Ekološka pitanja i ekološki problemi postaju sve dominantnija tema u suvremenom društvu, čime se potvrđuje pretpostavka da će 21. st biti “stoljeće okoliša”, za razliku od dvadesetog stoljeća koje je gradilo svoj napredak na tehnologijama koje su često stvarale ekološke krize s vrlo ozbiljnim posljedicama ugrožavanja prirode, okoliša i ljudskog zdravlja.
Zabrinjavajući je porast pojave malignih oboljenja, bolesti dišnog sustava, autoimunih bolesti, hormonalnih poremećaji, neuroloških bolesti, slabljenja imunološkog sustava, neplodnosti, mutagenih i teratogenih oštećenja, te niza drugih zdravstvenih problema. Osim toga ugrožene su razne biljne i životinjske vrste što direktno utječe na smanjenje bioraznolikosti koja u interakciji s fizičkim okolišem stvara ekosustave koji su važni i za opstanak čovjeka.
Posljednjih 50-ak godina proizvedeno je preko 80 tisuća raznih kemikalija koje su završile na globalnom tržištu ili u okolišu, a da čak za 95 posto nikada nisu provedena ispitivanja štetnosti na ljudsko zdravlje, što ukazuje na alarmantnu situaciju kemijskog nasilja nad prirodom i čovjekom. Za mnoge kemikalije prikupljeni podatci o utjecaju na zdravlje i okoliš su došli prekasno, tek nakon uočenih, često nepopravljivih šteta. Među najpoznatijima su azbest, benzen, dioksini, DDT, perklorati…
Ako se uzmu u obzir i ostali faktori – razne vrste štetnog zračenja, zagađenje bukom, GM proizvodi, pretjerana uporaba kemikalija u poljoprivredi, proizvodnja opasnog otpada, krčenje šuma što izaziva eroziju tla, fosilna goriva, klimatske promjene, zagađenje rijeka i mora; može se zaključiti da je ekološka kriza velikih razmjera i da je nužno brzo i promišljeno djelovanje u kojem profit i pohlepa ne smiju voditi glavnu riječ.
Očito je – razvoj mora biti usklađen s odgovornošću prema sadašnjim i budućim naraštajima uvažavajući ekološka i etička načela, s orijentacijom na opstanak i očuvanje prirode, te razvoj humanijeg i pravednijeg društva.
Papa Ivan Pavao II je još 1990. g. izrekao vrlo istinitu rečenicu : „Ekološka kriza je ponajprije kriza morala i zbiljski prijezir spram čovjeka”.
Zaštita zdravlja ljudi, očuvanje prirode i ljudskog okoliša spadaju u temeljne vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, te je svatko dužan u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati njihovoj zaštiti. (čl.70. Ustava RH).
Europa ima snažne zakonske regulative za zaštitu zdravlja i okoliša, ali potrebno ih je poznavati i provoditi u praksi.
Najvažnije zakonske odredbe u tom području su Arhuška konvencija i Načelo opreznosti ili predostrožnosti, čime je otvorena velika mogućnost zauzimanja za ekološka pitanja – svakog pojedinca , neformalnih grupa, lokalne zajednice ili udruga.
Konačno, ljudi imaju pravo na strah i zabrinutost oko proizvoda ili tehnologija kod kojih postoje preliminarne indikacije ili sumnja da ugrožavaju ljudsko zdravlje ili prirodu, te zahtijevati povlačenje proizvoda s tržišta ili uvođenje moratorija na njegovu upotrebu.
U Hrvatskoj imamo dovoljna primjera – bušenje Jadrana, TE na ugljen, spalionica smeća u Resniku, HE Ombla… – koji ukazuju na potrebu edukacije građana i informiranja javnosti, uključivanja u javne rasprave i utjecanja na donošenje odluka koje se tiču njihova života, unatoč činjenici da postoji niz prepreka i problema u realizaciji navedenog jer to nekim subjektima ne odgovara. Hrvatska javnost ima pravo o svakom pitanju od općeg značenja čuti i “drugo” mišljenje, a javni mediji su dužni o tome pravovremeno i objektivno informirati javnost.
Tekst se nastavlja ispod oglasa