Stručno vijeće Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru predlaže da se odgodi provedba za nastavni predmet Povijesti za osnovne škole i gimnazije dok se za to ne steknu potrebni uvjeti, a u prvom redu ostvarivanje što šireg društvenog dogovora o smislu i cilju učenja povijesti u srednjim školama.
Uvažajući potrebu za reformom dosadašnjeg načina podučavanja nastave povijesti, Stručno vijeće izrazilo je nezadovoljstvo što je pored negativne ocjene kurikula nastavnog predmeta Povijest iskazanog od strane Stručnog povjerenstva HAZU, ministarstvo znanosti i obrazovanja nastavilo reformu na temelju postojećeg negativno ocjenjenog kurikula, upozorava pročelnik dr.sc. Zlatko Begonja.
Stručno vijeće Odjela postavilo je pitanje koja je svrha učenja povijesti, a doktor Begonja dao je svoj komentar na prijedloge kurikula i njegove točke.
Jedan od ciljeva mora biti da učenik razumije razvoj povijesnih procesa na području Republike Hrvatske te se kroz to formira kao funkcionalan član društvene zajednice nacionalne države. Za to nije dovoljno osnovnoškolsko obrazovanje i upravo bi srednjoškolsko, a osobito gimnazijsko obrazovanje trebalo služiti za produbljivanje znanja o onome što se zove nacionalna povijest. Takvo znanje je bitan preduvjet humanističkog obrazovanja i formiranju učenika kao odgovornog građanina Republike Hrvatske, upozoravaju iz struke.
Hrvatska povijest se obrađuje tek u 10% gradiva
U prijedlogu kurikula ne postoji kontinuirana dijakronija koja bi to omogućila. Na str. 36. prijedloga piše: „Sadržaji iz hrvatske povijesti mogu se realizirati na dva načina: u zasebnim temama ili u temama iz opće povijesti u koje su integrirani sadržaji iz hrvatske povijesti“ i uzima se pravilo obrade 50% opće i 50% nacionalne povijesti (dosada je omjer 60% naspram 40% u korist nacionalne povijesti). Međutim u popisu tema na str. 37-38 od predloženih 58 samo je 5(1/2) tema isključivo nacionalne tematike ili ispod 10% od predviđenih tema.
Iznimno je teško, ako ne i nemoguće da se iz tema koje su dominantno posvećene općoj povijesti postigne to da barem 50% sadržaja bude iz nacionalne povijesti. Zar ne bi bilo bolje da se kroz nacionalne teme obradi i opća povijest i da se npr. kroz hrvatsko srednjovjekovlje obradi i europsko srednjovjekovlje, zaključuju stručnjaci Odjela za povijest.
U predloženoj reformi koja se bazira na velikoj slobodi nastavnika u obradi teme, iznimno će biti teško kontrolirati propisanu kvotu od 50% za nacionalnu povijest. Ovim će se načinom kroz obrazovni sustav implicitno razgrađivati koherentan narativ nacionalne povijesti što je protivno ustavnoj normi koja Republiku Hrvatsku definira, među ostalim, kao nacionalnu državu.
Sve manjkavosti prijedloga kurikula
Na str. 45 i kasnije piše: „Sinkronijsko kretanje podrazumijeva da učenici mogu pratiti istovremena zbivanja u raznim državama u jednom razdoblju (npr. povijest Europe i Hrvatske u ranom srednjem vijeku).“ Kako je ovo ostvarivo kada uopće ne postoji obveza proučavanja hrvatskog srednjovjekovlja? Ovo isto vrijedi i za hrvatski rani novi vijek.
Na str. 46 piše: „Učenici trebaju razumjeti da povjesničari određuju važnost promjena i pripisuju im određena značenja, odnosno procjenjuju što su određene promjene značile za ljude.“ U prvom redu treba naglasiti da ovo nije točno. Ako je išta povijesni razvitak pokazao onda je to da povjesničari nisu ti koji u društvu dominantno određuju što je važna promjena nego da se to ustanovljuje u puno širem konglomeratu društvenih silnica i interesa. Sam prijedlog ovog kurikula je negacija navedene teze. Upravo je stručno povjerenstvo HAZU dalo negativnu ocjenu kurikula, a on se pored negativnog iskaza povjesničara postavlja kao osnova za predmetnu nastavu Povijesti.
Na str. 47 za drugi razred gimnazije (predmoderna povijest) piše: „Za ostvarenje ovog odgojno-obrazovnog ishoda očekuje se rad sa širokim spektrom primarnih i sekundarnih izvora: za učenika bi to bio udžbenik, nastavni materijali u pripremi nastavnika, odabrani prilozi iz stručne literature i dr.“ Postavlja se pitanje kako će učenik koristiti primarne izvore na npr. srednjovjekovnom latinskom ili na veneto-talijanskom jeziku? Kakve će to nastavne materijale pripremiti nastavnici za navedeno razdoblje? Je su li oni osposobljeni za takvo nešto i općenito moraju li nastavnici to uopće znati? I to sve za ocjenu dobar (3).
Na str. 52 piše za treći razred gimnazije piše: „Učenik izrađuje koherentan rad u kojem na temelju izvora i literature raspravlja o odabranom pitanju ili problemu, formulira i brani svoje stavove ili manju tezu. Izrađuje tekstove, opise i rasprave u kojima se koristi dokazima iz širokog spektra izvora te rabi stručnu terminologiju. U radove uključuje argumentaciju i interpretaciju.“ Tko god je radio u sveučilišnoj nastavi svjestan je da je ovo ogroman problem i za studenta povijesti, a kamoli za učenika i to za ocjenu (3).
Domovinski rat izbačen
Na str. 60 kod obvezatnih tema navedena je obrada Domovinskog rata koji uopće ne postoji kao zasebna tema u popisu na str. 37-38.
Odjel za povijest zaključio je da je predloženi gimnazijski kurikul nastavnog predmeta Povijesti protivan ideji stvaranja koherentnog nacionalnog narativa, a time i temeljne vrednote Republike Hrvatske kao nacionalne države.
Tekst se nastavlja ispod oglasa