi – to treba biti oblik sustavne, državne politike koja bira najbolji mogući način da pokaže kako se Hrvatska nosi s tim svojim komunističkim nasljeđem.
Narod.hr: Kako ste zadovoljni odazivom na skup?
Dr. sc. Vlatka Vukelić: Što se tiče same publike, moram priznati da smo imali jako velik broj Youtube pregleda, s obzirom da smo imali izravan prijenos. Tu se pokazao velik interes ljudi. Međutim, ono što nam je u organizacijskom smislu možda bila neka pouka za idući skup, kojeg planiramo organizirati opet za dvije godine jer nam je ideja svake svije godine organizirati skup posvećen važnosti europskog sjećanja na žrtve komunističkog sustava, jest činjenica da borongajski kampus nije prepoznat kao sveučilišni kampus na kojem se odvijaju i znanstveni skupovi. Pogotovo kad je neradni dan i u trenucima kada nema studenata i pomoćnog osoblja – ljudi su imali problema s pronalaskom objekta u kojem se održavao skup… Stoga razmišljamo sljedeći put možda održavanje skupa prebaciti bliže centru Zagreba.
Moram reći da smo se ugodno iznenadili odazivom publike, s obzirom da je bio neradni dan. Što se tiče naših kolega sudionika iz susjednih zemalja, moramo napomenuti da se ove godine nismo obratili svim znanstvenim i znanstveno-istraživačkih institucijama RH nego smo zvali ciljano osobe za koje znamo da se bave upravo ovom temom. Imali smo također ponudu Zaklade Konrad Adenauer koja nam je bila financijski pokrovitelj, da se u ovaj skup uključe i znanstvenici iz Njemačke. Međutim, htjeli smo da ove godine ipak bude naglasak na zemljama bivše Jugoslavije koje su i prošle taj rigidan sustav komunističke represije kao i područje Hrvatske.
Narod.hr: Moderirali ste treću sesiju skupa koja je imala temu „Komunistički zločini i stanovništvo“. Što biste nam iz izlaganja i rasprave na toj sesiji posebno izdvojili?
Dr. sc. Vlatka Vukelić: Mislim da je, iako je to možda dio i mog osobnog dojma, bilo posebno zanimljivo izlaganje kolege Domagoja Đereka koji je govorio o partizanskom zapovjedniku Petru Kleutu za kojeg smo utvrdili da je bio nalogodavac vojne akcije na samom Zrinu. Kolega je utvrdio da je vojni put i napredak tog zapovjednika, na relevantnim biografskim podacima, pokazao obučavanost te zapovjedne vojne strukture i za počinjenje ozbiljnih masovnih zločina. To se vidi na samom Petru Kleutu koji je bio jedan od organizatora sustava masovnih logora i na području same Hrvatske. To su važni podaci da ne bismo mislili da je partizanska zapovjedna struktura bila niz nekakvih slučajnosti gdje su postojali neki pojedinačni “heroji” koji su se iskazali u nekim akcijama, koji su bili kvalitetni prvoborci, koji su imali antifašističku ideju…
Ovdje upravo, kroz primjer jednog vojnog zapovjednika imamo jako dobar prikaz kako ideološka komponenta obrazuje, pa, mogli bismo reći, i vojnike ubojice za počinjenje strukturnih masovnih zločina. Odluka o tome donosi se još tijekom Drugog svjetskog rata. To je važno da bi se prepoznao karakter samog partizanskog pokreta. Zato ne smatram ispravnim da se tako nešto obilježava kao državni praznik, da je posvećeno takvom partizanskom odredu, a ne možda labinskim ustanicima.
Usmena historija kao izvor podataka o zločinima
Istaknula bih još jedno izlaganje, a to je ono Danijela Jurkovića koji je na jedan dobar način prikazao kako je oralna, usmena historija poslužila kao nekakva prva indicija počinjenja jednog masivnog zločin, tj. nizu ubojstava na jednom manjem području. Vrlo često historiografija, iako je to samo dio historiografskih škola, dakle, postmoderne historiografske škole izuzetno forsiraju kao jedino što je relevantno – pisani trag. No, pisanog traga ne može biti, ako on nikada nije ni postojao.
Najčešće zapovijedi o likvidacijama ne postoje, teško ćete pronaći papir na kojem piše da je netko naredio ubojstvo civila bez suda u nekoj lokalnoj šumi. Iako postoje i takvi primjeri, u većini slučajeva tako nešto ne postoji. U ovom slučaju došlo je do uzimanja iskaza nekolicine svjedoka te se shvatilo da njihova svjedočanstva imaju identične elemente i nakon toga se pristupilo ekshumaciji područja koja je najkonkretnije, dakle, bez pisanog dokumenta, utvrdila i dokazala počinjenje zločina. Ovo je jedan od jako dobrih primjera na koje se sve načine može pristupiti samoj problematici masovnih grobišta.
