Drago Prgomet na svom je blogu objavio novi post u kojem kritizira način kojim se upravlja političkim strankama u Hrvatskoj i vlastito viđenje unutarstranačke demokracije.
U Hrvatskoj, piše Prgomet, član stranke može vrijeđati i prijetiti političkim suparnicima ili manjinama na društvenim mrežama, biti osuđen za kriminal… i sve to bez sankcija. Iako je moguća kakva prigodna kritika iz lokalnog ogranka, u pravilu će akteri takvog ponašanja biti nagrađeni stranačkom pozicijom, kandidaturom za gradonačelnika ili barem selfijem sa svojim predsjednikom. Međutim, javnim suprotstavljanjem mišljenju predsjednika stranke, kupujete kartu u jednom smjeru.
U nastavku citira Dietera Nohlena, profesora političkih znanosti s Heidelberga, koji kaže: „Jedino unutarstranačka demokracija može spriječiti da stranke u demokraciji postanu same sebi svrha i time strana tijela, s vlastitim samostalnim ciljevima i interesima, te državom unutar države.“
Najvećim strankama u Hrvatskoj upravo se to događa, misli Prgomet. A nije da nismo imali priliku biti drugačiji. Rušenjem komunizma, velika većina hrvatskih političara zadovoljila se uspostavom višestranačja i nacionalne države, zanemarujući kako se demokratske vrijednosti ne donose dekretom i kako se stalno moraju izgrađivati. Međutim, već četvrt stoljeća država nam je podijeljena na one koji su trenutno na vlasti i one koji se pripremaju na njeno preuzimanje. Jednopartijski smo sustav zamijenili dvopartijskim.
Mnogi politički analitičari se slažu kako su stranke jedan od najlošijih dijelova našeg političkog sustava. Građani u njih imaju sve manje povjerenja a političari su sve omraženiji. U prvom krugu netom završenih predsjedničkih izbora, pokazalo se da velik broj birača nije zadovoljan etabliranim političkim strankama. I to u situaciji kada ste imali dva ozbiljna kandidata s popularnošću daleko iznad njihovih stranaka. Što će se dogoditi na sljedećim parlamentarnim izborima, obzirom da dvije najjače stranke vode dvojica po anketama najnepopularnijih političara?
Unutarstranačka demokracija nije i ne smije biti unutarstranački problem. Iako je demokracija ustavna vrednota, ona se ne štiti Zakonom o političkim strankama. Postojeći Zakon, na svoje četiri stranice nema ni jedan članak koji daje obvezan sadržaj stranačkih statuta. Tako Ministarstvo uprave registrira stranku u kojoj statutom nije određen način biranja dužnosnika. Ili registrira stranku koja predviđa da predsjednik sam imenuje članove predsjedništva stranke. Stranke se nazivaju po imenima političara, a da njihov predsjednik još nije izabran.
Statuti stranaka, piše dalje donedavni zamjenik predsjednika HDZ-a, daju široke mogućnosti tumačenja. Stranački lideri postaju mjerilo svih stvari. Prepoznavanje što šef misli i djelovanje u skladu s tim postalo je uvjetom političkog napredovanja i opstanka. Čelnici subordiniranu i discipliniranu organizaciju ističu kao najveću vrlinu, zaboravljajući da politička stranka nije i ne bi trebala biti vojska. Osim što je to nedemokratski, to je i protuustavno. Stranka nije mjesto za postrojavanje poslušnih, nego za okupljanje sposobnih. Stranačka vodstva, zbog nepovjerenja u vlastite sposobnosti, ograničavaju slobodu govora i javnog nastupa te na mala vrata uvode ustavom zabranjenu cenzuru. Zato je kod nas normalno da svaki ozbiljniji sukob mišljenja završava izbacivanjem iz stranke. Očigledno smo u 26. godinu samostalnosti ušli svjetlosnim godinama udaljeni od temeljnih vrijednosti demokracije.
Za usporedbu navodim primjer: zastupnički klub CDU-a u Njemačkoj je prije desetak godina iz svojih redova isključio Martina Hohmanna. To je prvi slučaj izbacivanja jednog člana iz redova demokršćanskog zastupničkog kluba, a razlog su bile njegove antisemitske izjave. Kao što rekoh na početku, kod nas je pak situacija nešto drugačija: možete činiti loše stvari i za njih biti nagrađeni. Ali ne smijete (glasno) razmišljati svojom glavom jer vas ubrzo neće biti.
Kako se ovakva nedemokratska praksa može prekinuti? Puno bi se stvari promijenilo već kada bi zakon o političkim strankama otežao mogućnost izbacivanja članova iz stranke ili raspuštanja ogranaka. Kada bi se propisao minimalni demokratski standard; kao što je neposredno biranje predsjednika na nacionalnoj i lokalnoj razini po načelu jedan čovjek jedan glas, obveza tajnog glasovanja, obveza predstavljanja kandidata unutarstranačkoj javnosti prije njihove potvrde, onemogućavanje kooptiranja u stranačka tijela onih koji nisu dobili potporu članstva, itd… Pa i postojanje upitnika provedenog među članstvom koji bi određivao odluku o npr. stupanju u koaliciju bio bi demokratski napredak. Svakako bi bilo zanimljivo vidjeti rezultate ankete prihvaćaju li članovi HSLS-a dogovorenu suradnju s Hrvatskom čistom strankom prava, kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini.
Ako se već naručuje ekonomski program od Nijemaca, kopirajmo i njihov izborni sustav, gdje se kandidati za savezni parlament biraju na stranačkim konvencijama organiziranim po izbornim jedinicama. Predsjedništvo ima tek mogućnost staviti veto na pojedinog kandidata. Lokalna konvencija ponovno odlučuje i njena većinski donesena odluka postaje konačna. I nitko je ne može mijenjati. U Hrvatskoj pak lokalne organizacije ne samo da nemaju nikakav utjecaj na formiranje liste za izbore na nacionalnoj razini, već im se često nameću kandidati za lokalne izbore. Onda ne čudi što nam je demokracija zakržljala, a država premrežena korupcijom i političkom nesposobnošću.
Oko toga nema puno izbora: ili će se stranke demokratizirati i otvoriti vrata različitim mišljenjima i različitim mislećim pojedincima ili će se pojaviti neke nove opcije koje su to sposobne primijeniti. Ili će nam politiku početi voditi ulica, zaključio je Drago Prgomet.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
