“Zašto bismo u obitelji i Crkvi živjeli jedne vrijednosti, a prihvaćali da nam u društvu nameću anti-vrijednosti? Mi smo suodgovorni za to kako izgleda Hrvatska. Ako se javno i aktivno ne zalažemo za ono u što vjerujemo, za što su onda ginuli toliki ljudi u Domovinskom ratu? Koji je smisao slobode ako je ne koristiš za dobro?”, rekla je dr. Željka Markić intervju za Glasnik mira iz Međugorja.
Dr. Markić, članica Organizacijskom odbora U ime obitelji zajedno je s Magnus MacFarlane-Barrowom, pokretačem Marijin obroka, pozvana na ovogodišnji Mladifest u Međugorju. Ondje je govorila o hrvatskoj podružnici međunarodne udruge Marijini obroci (Mary’s Meals) koja u okviru škole u najsiromašnijim zemljama svijeta svakoga dana djeci jamči jedan topli obrok.
Intervju koji je dr. Markić dala Glasniku mira iz rujna ove godine prenosimo u cijelosti.
Poznamo Vas iz svijeta politike, udruge U ime obitelji, referenduma za brak, skupljanja potpisa o izbornom zakonu o biranju zastupnika u Hrvatski Sabor…, ali tko je Željka Markić u privatnom životu? Možete li nam ukratko prikazati svoj put?
Rodila sam se u Zagrebu i odrasla u obitelji sa šestero djece. Imam tri brata i dvije sestre, a moji mama i tata za sada imaju 23 unučadi i 1 praunuče. U Zagrebu sam završila klasičnu gimnaziju i studij medicine. Tijekom Domovinskog rata radila sam prvo kao ratni reporter za HRT, zatim kao prevoditelj i producent na terenu za američke, talijanske i britanske TV kuće. To je iskustvo duboko obilježilo moj život i produbilo moju ljubav i poštovanje prema Hercegovcima i Hrvatima koji žive izvan Hrvatske. Ne ću se umoriti ponavljati kako sam tijekom 1991. godine izvještavala s većine hrvatskih ratišta i da sam na svakom od njih susretala muškarce i mladiće koji su iz Bosne i Hercegovine došli braniti Hrvatsku. U to vrijeme, 1991., vjerojatnije je bilo da će Hrvatska rat izgubiti nego dobiti. To je bilo vrijeme kad su Hrvatsku branili oni koji je doista vole. Nitko tko drži do sebe ne zaboravlja prijatelja koji mu je pritekao u pomoć u smrtnoj opasnosti. Tijekom rata sam se udala. Moj suprug je kirurg, urolog, i s njim imam četiri sina – Antu, Frana, Šimuna i Petra. Prije deset godina pokrenula sam privatnu tvrtku, tako da dobro poznajem i sve poteškoće s kojima se poduzetnici susreću u Hrvatskoj.
Gdje ste primili načela za koja se zalažete, koje je Vaše iskustvo vjere i Boga?
Prvo od mojih roditelja koji su duboko pouzdanje u Boga svjedočili u svakodnevnom životu, uza sve ostalo i time da su djecu prihvaćali s radošću i zahvalnošću. Moj tata je uvijek ponavljao da smo mi, djeca, najveća vrijednost koju on i mama imaju. Moje iskustvo obiteljskog života, velike obitelji, djedova i baka koji su aktivno uključeni u brigu o djeci, mojih sestara i braće, to iskustvo ljubavi i potpore, svađa koje ne prolaze bez mirenja, duboko je isprepleteno s iskustvom Božje ljubavi i osobnog poziva koji Bog upućuje svakom čovjeku. Svatko ga može slobodno odabrati i živjeti život na koji je pozvan. Moj su život isto tako od malih nogu pratili susreti sa svećenicima, časnim sestrama i laicima koji su autentično živjeli svoj poziv. Imam i nekoliko bliskih prijateljica koje trajno obogaćuju moj život podupirući me u dobru i koreći me u pogreškama… Uvijek sam se imala prema kome orijentirati te naučiti, ispraviti što sam krivo napravila. I, naravno, moj muž. On me potiče na dobro, utvrđuje u vjeri i hrani svojom ljubavlju.
Borite se na puno polja, aktivni ste, kako to uspijevate kao žena, majka, poduzetnica…?
Imam nesebičnu podršku obitelji, prijatelja, suradnika, i stalno tražim ravnotežu između raznih vrsta odgovornosti – prema mužu i djeci, poslu, društvu… Mislim da tu muku poznaje većina žena. Nikad ne mogu reći: Evo, sve sam super posložila… Uvijek se nečeg treba odreći. U posljednje vrijeme imam premalo vremena za druženje sa sestrama, mamom i prijateljicama. To mi jako nedostaje. Istovremeno, jako mi je važno da kroz udrugu U ime obitelji doprinosim promjenama na bolje koje su hrvatskom društvu toliko potrebne.
Kako Vas prihvaćaju kao ženu u politici?
Većinom odlično. Najveći dio Hrvata prihvaća angažman žena kao nešto prirodno i poželjno na svakom području života, pa i u politici koja zapravo predstavlja, ili bi trebala predstavljati, zalaganje za opće dobro. No istina je i da sam stalno izložena osobnim napadima i vrijeđanjima od onih koji se ne slažu s mojim stavovima i vrijednostima. Moram reći da me najviše iznenadila činjenica da su žene, koje se u Hrvatskoj profesionalno bave feminizmom i puna su im usta ženskih prava, bile prve koje su me napadale, vrijeđale i nijekale mi pravo društvenog djelovanja samo zato što mislim drugačije od njih. Isto vrijedi i za kvaziliberalne medije koji stalno govore o toleranciji, a pokazalo se da to vrijedi samo za njihove istomišljenike.
Koliko prostora ima katolički laik u svijetu politike? Imate li podršku u vjernicima, Crkvi?
Svi smo mi članovi društva u kojem živimo i svi imamo obvezu to društvo izgrađivati kako bi ono bilo pravednije, osjetljivije, solidarnije, poštenije. Svoj društveni angažman doživljavam kao obvezu da svoje vrijednosti podijelim i s drugima, pomažući da zakoni, Ustav, obrazovni sustav, državne institucije odražavaju, štite i promiču vrijednosti koje, očito, dijeli puno ljudi u Hrvatskoj. Zašto bismo u obitelji i Crkvi živjeli jedne vrijednosti, a prihvaćali da nam u društvu nameću anti-vrijednosti? Mi smo suodgovorni za to kako izgleda Hrvatska. Ako se javno i aktivno ne zalažemo za ono u što vjerujemo, za što su onda ginuli toliki ljudi u Domovinskom ratu? Koji je smisao slobode ako je ne koristiš za dobro? Što se tiče podrške, moji prijatelji iz U ime obitelji, kao i ja osobno, stalno doživljavamo izraze ljubavi, poštovanja i potpore. To me uvijek gane i duboko sam zahvalna, osobito svima onima koji mi prilaze govoreći da mole za mene i U ime obitelji. Osjećamo te molitve.
Koji su Vaši sljedeći projekti i ideje?
Posljednjih smo mjeseci u Hrvatskoj i u inozemstvu organizirali radionice o nastupima u javnosti, sustavno smo ukazivali na problem korupcije i na ograničene političke slobode u Hrvatskoj. Za jesen smo pripremili kampanju o važnosti aktivnog sudjelovanja roditelja u radu škola, a za listopad smo u Zagrebu organizirali međunarodnu konferenciju „Obitelj kao temelj gospodarskog i demografskog oporavka“. Potičemo članove i podupiratelje U ime obitelji na politički angažman na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj… Evo, pune ruke posla. Preporučamo se u vaše molitve.
Malo je poznato da ste utemeljili hrvatsku podružnicu Mary’s Meals. Kako se to dogodilo?
