Meni vam ova naša zbilja polako
sve više sliči na loš brak.
Ne neki prastari i film u kojem se eto žene političari i narod.
Suđeni jedni drugima kozmičkim učinkom.
Oni idu službeno u prošnju.
Nose darove i obećavaju sve i svašta.
I onda na ceremonijalnom biralištu mi zaokružimo nešto.
Nekoga.
Tko nam se čini…
Jer red je to.
To se svake četiri godine očekuje.
Svatko iz svojih dubokih razloga.
Gotivo intimne prirode.
Jedni izaberu manje zlo.
Drugi se romantično nadaju da će to biti konačno ono pravo.
Treći vide mane ali misle da im se to samo čini i da će vrijeme i ljubav učiniti svoje a njihov izabranik se ipak promijeniti
Četvrti iz prkosa.
Peti iz inata bivšem.
Šesti iz dosade.
Sedmi provjeravaju rodoslovlje.
Osmi gledaju tko je lijep, uredan, obrazovan i fin.
Rijetko tko skuša sto zaoravo
govore i kakva im je povijest dosadašnjih veza.
Impresija je bitna.
I psihološki proces identifikacije.
I želje.
Wishfull tjinking..
Makar u mašti žene grubijana biraju one fine. Svirače raznih klavira.
Žene pijanih zgubidana one koji su se školovali, govore jezike, smireni su i fini.
Nezgrapno one koji ih ne ugrožavaju svojom pojavom.
Zadrti pitome.
Gladni empatične.
Ratnici ratnike.
Svi oni zamjenjuju materinski i očinske figure, promašene ljubavi, vizije,
karaktere kojih ima ili nema, poznate dobre i drage koji su se za nas brinuli kroz život.
Pametnih i svojih se pomalo plaše.
Što će svijet reći ?
Mi čujemo sto želimo.
Vidimo
što hoćemo vidjeti.
Mašta radi svoje.
Nada svoje.
Podsvijest svoje.
Ne želimo biti prevareni.
Opet i ponovo.
No najviše nas ima koji bi voljeli da ispune sva svoja obećanja i zauvjek ostanemo zaljubljeni.
Kako nada uvijek umire zadnja i gledamo pored sebe sretne susjede, i mi bi tako.
Razočarani bivšima, kriteriji nam padaju.
Instagram nam nude slike.
Lijepih, sređenih, dotjeranih.
Svjetskih.
Europskih.
Kozmo.
PR ovci uređuju ekipe.
Rade se i dijete.
I ekstenzije.
Navijamo za “ naše “ kandidate.
Želimo vjerovati.
U sretan kraj.
I onda odemo i kažemo da.
Dobitnici likuju.
Gubitnici se ljute.
I onda počinje bajka.
Dok naši dragi ne pokažu pravo lice.
Pa krenu po svom.
Svojim ustaljenim navikama za koje nismo znali ili su ih dobro krili.
Jer obećanja su tu da se gaze.
Rijetko koji narod u povijesti ima ovakvu paćeničku stigmu u kojoj gotovo uživa ka naš.
Uporno nosi svoj križ kroz bezbroj Kalvarija kao da je pozvan otkupiti svijet.
Gunđa, svadi se međusobno ali uporno trpi i nada se.
Trpi luda društva svojih partnera.
Zabave kada ode u jutro od kuće i ne javlja se na telefon.
Bezobzirnost, neodgovornost i potpunu nebrigu za to kako mu je.
On im uredno kuha ručak, pere prljavi veš i ne traži nikakvo polaganje računa.
Da ga ne okrive.
Da ga ne popljuju.
Da ga ne ostave.
Bira manje zlo.
Koje je i opet zlo.
I drži se za slamke.
Minimalne darove.
Draganje po licu.
Bježi od svega u shopinge.
Traži zadovoljstva s malim.
I uživa u svom mučeništvu.
Ponekad upozori.
Ponekad negoduje.
Ponekad plače i moli.
Pobjegne od kuće.
Odseli se.
Ali nema petlje reći dosta je.
Napuštam te i dajem priliku drugome.
Jer prevelik je ulog a i ime je zvučno.
Voli dobro poznate sheme.
Provjereno opake koji su ga sto puta nasanjkali.
Koji sa istom idejom u glavi samo dolaze sa novim licima.
Odgoj je to.
Stoljetni.
Šuti i trpi.
I na kraju kada mu sve uzmu, ogole ga do kraja i opet će birati iste.
Poznati tor.
Poznati zvuk zvonca.
Poznate pastire, ovčare i vukove.
Jer možda može i gore.
Na farmama, političkim ljubavima, brakovima uvijek izvuče tanji kraj.
Jer ženik ga dobro poznaje…
I njegovo društvo..
Koje časti po krčmama.
I tako ide polako srebreni pir.
Sa odmakom od razuma
Da… sve takve ljubavi na kraju su tužne.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
