Fra Luka Marković: Komunisti i njihova djeca danas se pozivaju na antifašistu Broza, a da se ne distanciraju od zločina njegove vladavine

Bleiburg, 11.05.2019. - Prosvjedni skup antifašističkih organizacija Austrije, Italije, Hrvatske i Slovenije u centru Bleiburga. Organizatori na skupu ukazuju na potrebu zabrane profašističkog i proustaškog okupljanja u Bleiburgu 18. svibnja. foto HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ/ lsd

Ako je Franjo Tuđman mislio na nužnost iskrenoga izmirenja između pristalica komunizma i onih koji su desetljećima sanjali demokratsku Hrvatsku, i to u interesu hrvatske države, onda je imao pravo. Ali ako se u tom pozivu skrivala i misao kako treba zaboraviti sve zločine koji su počinjeni u ime komunizma i ustaškoga režima, sva ona bogaćenja komunista na račun hrvatske sirotinje, onda nije imao pravo. Jer jedna demokratska i prosperitetna država se može graditi samo na ozbiljnom odnosu prema povijesnim događanjima i razdvajanju žita od kukolja. Nažalost sam Franjo Tuđman se nije uvijek u tom duhu odnosio prema prošlosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zadržavanje biste Josipa Broza Tita u predsjedničkim dvorima se ne može ničim opravdati. Djelomično se taj čin može i razumjeti pod uvjetom da je učinjen poradi okupljanja svih Hrvata u borbi protiv velikosrpske agresije na Hrvatsku. Ali već po završetku rata 1995. tom gušitelju ljudskih sloboda, hedonisti i učeniku Staljina nije smjelo bilo mjesta u predsjedničkim dvorima.

Time je poslana kriva poruka hrvatskome narodu. Komunisti i njihova djeca su je vješto iskoristili. Još i danas se pozivaju na Broza kao antifašistu, a da se pri tome niti jednom riječju ne distanciraju od zločina koji su učinjeni za vrijeme njegove vladavine. U katoličkoj tradiciji postoji jedna vrlo poučna fraza koja kaže kako je put do pakla popločan dobrim namjerama, onima koje nisu nikada realizirane. U pakao vode upravo zbog suprotnoga djelovanja od onoga o čemu se govori, zbog zlih čina i destrukcije.

Antifašizam je za svakoga časnoga čovjeka pozitivna riječ, riječ koja govori o dobrim idejama i dobrim djelima. Je li Josip Broz sa svojim pristalicama činio dobro, ono što od njega traži pojam antifašizma? Nije. Činio je sve suprotno od onoga trenutka kad se dočepao vlasti. Zato čovjek koji je pripadao svjetskim prevarantima, koji je u ime slobode gušio ljudska prava, ne može i ne smije biti nikome uzor. Njegova bista ne može biti niti u jednom predsjedničkom uredu. Za tako nešto nema opravdanja u demokratskoj državi. Već sedamdesetak godina se s pravom sustavno piše i govori o nacističkim zločinima. To je nužno, jer zlo razorno i nikada ne spava. Ali ono što zbunjuje i zabrinjava jest čudna šutnja kod određenih hrvatskih krugova o silnim zločinima komunističke ideologije. Posebno to začuđuje kad se zna da su komunisti na svjetskoj razini ubili preko sto milijuna ljudi. Radi se o gotovo duplo većim žrtvama od onih koje je prouzročio Drugi svjetski rat.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

O tome progovaraju povjesničari dosta jasno u knjizi „Crna knjiga komunizma“ koju je izdao francuski povjesničar, u mladim danima i sam pristalica maoističkoga komunizma, Stephane Courtois. Istina, u ponekim bivšim komunističkim zemljama su se demokratske snage obračunale s tom opasnom ideologijom koja je pod parolom zalaganja za ljudsku slobodu djelovala gotovo isto destruktivno kao i nacizam. Nacistički logori su nešto grozno i ne mogu se usporediti s niti jednim drugim zlom ljudske destrukcije. Ali staljinistički gulazi ne zaostaju puno za njima. I tamo su deseci milijuna ljudi izgubili život u zvjerskim iživljavanjima pristalica staljinizma.

O tome se mora u hrvatskom narodu jasnije govoriti, i to ne samo zbog zločina nego i zbog toga što postoji opasnost da se ta opasna ideologija komunizma proda danas kao humanistički ideološki pravac. Nažalost, u hrvatskom narodu se još uvijek njeguje kult ličnosti Josipa Broza, čovjeka koji je pogazio sve humanističke svetinje zbog želje za vlašću i hedonističkim životom.

Da ne bude zabune, nisu njega zanimali niti Jugoslavija, ni bratstvo i jedinstvo, ni radnička klasa, a pogotovo ne individualna ljudska prava, nego užitak. Vrijeme je da se djeca i unučad komunista distanciraju od te zloglasne ideologije, kao što je vrijeme da oni bolesnici koji se diče Pavelićem shvate da je taj čovjek surađivao sa zločinačkim sistemom nacizma. Oba sistema, fašizam i komunizam su bili tragedija hrvatskoga naroda čije se posljedice još i danas osjećaju. Činjenica je i to da niti jedan nije imao većinsku potporu hrvatskoga naroda, kako s pravom kaže Nino Raspudić, a time niti legitimitet.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

O Paveliću i njegovim promašajima se s pravom govori već duže vremena. Ali pri tome se mora ukazati na činjenicu da se u tim govorima zloupotrebljava povijest, te se i onako gnusni zločini ustaša preuveličavaju (Jasenovac) kako bi se naškodilo hrvatskome narodu. A što je sa zločinima komunističkoga sistema koji se desetljećima, pa i danas, skriva ispod kape antifašizma? Nije li vrijeme da se o tome iskrenije progovori, da se zatrovanu djecu i unučad komunista napokon oslobodi krivih sjećanja kako su njihovi bili na strani humanizma. Sporazum Staljina i Hitlera govori jako puno o sličnosti ta dva sistema. I tko zna kako bi se u Europi odvijala povijest da Hitler nije napao Staljina, to jest Nijemci Ruse? Na sreću duh Hitlera je poražen, ali ne i mrtav. I zato o njemu treba još uvijek govoriti kako čovječanstvo ne bi ponovno upalo u zamku bolesnika koji vjeruju u nadmoć jedne rase, jednog naroda nad drugima. Ali isto tako je nužno govoriti o opasnosti od obnove komunizma, i to onoga koji se nije nikada odrekao staljinizma i uvjerenja da posjeduje potpunu istinu koja mu daje za pravo prosuđivati o tome tko ima a tko nema pravo na život. Koliko je duh staljinizma opasan vidi se danas ponajbolje u Venecueli u kojoj ideologijom komunizma zatrovani bolesnici uništavaju budućnost jednoga naroda. Zar se to nije događalo i na prostorima bivše države? Da je Titu i komunistima bilo do prava naroda i slobode pojedinca, vjerojatno bi se pronašao put do uspostave humanističkih vrijednosti.

Ali nažalost do toga im nije bilo stalo. Stalo im je bilo samo do vlastitoga užitka i provoda, do zadržavanja vlasti. Posljedice toga su bili ratovi na prostoru bivše države. Ne može se sva krivica za izbijanje rata svaljivati samo na nacionalizam. Glavnu krivicu, pored srpske unitarističke politike, snosi ipak izbjegavanje korektnoga odnosa komunista prema istini, kao i sustavno potiskivanje problema, gušenje želje naroda u Jugoslaviji za više nacionalne slobode. Staljinizam je u Jugoslaviji bio prisutan i nakon razlaza sa Staljinom. Nešto od toga staljinističkoga duha bilo je i na Golom otoku na kojem je Tito prepustio svojim pristalicama da se na najbrutalniji način obračunavaju s njegovim dojučerašnjim istomišljenicima. Nije ih kaznio zbog zlodjela koje su počinili u poraću nad nedužnim ljudima, zbog žrtava Bleiburga ili zbog mnogobrojnih jama u kojima su život izgubili deseci tisuća nedužnih Hrvata. Nije poslao na Goli otok niti neke od onih koji su godinama pripadali četničkom pokretu, čineći zvjerstva nad civilnim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom, pridružujući se partizanima tek pred kraj rata. Poslao je one koji su se umjesto za njega odlučili za druga Staljina. Na koncu i on se sam klanjao Staljinu.

I nije se razišao sa Staljinom zbog ideoloških razmirica nego zbog vlasti. Upravo je to svojom brutalnom diktaturom pokazao i dokazao desetljećima. Kako je moguće da se danas tom čovjeku klanjaju toliki ljudi, da u njemu vide velikana umjesto krvnika, da ne dozvoljavaju lustraciju, rastavljanje partizanskoga žita od kukolja, pravih antifašista od komunističkih zločinaca? Moguće je. Razlog za to leži u dugotrajnoj vladavini komunizma na prostorima bivše države. Previše je onih, pogotovo u hrvatskom narodu, koji su profitirali u prvom, drugom ili trećem koljenu od Brozove diktature. I ako padne Brozu aureola s glave, past će i njihove privilegije, past će njihova kriva sjećanja da su pripadali svijetu svjetla za razliku od onih koje su gurali u svijet tame. Lustracija bi za takve mogla biti opasna. I to ne samo zato što bi napokon pala mrena s njihovih očiju, nego i zato što bi si netko mogao postaviti pitanje njihovoga bogatstva. Kolikogod se upire prstom u pojedine hercegovačke profitere, treba znati da su drugovi komunisti i njihovi potomci još uvijek najbogatiji sloj hrvatskoga društva. I njihova djeca odlaze u inozemstvo, ali ne zbog posla nego studija, izobrazbe.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Stječući znanje, stječu i privilegije. I dok se oni nakon završenoga studija vraćaju u Hrvatsku, potomci onih iz „tame“ ostaju zauvijek u svijetu u kojem ne moraju još uvijek slušati priču o antifašistima koji su pogazili svetinje humanizma. Povratnici, djeca bivših komunista, zaposjedaju medijske kuće, naturaju kroz mala vrata staru ideologiju i na taj način sprječavaju lustraciju. A to ne može zasigurno doprinijeti izmirenju djece komunista i djece onih koji su čamili u zatvorima zbog jedne jedine ironične rečenice o debelom hedonisti koji svojim pozamašnim trbuščićem, frazeologijom, ponašanjem i raskalašenim životom podsjeća silno na današnjega sjevernokorejskoga diktatora.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.