“Srbija će se u budućnosti naći tamo gdje je bila početkom 19. stoljeća. Tada je postojao “Beogradski pašaluk”, a iz njega je počela srpska ekspanzija, koja je danas dovedena do grotesknih razmjera… Nesreća Srba u Hrvatskoj, između ostalog, je i u tome što se na njihovu čelu 1990. godine nije pojavio odgovoran i racionalan vođa koji bi shvatio štetnost služenja beogradskoj ekspanzionističkoj politici. Da je bilo takvoga vođe među hrvatski Srbima, možda se mogla izbjeći i agresija na Hrvatsku. U tom slučaju i pola milijuna Srba u Hrvatskoj živjelo bi u miru, blagostanju i demokraciji.”, istaknuo je Drago Krpina u intervjuu za Vjesnik nakon uspješno izvršene Oluje 13. kolovoza 1995. godine.
Drago Krpina jedan je od utemeljitelja HDZ-a i danas zamjenik predsjednika Zajednice utemeljitelja HDZ-a dr. Franjo Tuđman, koji je zbog oštrih kritika upućenih premjeru Plenkoviću povodom ratifikacije Istanbulske konvencije smijenjen s dužnosti predsjednika Zajednice utemljitelja HZD-a Zadarske županije.
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.
IZ INTERVJUA VJESNIKU NAKON OLUJE (13. KOLOVOZA 1995)
NEKI POLITIČKI KRUGOVI U SVIJETU OPTUŽUJU HRVATSKU DA JE TOBOŽE PROVELA ETNIČKO ČIŠĆENJE OSLOBOĐENIH PODRUČJA. ZAŠTO JE VEĆINA SRBA OTIŠLA?
“Mislim da se ovih dana zatvara krug zbivanja koja traju stoljeće i pol a koja su obilježila hrvatsko – srpske odnose. Pravoslavci, koji su kasnije prihvatili srpski nacionalni identitet, doseljavali su se na donedavno okupirana hrvatska područja kroz dulje rzdoblje. Oni su prihvatili biti sredstvom velikosrpske ekspanzije na dijelove hrvatskih povijesnih i etničkih područja. Oni najodaniji velikosrpskoj ideji, zločinačku ulogu posebno revno odigrali su zadnjih četiri, pet godina. Zašto odlaze? Prvo, to je posljedica stravične velikosrpske propagande o Hrvatima kao ustašama koji pale, žare i ubijaju. Drugo, odlaze i zbog osjećaja krivnje, jer su mnogi od njih proteklih godina sudjelovali u progonu i zločinima nad Hrvatima pa sad, naravno, nemaju snage suočiti se sa svojim žrtvama. Treće, mnogi od njih ne žele prihvatiti život u slobodnoj i samostalnoj državi Hrvatskoj. I, na kraju krajeva, otišli su tamo gdje misle da će im biti bolje. Sve što su činili i čine bio je i jest njihov slobodni izbor.
Podsjećam da je gotovo dva dana i dvije noći preko Hrvatskog radija neprekidno čitan Predsjednikov poziv Srbima da ostanu. Nismo ih mogli silom zaustaviti, jer su otišli prije nego što smo stigli na hrvatske granice. Bili smo već promukli od poziva koji smo im upućivali da prihvate hrvatsku državu i reintegraciju u hrvatski ustavno pravni poredak. Uporno smo ponavljali da im jamčimo sva ljudska, građanska i nacionalno manjinska prava.”
KOLIKO JE ŠTETE HRVATSKA IMALA ZBOG AGRESIJE?
“Oko 100 milijardi njemačkih maraka. U to uračunavam ne samo izravne štete od ratnih razaranja, nego i neizravne, jer je agresija onemogućavala normalno funkcioniranje cijelog hrvatskog gospodarstva. Da je Hrvatska mogla taj novac uložiti u svoj razvitak, u gospodarstvo i infrastrukturu, već sad bi se životni standard u njoj približio zapadnoeuropskom.”
(…….)
VI VJERUJETE DA ĆE SRBIJA U OVOME RATU BITI PORAŽENA?
“Srbija će se u budućnosti naći tamo gdje je bila početkom 19. stoljeća. Tada je postojao “Beogradski pašaluk”, a iz njega je počela srpska ekspanzija, koja je danas dovedena do grotesknih razmjera. Napuhana žaba vratiti će se u svoje objektivne dimenzije.
U prošlih sedamdesetak godina Srbi su težili uspostaviti svoju hegemoniju nad prostorom, za koji objektivno nisusu imali potencijala. Podsjćam da je i na samom području Srbije i Crne Gore prije početka agresije bilo svega oko 60 posto Srba, na prostoru bivše Jugoslavije činili su tek tridesetak posto. Stoga se velikosrpski imperij morao urušiti.”
JESU LI SRBI U HRVATSKOJ IMALI ŠANSE DA POSLIJE 1990. PROĐU BOLJE NEGO ŠTO SU PROŠLI?
“Nesreća Srba u Hrvatskoj, između ostalog, je i u tome što se na njihovu čelu 1990. godine nije pojavio odgovoran i racionalan vođa koji bi shvatio štetnost služenja beogradskoj ekspanzionističkoj politici. Da je bilo takvoga vođe među hrvatski Srbima, možda se mogla izbjeći i agresija na Hrvatsku. U tom slučaju i pola milijuna Srba u Hrvatskoj živjelo bi u miru, blagostanju i demokraciji.
Visoku cijenu agresije na Hrvatsku platili su i plaćaju Hrvati i svi građani Hrvatske, ali najveću cijenu na kraju će platiti sami Srbi iz Hrvatske koji su sudjelovali u velikosrpskoj agresiji. Hrvati iz ovoga rata izlaze sa svojom suverenom državom, sa slobodom i dostojanstvom, kao moralni, politički i vojni pobjednici, koje svijet sve više poštuje. Srbi u cijelosti izlaze iz rata kao gubitnici, osiromašeni, s gospodarskim slomom, a u svijetu s imidžom agresora, okupatora i zločinaca. Mislim da se Srbi dugo neće oporaviti od onoga što su sami sebi zakuhali.”
Vjesnik 13. kolovoza 1995.
S druge strane, koalicijski partner HDZ-a Milorad Pupovac, u vrijeme dok je podržavao vladu HDZ-a 2006. godine, bez dlake na jeziku izjavljuje da postoje indicije da su prvi predsjednik HDZ-a i predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman i monstruozni zločinac i pokretač genocida na prostorima Jugoslavije, predsjednik Slobodan Milošević, postigli – dogovor oko Oluje.
Ova laž Milorada Pupovca na javnoj televiziji ne samo da diskreditira predsjednika Hrvatske dr. Franju Tuđmana, već i samu hrvatsku borbu za slobodu i cijeli Domovinski rat.
Skandalozni Intervju je da za HRT u ljeto 2006. godine u vrijeme vladavine HDZ-a, voditelj je bio Mislav Bago, a gosti Milorad Pupovac i general Petar Stipetić.
Svoj govor Pupovac je započeo sljedećim riječima o lažima koje se plasiraju iz Srbije o dogovoru Miloševića i Tuđmana o Oluji:
„Indicije o tome da je takav dogovor postignut prije Oluje su se mogle vidjeti, primijetiti ili čuti iz međunarodnih krugova, ako hoćete, prisutnih u Hrvatskoj u to vrijeme. A mogli su se kasnije čuti, već kod Medačkog džepa mnogi ljudi su počeli sumnjati da postoje neke vrste dealova (dogovora op.a.), s obzirom na to što se događalo, kako se događalo i kakav je ishod bio u ponašanju, s jedne strane međunarodnih snaga, s druge strane prisutnih zapovjednika krajiške vojske i njihovoga ponašanja“.
Naravno, Pupovac u svom stilu nije konkretno i argumentirano naveo koji su to „međunarodni krugovi“ i o kojim se osobama radi. Također nije naveo o kojim se zapovjednicima „krajiške vojske“, kako je Pupovac nazvao ove fašističke snage koje su držale pod okupacijom dijelove Hrvatske nakon izvršenog genocida nad Hrvatima, te niti o kakvom se „ponašanju“ radi.
Pri tome se nije nimalo osvrnuo na egzaktnu i preciznu analizu i svjedočanstvo prisutnog generala Hrvatske vojske, potpuno ignorirajući njegov iskaz.
O pitanju zbjega i evakuacije Srba prilikom napada na već, praktički okruženi Knin, Pupovac je rekao slegnuvši ramenima:
„Ono što se moglo čuti je sigurno da su mnogi značajniji i ugledniji pripadnici krajiških Srba i obitelji povukli ranije i otišli ranije iz svojih zavičajnih sredina u Bosnu ili u Srbiju…“
General Stipetić spomenuo pregovore u Ženevi prije Oluje između predstavnika Hrvatske i okupacijskih snaga s područja tzv. Krajine, te ultimatumu Zagreba da se otvore svi putovi, ceste, komunikacije i da se život u Hrvatskoj normalizira, to nije omelo Pupovca.
Na konkretno pitanje trebaju li Srbi u Hrvatskoj, tj. građani Republike Hrvatske srpske nacionalnosti, slaviti oslobodilačku akciju Oluja, Pupovac odgovara:
„Oluju Srbi u Hrvatskoj teško mogu slaviti jer je to dan njihovog stradanja nakon kojega se teško oporavljaju od toga stradanja“.
O krivnji Srba za Oluju, Pupovac se uopće nije osvrnuo na etničko čišćenje i prethodno počinjen genocid nad Hrvatima, već je lopticu prebacio na vodstvo „krajiških Srba“.
Kada je upitan od voditelja zašto ne bi većina hrvatskih Srba mogla slaviti Oluju, jer je to njihov blagdan, pošto su za vrijeme rata živjeli na slobodnom, neokupiranom dijelu Hrvatske, Pupovac je odgovorio:
„Mi želimo, hoćemo i možemo slaviti dvije stvari: uspostavu teritorijalnog integriteta i mir…a što se tiče političkih posljedica, što se tiče ratnih posljedica koje su za vrijme Oluje, a posebno nakon Oluje uslijedile. O kojima se nažalost nedovoljno kritički i nedovoljno otvoreno govori i nedovoljno distancira u momentima obilježavanja Oluje, to je nešto što…“.
Slijedi upad voditelja i komentar da se od 2000-e godine svaki put u proslavi Oluje, državni vrh spomene ‘zločine’ i to baš svake godine, na što je Pupovac rekao:
„Da, spominju se zločini kao pojedinačni incidenti, kao nešto što se dogodilo u obliku pljačke, ali spaliti 30.000 kuća kao što je spaljeno na tom području, spaliti cijela naselja, onemogućiti i stvoriti zakonodavni okvir da se ljudi ne mogu vratiti i da treba proći više godina da bi se mogli vratiti, to opterećuje ono što je moglo politički stajati iza same akcije Oluja“.
Kada je Pupovcu rečeno da je već 3 i pol godine u koaliciji s HDZ-om i Sanaderom, Pupovac je rekao: „Štošta smo promijenili, treba biti pošten i reći da je puno napravljeno…“, te da Sanader razumije probleme Srba i otvorio mogućnost da se problemi Srba bolje rješavaju nego ranije, s naglaskom „kao nikada do sada!“
General Stipetić upao je u ovaj dijalog voditelja i Pupovca, morao je upasti i rekao je da je Srbima ponuđeno da ostanu u Hrvatskoj, ali su odbili.
Milorad Pupovac nije samo lagao o dogovoru Tuđman-Milošević, on je na HRT-u lagao o 30.000 spaljenih kuća, premda je čak i velikosrpska teza bila manja i govori o 22.000 spaljenih kuća. O tome svjedoče riječi Luke Mišetića, branitelja nevino optuženog generala i zapovjednika u Oluji Ante Gotovine za vecernji.hr:
- Je li 20.000 kuća spaljeno u Sektoru Jug?
Ova tvrdnja je temeljito diskreditirana na suđenju. Ova teza, koja se stalno ponavljala u posljednjih 15 godina, temelji se na pogrešnim tvrdnjama u izvješću HHO-a o Oluji od 1999. godine, u kojem je HHO tvrdio kako je kanadski general Alain Forand, zapovjednik UN-ovih snaga u Kninu, izjavio da su 22.000 kuća spaljene u Sektoru Jug. Stvarnost je da je Forand izjavio kako je ukupno bilo pregledano 22.000 kuća u sektoru Jug, a ne da je toliko spaljeno. Istina o broju spaljenih kuća na oslobođenom prostoru vjerojatno je bliža brojki iz izvješća glavnog tajnika UN-a u prosincu 1995: oko 5000 kuća i staja u sektorima Sjever i Jug spaljena su nakon Oluje
2. Jesu li hrvatske snage ubile 600 civila tijekom i nakon operacije Oluja?
Ovo je također uobičajena tvrdnja koja se stalno ponavlja u medijima. Međutim, Tužiteljstvo je tvrdilo da je oko 320 civila ubijeno u Sektoru Jug, a ne 600. Od tih 320, Raspravno vijeće zaključilo je da ih je 44 ubijeno od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Broj srpskih civila koji su ubijeni od strane hrvatskih snaga je bliži 44 nego 600.
Također, u govoru 4. kolovoza 2018. koji je održao srpski predsjednik Aleksandar Vučić, dok je Milorad Pupovac kao čelnik SDSS-a i koalicijski partner vlade Andreja Plenkovića, bez prigovora slušao njegove riječi, neovisna je Hrvatska uspoređena s nacističkom Njemačkom, a hrvatsko vodstvo iz 1990-ih s Adolfom Hitlerom.
Ovo sve je mirno slušao Milorad Pupovac, saborski zastupnik i koalicijski partner HDZ-a.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
