(FOTO) Dan arhiva: Dostupno oko 60.000 dosjea bivše Službe državne sigurnosti

Djelatnici Hrvatskog državnog arhiva (HDA) spremni su za primjenu novog pravilnika o načinu davanja na uvid dosjea nastalih radom bivše Službe državne sigurnosti (SDS), poručio je pomoćnik ravnatelja HDA za arhivske informacijske sustave i međunarodnu suradnju Jozo Ivanović uoči Međunarodnog dana arhiva, 9. lipnja, ali i mjesec dana nakon usvajanja izmjena i dopuna Zakona o arhivskom gradivu i arhivima kojim je olakšan pristup dosad “zabranjenoj” dokumentaciji.

U tom ranije široj javnosti nedostupnom arhivskom gradivu posebno se ističe deklasificirana dokumentacija SDS-a, bivše jugoslavenske tajne službe, predana Arhivu i pohranjena u spremištu u koje su, kao prvi novinari, ušli izvjestitelji Hine.

1 od 12

Duboko u podrumu HDA pohranjen je arhivski fond signature HR HDA 1561 s predanom dokumentacijom Službe državne sigurnosti Republičkog Sekretarijata unutrašnjih poslova SR Hrvatske – ukupno oko 1200 kutija s dosjeima kojih je oko 60.000, mikro filmovima i s još oko 600 kutija ostalog arhivskog gradiva.

To je gradivo predavano Arhivu zadnjih desetak godina, a posljednji i najveći dio dokumentacije predan je krajem 2015.

200 dužnih metara materijala

“Dio gradiva nastalih radom bivše Službe državne sigurnosti bio je predan još i ranije, a 2015. predana je posljednja količina i prema onome što znamo, odnosno prema podacima koji su nam dostavljeni, to bi trebala biti većina identificirane dokumentacije te službe i njezinih prednika. Pred nama je cjelokupno gradivo Službe državne sigurnosti koje je slijednik bivšeg SDS-a identificirao kao takvo za predaju Arhivu. Ne možemo biti sigurni da neko gradivo nije još negdje ostalo. Također, možemo različito definirati što je to cjelina gradiva: Je li to sve gradivo koje i danas postoji ili sve gradivo koje je svojevremeno nastalo ili je bilo logično da nastane? To su bitno važne razlike”, poručuje Ivanović.

Uglavnom u spremištu HDA je oko 200 dužnih metara materijala u kojem ima još i puno dokumentacije na mikrofilmovima.

“Materijal je predala Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) u više navrata i mislim da je gradivo relativno dobro pripremljeno i popisano prilikom tih primopredaja. Kvalitetniji popisi nego što su propisani minimalnim standardima doprinijeti će boljem pretraživanju i dostupnosti. Djelatnici HDA spremni su za primjenu novog pravilnika o načinu davanja na uvid dosjea nastalih radom bivše Službe državne sigurnosti. No, postoje i određene sitne dileme oko interpretacije pojedinih odredbi novog zakona. Naime, novi zakon u svojim prijelaznim i završnim odredbama utvrđuje da osobe koje smatraju da su im kršena ljudska prava i slobode imaju godinu dana vremena zatražiti da se prikrije njihov identitet”, ističe Ivanović.

Po njegovim riječima, postavlja se pitanje što će biti ako neka stranka dođe i želi vidjeti dosje druge osobe u razdoblju prije isteka tih godinu dana. Netko može smatrati da mu je povrijeđeno pravo da zatraži da mu se prikrije identitet ako arhiv prije isteka propisanog roka omogući drugima uvid u njegove osobne podatke ili ako ti podaci budu i objavljeni. No, intencija zakona, pojašnjava, sigurno nije bila da se na taj način oteža korištenje gradiva.

“U drugim slučajevima, ravnatelj arhiva dužan je obaviti test razmjernosti interesa za pristup podacima i štićenih interesa radi kojih se zabranjuje pristup podacima i ako utvrdi da javni interes koji se postiže dostupnošću prevladava nad štetom koja bi eventualno mogla nastati privatnoj osobi, onda donosi odluku da to gradivo može biti dostupno”, kaže Ivanović, dodajući da više nema ograničenje u korištenju sada dostupnih podataka – odnosno u njihovu umnožavanju i objavljivanju.

“To je pitanje posljednjim izmjenama i dopunama Zakona o arhivskom gradivu i arhivima riješeno tako da se navodi da za gradivo koje je dostupno nema ograničenja u korištenju. To znači da se podaci do kojih se došlo uvidom u gradivo nastalo do 1990. mogu slobodno koristiti i objavljivati, vodeći, eventualno, računa o autorskom i srodnim pravima. U vidu treba, naravno, imati i druge propise – na primjer Zakon o pravu na pristup informacijama, jer se potencijalni korisnici gradiva ili osobe koje ne pristaju da podaci o njima budu javni mogu pozivati i na druge propise. Dakle, trebate voditi računa jeste li korištenjem nečijih osobnih podataka nekome nanijeli štetu. Pravno je pitanje na koji bi način u nekom eventualnom sporu sud ili drugo tijelo odlučilo o tome”, zaključuje Ivanović dodajući i kako u predanoj dokumentaciji nema onoga što je široj javnosti dosad bilo najzanimljivije.

Nema dosjea suradnika Udbe

“Koliko je meni poznato, nemamo dosjee suradnika Udbe – ono što je ljudima najzanimljivije, toga nema tu u Arhivu. Nemamo informaciju nalazi li se ta dokumentacija još kod nekoga. Ima više razloga iz kojih dokumentacija može nedostajati, neki su banalni – naprosto nebriga ili nesustavno vođenje dokumentacije. U vremenima kada se institucije mijenjaju, ukidaju, transformiraju ili sele zna doći do nenamjernih gubitaka dokumentacije. No, zna doći i do ciljanog gubitka dokumentacije”, dodaje Ivanović.

S druge strane, kako smo se uvjerili u kratkom uvidu u spremištu dokumenata SDS-a, sadržani su i neki od dokumenata vezanih uz takozvane grupne obrade bivše Službe državne sigurnosti – uključivši, primjerice, i zapisnike sa saslušanja sudionika grupe Kavran – Miloš, što je bila akcija Udbe još iz davne 1947-1948. No, s druge strane, potvrđeno nam je da nema dokumentacije o grupnoj obradi kodnog imena “Trs” iz sredine 80-ih, u koju je navodno bio uključen bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko kojeg je Josip Manolić optužio da je bio suradnik Udbe, a što je sada predmet sudskog spora. No, bez obzira na “osjetljivost” sada dostupnih i dugo vremena klasificiranih dokumenata u HDA pozitivnim ocjenjuju novi, olakšan pristup i tom arhivskom gradivu.

“Novo otvaranje pristupa arhivima pozitivan je trend. Šteta što nije na još jednom području napravljeno nešto što je dosta važno – čak i važnije od nekih već izloženih segmenata. To je rok od 30 godina – dakle, prema važećem zakonu arhivsko gradivo postaje dostupno u roku 30 godina od nastajanja, a dostupno je i ranije ako je od nastanka namijenjeno javnosti. Imate dosta dokumentacije kojoj nije istekao rok od 30 godina, a nije ni tajna niti sadrži zaštićene osobne podatke. Inicijalno ta dokumentacija nije bila namijenjena javnosti, tako da je nedostupna samo zbog toga što još nije prošlo 30 godina. To je primjerice tekuća operativna dokumentacija tijela hrvatske uprave u posljednjih 30 godina. Ministarstvo kulture je pripremilo prijedlog cjelovitog novog zakona kojim bi to bilo riješeno. U tom slučaju nitko se ne bi mogao pozivati na rok od 30 godina kao na ograničavajući faktor”, pojašnjava Ivanović.

Dodaje da posljednje izmjene zakona imaju i prilično neobične posljedice za mnoge političare važne za noviju hrvatsku povijest, a čiji su podaci sada deklasificirani kao podaci “starog sustava” – onog prije 1990. Konkreno, to se odnosi na podatke o hrvatskim dužnosnicima i saborskim zastupnicima od konstituiranja prvog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. do 22. prosinca 1990. i donošenja Božićnog Ustava.

“Zanimljivo je da su sada svi ti zastupnici nakon zadnjih izmjena i dopuna zakona – funkcionari bivšeg sustava i na njih se odnose ove odredbe – odnosno njihovi podaci nisu zaštićeni”, zaključuje Ivanović.