Magnusa MacFarlane-Barrowa, utemeljitelja Marijinih obroka, upoznala sam još 1992. kad je dopremao humanitarnu pomoć u ratom zahvaćenu Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Nakon što je rat završio putovi su nam se razišli, a onda smo Magnusa posjetili prije pet godina dok smo bili na obiteljskom odmoru u Škotskoj. Kad sam doznala da je pokrenuo organizaciju koja osigurava da gladna djeca u najsiromašnijim zemljama svijeta dobiju barem jedan obrok dnevno u školi, odmah sam mu predložila da osnujemo ogranak udruge u Hrvatskoj. Danas mala Hrvatska svaki dan hrani oko 11 000 djece, a otvorili smo deset novih kuhinja. Marijini obroci su prije pet godina hranili svaki dan 350 000 djece, a danas hrane više od milijun djece zahvaljujući malim djelima ljubavi i velikom broju dobrih ljudi koji žele konkretno pomoći. To je velika radost i nama ljudima i Bogu Stvoritelju i njegovoj Majci.
Kakvu ulogu igra Međugorje u Vašem životu i Vašim aktivnostima?
Međugorje sam prvi put posjetila osamdesetih godina kao studentica. Doputovala sam vlakom iz Zagreba, još je bio komunizam. Došla sam s prijateljicom koja se tada, sasvim neočekivano, nakon mnogo godina ispovjedila. Za mene je Međugorje mjesto usredotočenosti na Božju ljubav koja je toliko velika da nam je podario još jednu Majku, koja je toliko bezuvjetna da nam se trajno daruje u euharistiji. To je ljubav koja nam kroz sakrament ispovjedi oprašta i najveće pogrješke i omogućuje da svaki dan krenemo ispočetka. Ovdje uvijek „napunim baterije“.
Na Mladifestu smo. Okupili su se desetci tisuća mladih iz cijeloga svijeta. Vi imate četiri sina. Kako ih odgajate? Imate li savjet ili prijedlog za roditelje koji žele kreativno i vjerski organizirati praznike za svoju djecu?
Uvijek mi je divno na Mladifestu. Svi ti predivni mladići i djevojke, fenomenalan zbor i orkestar, nadahnuti propovjednici… Baš je super. Ove smo godine došli samo s najmlađim sinom jer su ostala trojica u ljetnom kampu na Modravama. Vratili su se oduševljeni. Kamp na Modravama jako dobro poznajemo jer smo suprug i ja sudjelovali u njegovom pokretanju prije deset godina. Danas ima raznih ljetnih kampova koji kombiniraju zabavu, druženje i duhovni rast kroz aktivan odmor. Dobro je djecu i mlade poticati na sudjelovanje. Baš kao i ovdje na Mladifestu – oduševljeni su kad otkriju koliko ima cool mladih ljudi koji dijele njihove vrijednosti. Mislim da je najvažnije da kao roditelji svojoj djeci postavljamo čvrsti okvir koji razdjeljuje dobro od zla, da im ponudimo jasnoću koja traži da živimo najviše što možemo u skladu s tim okvirom, s tim vrijednostima. To djeci ulijeva sigurnost, baš kao i naša ničim uvjetovana ljubav. Ta kombinacija jasnog razlikovanja dobra i zla, i ljubavi koja potiče da se čini dobro i krene iznova kad se pogriješi, najsličnija je ljubavi kojom Bog doziva nas, i velike i male, nikad ne odustajući od nas. Trebamo stalno učiti, priznavati vlastite pogrješke, ispričati se kad pogriješimo, pri čemu i mama i tata govore istim, usklađenim glasom. I prihvatiti da je odgoj djece najuzbudljivija avantura u koju smo ušli. I uživati u njemu. Uživati u životu sa svojom djecom ispunjeni dubokom zahvalnošću prema Onome koji nam ih je podario i koji se, u konačnici, brine o njima bolje nego mi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa