Episkop Jovan Ćulibrk možda je šarmirao pokojeg gledatelja Nedjeljom u 2, ali sigurno ne i Esther Gitman. Pokušao je omalovažiti njezin rad. Donosimo njezinu reakciju.
U HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2 i 3 gost je bio episkop pakračko-slavonski Srpske pravoslavne crkve Jovan Ćulibrk. Od mnogih tema o kojima je razgovarao s Aleksandrom Stankovićem, na ovom ćemo mjestu izdvojiti samo jednu koja je izazvala sasvim određenu reakciju – i to američke publicistice Esther Gitman, kod nas poznate ponajprije po njezinom istraživačkom radu o djelovanju blaženog Alojzija Stepinca u NDH, koji je urodio novim otkrićima o njegovim zaslugama za spašavanje velikog broj hrvatskih Židova.
Prva je na episkopovu izjavu pozornost skrenula zastupnica u Hrvatskom saboru Marijana Petir.
Ubrzo je za Narod.hr reagirala i Gitman. No, krenimo od početka.
Naizgled netipičan svećenik SPC-a
Ćulibrk nije tipičan svećenik SPC-a u smislu da raspon tema o kojima je voljan iznimno suvislo govoriti obuhvaća ne samo teologiju i povijest, nego i povijest pop glazbe 20. st. o kojoj uvijek ima nečeg zanimljivog reći. Stoga nije neobično da, inteligentan i elokventan kakav jest, bude atipičan baš po tome što, za razliku od većine svojih kolega, pobudi, ako već ne simpatije, onda barem zanimanje gledatelja, osobito onih njegove generacije i tzv. “urbanog mentaliteta”.
Očigledno, episkop je ne samo odrastao u rock’n’roll-u, nego se u njemu još uvijek kreće i diše – još uvijek, kako je rekao Stankoviću, posjećuje koncerte i donekle žali za vremenima kad je ta posjećenost bila veća i sasvim uobičajena.
Naravno, razgovor nije mogao ostati na eruditskim razmišljanjima o okolnostima rođenja Isusa u kontekstu sudbine židovskog naroda, sukobu Izraela i Palestinaca koji Jovana, kako je rekao, postavlja u situaciju da je sve što može, “moliti Boga”, pa ni o tome kako je nekoć, “u slobodnija vremena”, koncert Emmerson, Lake & Palmer mogao privući 50000 ljudi, dok bi ih danas privukao petnaestak.
Prije isteka prvih pola sata emisije, tema su, naime, postali 2. sv. rat i Jasenovac.
Kritičar preuveličavanja broja žrtava u Jasenovcu
Voditelj je istakao kako je Jovan u Srbiji doživio napade zbog toga što je upozorio na tendenciju da se preuveličava broj žrtava u Jasenovcu, zbog čega mu je SPC, navodno, zabranila javno govoriti na tu temu. Navodno, kažemo, jer bilo zbog toga što je ta zabrana neka interna šala, bilo zbog toga što Prisavlje možda ne spada pod jurisdikciju ove crkve, episkop je bez ikakve zadrške o njoj, na Stankovićev zahtjev, progovorio na HRT-u.
Istakao je kako je on ponajprije Predsjednik upravnog odbora Muzeja žrtava genocida u Beogradu, koji nije crkvena, nego državna institucija i da je to pozicija s koje on govori. Štoviše, dodao je, kako kao takav on zapravo izlaže stav Republike Srbije i Republike Srpske po pitanju jasenovačkih žrtava.
Odnos crkve i države u pravoslavlju poslovično je zbunjujući, ali vjerujemo kako to možemo ovdje ostaviti po strani i držati episkopa Jovana za riječ, kako je ono što slijedi stav koji usvaja, ili bi barem trebala usvojiti, vlast Srbije i Republike Srpske, kao službeni stav.
Episkop protiv “paradržavnog projekta”
Težnju preuveličavanju broja jasenovačkih žrtava on pripisuje, kako sam kaže “paradržavnom” projektu čija je kruna bilo dovođenje izraelskog povjesničara Gideona Greifa u Skupštinu Republike Srbije, gdje je jedan od “highlight-a” njegovog govora bilo “brkanje Slavonije i Slovenije”. Episkop Jovan nije krio svoj podsmjeh nad čovjekom za kojeg je kod nas čak i Ivo Goldstein ustvrdio kako je posrijedi povjesničar koji, kad je Jasenovac u pitanju, ne barata pouzdanim činjenicama.
Podsjetimo, Gideon Greif, osim što je poznat po tvrdnjama da je u Jasenovcu ubijeno 700 tisuća ljudi, drži i da u Srebrenici 1995. godine nije počinjen genocid, te nema nikakvih problema o tome naširoko govoriti na RT Balkans, praktički najisturenijoj medijskoj ispostavi ruskog propagandnog aparata na granici EU.
Ako je podsmijeh s kojim ga je Jovan denuncirao na HRT-u kod čitatelja možda probudio nadu da je Stankovićev sugovornik nepristran kad su u pitanju činjenice, bojimo se da će ga nastavak razočarati.
‘Ako je Greif paradržavni projekt, onda je to i Esther Gitman’
Evo kako on tumači Greifovu ulogu u instrumentalizaciji genocida:
“Bio je to pokušaj odgovora na pojavu Esther Gitman, koja je otišla u penziju, pa eto odlučila da doktorira, pa svojim doktoratom opere Alojzija Stepinca. Onda, ajde de da i mi uzmemo jednog takvog, koji će biti samo apologeta onog što mi želimo. To apsolutno nije prošlo i mislim da smo s tim periodom završili.”
Odgovor Esther Gitman
“Episkop SPC ne zna što govori! Nikad nisam pisala o Jasenovcu, moj je rad bio usredotočen na spašavanje Židova. A to je stoga što smo i ja i moja majka preživjele zbog toga što nam je pomagalo mnogo ljudi u veoma nepovoljnim okolnostima! Moj je cilj bio ustanoviti i otkriti tko su bili oni koji su spašavali!”, poručuje u svom odgovoru za Narod.hr Gitman.
“U to doba nisam imala pojma tko je bio nadbiskup Stepinac, pa čak nisam niti vjerovala da bi katolički svećenik, a kamoli nadbiskup, pomagao Židovima! Zapravo ja sam tada vjerovala kako su oni koji su spašavali bili Srbi! Trebalo je proći poprilično vremena tijekom istraživanja kako bi se shvatilo da je hrvatski nadbiskup ohrabrivao ljude da spašavaju one koji kod njih traže utočište! Kako ne poznajem osobu koja širi ove neistine, molim proslijedite mu ovu poruku!”
Životopis i djelo Esther Gitman
Podsjetimo, Esther Gitman rođena je u Sarajevu, koje je u tom trenutku bilo dio NDH. Njezina je obitelj preživjela holokaust uz pomoć ljudi koji nisu bili židovskog podrijetla. Živjela je u SAD-u od 1972. godine gdje se njezina obitelj doselila nakon što je kratko živjela u Izraelu, odakle se preselila u Kanadu te konačno u SAD 1972. godine.
Diplomirala je povijest i sociologiju na Sveučilištu Carleton u Ottawi, u Kanadi i apsolvirala kazneno pravo na Sveučilištu Long Islanda. Doktorirala je s tezom o židovskoj povijesti na New York University. Svoje istraživanje o hrvatsko-židovskoj povijesti započinje 1999. godine disertacijom pod nazivom Rescue of Jews in the Independent State of Croatia, 1941-1945. (“Spašavanje židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, 1942. – 1945.). Godine 2002. dobiva Fulbrightovu stipendiju za putovanje u Hrvatsku kako bi nastavila sa znanstvenim radom.
Godine 2011. objavljuje knjigu pod nazivom When Courage Prevailed: The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945 iliti Kad hrabrost prevlada: spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945. s istoimenom temom te ulogom blaženog kardinala Alojzija Stepinca u svemu tome.
Je li episkop primijenio stari trik?
Sva Jovanova elokventna priča nakon toga kao da gubi onu dimenziju koja bi joj dala dubinu i pokazuje se kao ono što jest: ništa drugo do retorika koja se gradi na već prilično ofucanoj metodi paralelizma odgovornosti.
Naime, kad se god jedna od dvije suprotstavljene strane nađe tamo gdje joj činjenice ne idu u prilog, ona poseže za izjednačavanjem odgovornosti i brkanjem redoslijeda uzorka i posljedica. U ovom slučaju, čini se kako je episkop naprosto pokušao osobu za koju zna da je relevantna (Gitman) isključiti iz rasprave tako da je prikaže jednako irelevantnom poput one osobe (Greif) koju je neton prije sam isključio iz rasprave. Pritom, naravno on sama sebe tu onda može prikazati kao onoga koji je prvo “špotao” svoju vlastitu stranu.
Jednom kad to čovjek uoči, sva kultiviranost i erudicija ovog svećenika postaju irelevantne i u očima nepristranog promatrača udobno ga smještaju unutar stereotipa koji je sama SPC o sebi tijekom godina izgradila.
Također, to je još jedan argument u prilog tezi kako je kauza blaženog Alojzija Stepinca u očima te institucije danas jednako izgubljena kao što je bila i u doba kad je stavljao život sebe i svojih svećenika na kocku kako bi spašavao one koji joj pripadaju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa