U hrvatskome javnom prostoru u posljednje vrijeme ponovno se žustro raspravlja o odnosu sekularne države i katoličkog svjetonazora. To je bio povod da o tome, kao i o drugim temama koje se tiču vjerskog, svjetonazorskog i nacionalnog identiteta u Vijencu razgovaraju s prof. dr. Željkom Tanjićem, rektorom Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, a donosimo jedan dio intervjua.
Na proslavi desete obljetnice Hrvatskoga katoličkog sveučilišta održao je predavanje kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. Govorio je o položaju obitelji naspram rodne ideologije. U čemu se očituje negativno djelovanje rodne ideologije?
Slažući sa s onim što je rekao kardinal Sarah, iznio bih svoje osobno razmišljanje. Svakako je zanimljiva pozadina nastanka rodne ideologije. Kaže se da je postmodernizam srušio sve „velike priče“, koje su proglašene ili totalitarnim ili ideološkim, kao one koje ugnjetavaju čovjeka i stavljaju ga u funkciju „velikih ideja“. Tako smo dospjeli do potpune razmrvljenosti tih priča, pri čemu su ipak ostale „velike priče“ koje danas isto tako pokazuju svoje granice poput gospodarskoga napretka, potrošačkoga društva i zabave te seksualnosti, a time i spolnosti. S obzirom na to posljednje, u prvom je koraku došlo do dekonstrukcije antropološke potke na kojoj je građena naša kultura i civilizacija koja nosi obilježja i židovsko-kršćanskoga nasljeđa. Lišeni te dimenzije počeli smo sve graditi na određenim jednostranim činjenicama o ljudskoj spolnosti svodeći sve više-manje na biologizam. A sada rodna ideologija čini novi antropološki i društveni konstrukt. U razdoblju svih postmodernističkih dekonstrukcija suočeni smo s konstruktom koji nema nikakva antropološkog odnosno znanstvenog utemeljenja. No rodna ideologija taj novi konstrukt shvaćanja roda nastoji proglasiti neupitnom znanstvenom istinom.
Želite reći da je riječ o pseudoznanstvenim postavkama koje su ideološki motivirane.
Upravo tako. Rodna ideologija nastoji nam nametnuti, i to čini vrlo agresivno, potpuno novu antropologiju gdje su prevrednovani pojmovi spola, roda, a time i obitelji. Odjednom ništa nije bitno ni zadano i sve je društveni konstrukt. Mjerodavan je samo izbor koji čovjek čini. Nema nikakve prethodne zadanosti koja bi bila biološka, antropološka i transcendentalna, nego je čovjekov identitet konstruiran bezuporišno, iz vlastite samovolje i želje. Uvijek trebamo biti svjesni da postoje osobe koje imaju poteškoća sa svojim spolnim identitetom. To je činjenica od koje ne smijemo bježati; svi smo dužni obratiti pažnju na te ljude, prihvatiti ih i pomagati im. I papa Franjo nas na to poziva. Ali iz toga napraviti teoriju sveobuhvatnoga pogleda na čovjeka i društvo; i ne samo to, nego tražiti da se ta pseudoznanstvena teorija implementira u zakonodavstvo koje bi obvezivalo sve nas i čitavo društvo; to je, najblaže rečeno, apsurdno.
U vremenu dok je ministar znanosti, obrazovanja i sporta bio Željko Jovanović agresivno se u Hrvatskoj promicao na rodnoj ideologiji zasnovan zdravstveni i spolni odgoj, što je naišlo na snažno protivljenje javnosti i uvelike zaoštrilo odnose vlasti i Crkve. Jesu li iz toga primjera naši političari izvukli pouku da narod neće prihvatiti nametnuta učenja koja su u suprotnosti s njegovom vjerom i svjetonazorom, kulturom i tradicijom?
Nadam se da jesu. Često imamo poteškoća prije svega s onim što nam se čini nametnutim. Trenutno je veliko pitanje ratifikacije Istanbulske konvencije. Jasno je da smo svi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i da se svaki oblik nasilja mora osuditi i spriječiti, ali problem je da se u istom dokumentu promiče za mnoge neprihvatljiva definicija roda.
Ne vidim da su rodna ideologija i nasilje nad ženama povezane pojave.
Svakomu bi trebalo biti jasno da nisu povezane, ali ih se takvima nastoji prikazati. Oko toga pitanja postoje rasprave i vidjet ćemo u kojemu će smjeru priča krenuti i kako će se rasplesti. Radi se u konačnici o političkoj odluci. Suočeni smo s govorom o uvijek novoj generaciji ljudskih prava, pri čemu je postalo teško naći konsenzus u razumijevanju što su ljudska prava, kako se definiraju i kako djeluju u društvu. Svi smo svjesni da nam je potrebna reforma školstva; to uistinu treba biti prioritet jer riječ je o pretpostavkama budućnosti društva. Vjerujem da smo za cjelovit građanski, zdravstveni pa i spolni odgoj, ali iz toga se ne smiju isključiti prava roditelja kao onih koji nose prvotnu odgovornost za djecu. A to onda znači da se odgoj ne smije oblikovati tako da isključuje ne samo kulturna, tradicijska i vjerska uvjerenja nego i sva znanstvena tumačenja koja nisu obilježena određenim ideološkim predznakom, u ovome kontekstu predznakom rodne ideologije. Sadržaj je bitan.