Za koga to radiš čovječe?
Sunarodnjače?
Kamo si to krenuo?
Voljela bih te zvati svojim.
Voljela bih te zvati bratom, prijateljem, ognjištem, domom, bedemom…
Ali ti to nisi.
Govoriš mojim jezikom a ja te ne razumijem.
Hodaš našim domom a razbacuješ postavljeni stol,
razbijaš vrijedni porculan,
masnim rukama posežeš za izvezenim ubrusima.
Brišeš noge
od zlatom vezene marame naših baka , odlažeš vatru orahovim drvetom naslijeđenih vitrina.
Gomilaš smeće u ormare.
Hraniš moljce u skupocjenoj vuni.
Miševi i štakori tvoji su kućni ljubimci.
I već si sto puta razbio naše ambare i prosuo žito.
Ostavio da kisne i trune.
A svojoj obitelji na stol donio ucrvano meso.
S kime se to družiš?
Lolo? Bekrijo?
Tko ti to nudi staklene perle za obiteljsko srebro!
Za čije si to zube istopio naše zlato???
Sa kime to piješ i jedeš izdajniče?
Koga si to poslao da našom kućom podmiri tvoje kockarske dugove?
Kome si ponudio naše njive i oranice?
Za račun koje noćne dame prodaješ
more i otoke?
Koliko to bordela više uspiješ obići??
U kuću nam dovodiš nepoznate dok tvoja obitelj gladuje?
Tko te to plaća da pljuješ na svoj rod?
Voljela bih te zvati bratom, ali ti to nisi.
Tebi su od nas važniji neki drugi!
Njima daješ.
Njih podmiruješ.
Njima ne znaš reči ne.
Nostalgija te puca za onim što je prošlo.
I vrtiš filmove iz crno bijelog svijeta.
Krvnike svojih najmilijih grliš i ljubiš, pristaješ na njihove ucjene,
daješ im za pravo, kupuješ ih darovima.
Jer ti si kao fin.
I ne mrziš.
I samo voliš.
I sve opraštaš i sve toleriraš.
A palicu svoju prema meni okrećeš!
Jer ja te ne razumijem u plemenitim nakanama.
I odbijam glumiti.
I zabiti glavu u pijesak.
I prešutjeti.
I začepiti uši.
Voljela bih te nazvati bratom…
Svojim.
Ali sve si napravio da mi začepiš usta, ugasiš sjaj u očima.
Sve si napravio da ti nikada vise ništa ne povjerujem.
Dom si moj razorio.
I nadu.
I srce.
Dušu ne dam.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa