Vojni analitičar i stručnjak za oružje Dubravko Gvozdanović u svom novom osvrtu „Pogled iskosa s branika Domovine“ kritizira način na koji je dio hrvatske političke scene reagirao na raspored sjedenja hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića tijekom vojne parade u Parizu. Poručuje kako se ozbiljna međunarodna politika ne može mjeriti „metrima i centimetrima“ udaljenosti od francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.
> Veliki vojni mimohod u Parizu za Dan pada Bastille: Plenković sa suprugom među uzvanicima
Gvozdanović smatra da je posljednjih dana hrvatska politička rasprava još jednom pokazala „teški oblik akutne provincijalnosti“, dok se u Parizu, kako navodi, razgovaralo o budućnosti europske sigurnosti i odnosima velikih sila.
Umjesto analize poruka koje su poslane s velike međunarodne pozornice, dio domaćih političkih aktera, tvrdi, bavio se isključivo protokolom i rasporedom sjedenja.
Posebno se osvrnuo na kritike oporbe predvođene Dalijom Orešković, prema kojima je činjenica da je premijer Plenković sjedio u drugom redu, a srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u prvom, dokaz diplomatskog poraza Hrvatske.
„Ključni dokaz ‘diplomatskog poraza’ Hrvatske bio je taj što je premijer Andrej Plenković sjedio u drugom redu, dok je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić uguran u prvi“, piše Gvozdanović, dodajući kako su pojedini kritičari taj detalj iskoristili za tvrdnje da je premijer „zbog vlastite taštine osramotio državu“.
Istodobno, navodi, sličnu logiku koristili su i srpski mediji, posebno Informer, koji je Vučićevo mjesto u prvom redu predstavio kao njegov osobni diplomatski trijumf.
> Koalicija voljnih o Ukrajini: Plenković poručio da Hrvatska nije dio vojnog segmenta
Gvozdanović: ‘Diplomacija nije pionirska priredba’
Gvozdanović odbacuje takvo tumačenje, naglašavajući da međunarodni protokol nije jednostavna igra mjerenja udaljenosti od domaćina.
„Da međunarodna diplomacija funkcionira po zadrtom balkanskom modelu, onda bi kao na školskoj pionirskoj priredbi bivše Jugoslavije bilo dovoljno izvaditi metar, izmjeriti pojedinačnu udaljenost od predsjednika Francuske i proglasiti pobjednika geopolitičkog strateškog promišljanja“, navodi.
Prema njegovim riječima, raspored sjedenja na velikim događajima određuje niz faktora – od funkcije gosta i političkih poruka domaćina, preko sigurnosnih razloga do televizijske režije i bilateralnih odnosa.
Dodaje kako fotografije iz Pariza pokazuju da u prvom redu nisu sjedili isključivo predsjednici država, nego i pojedini premijeri, čime, smatra, pada teza o jednostavnom pravilu prema kojem predsjednici automatski sjede naprijed, a premijeri iza.
Gvozdanović: ‘Vučićevo mjesto nije poruka Zagrebu nego Beogradu’
Najvažnijim dijelom priče Gvozdanović smatra poruku koju je Francuska poslala Srbiji.
„Ozbiljan svijet igra neku sasvim drugu, daleko ciničniju igru u kojoj se mjesta ne dijele po simpatijama, nego po tome koga treba ‘kupiti i pridobiti’“, ističe.
Prema njegovoj analizi, Vučićevo mjesto u prvom redu nije slučajno, nego je dio šire francuske politike prema Srbiji.
„Time su Francuzi željeli poslati poruku da Srbiju smatraju važnim sugovornikom te da Rafalei nisu samo kratkoročni vojni posao, već dugoročno političko partnerstvo preko kojeg Francuska želi zadržati utjecaj u Beogradu umjesto da ga prepusti Moskvi ili Pekingu“, navodi.
Zaključuje kako ta poruka, kako kaže, „nije poruka Zagrebu, već Beogradu“.
Analizirajući samu poziciju hrvatskog premijera, Gvozdanović upozorava da Plenković nije sjedio na kraju tribine, nego u drugom redu, blizu središta predsjedničke lože.
„Sjedio je praktički iza Macrona, odnosno vrlo blizu središta predsjedničke lože“, navodi te dodaje kako je, prema istoj logici kojom se mjeri udaljenost od domaćina, premijer mogao biti bliže Macronu nego neki sudionici iz prvog reda koji su sjedili na krajevima tribine.
Zbog toga tvrdnje o njegovu „poniženju“ smatra pretjeranima.
> Peternel: Zašto Plenković ne ide u Bleiburg, ali ide u Brezovicu?
Spor oko Ustava i vanjske politike
Gvozdanović se osvrnuo i na kritike prema kojima Vlada ne bi trebala voditi međunarodnu politiku bez suglasnosti predsjednika Republike.
„Ta priča o ‘zajedničkoj vanjskoj politici’ u teoriji zvuči divno, ali u praksi se pretvorila u čistu farsu“, tvrdi.
Prema njegovu mišljenju, Hrvatska ne može pristati na diplomatsku izolaciju i izostanak s važnih međunarodnih događaja zbog političkih nesuglasica između Pantovčaka i Banskih dvora.
„Ovdje se uopće ne radi o obrani Ustava kako se to pokušava nametnuti, već o zagovaranju potpune paralize države“, poručuje.
Komentirajući prigovore zbog slanja pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko u Pariz umjesto vojske, Gvozdanović ocjenjuje da je riječ o „jeftinom politikantstvu“.
Smatra kako elitna policijska postrojba nije trebala biti promatrana kao politički simbol, nego kao praktično rješenje kojim je Hrvatska osigurala dostojno sudjelovanje.
„Slanje elitne policijske postrojbe ne bi trebalo doživljavati kao politički rekvizit, nego kao nužan i pragmatičan potez da nam zemlja ne ostane tek prazna stolica na međunarodnoj pozornici“, ističe.
> Gvozdanović: Rafale je strateška odluka države, a ne dnevnopolitički populizam
Hrvatska riješeno pitanje, Srbija i dalje u fokusu
U završnom dijelu osvrta Gvozdanović podsjeća na svoj raniji stav da Hrvatska trenutno nije prioritet zapadnih saveznika jer je već integrirana u ključne sigurnosne i političke strukture.
„Mi smo ispunili naše obveze i nalazimo se unutar Schengena, eurozone i NATO-a. Za zapadne saveznike mi smo riješeno pitanje. Srbija i dalje nije“, navodi.
Zbog toga, smatra, Francuska pokušava zadržati utjecaj u Beogradu i spriječiti njegovo približavanje Rusiji i Kini.
„Treba biti realan i ne pokušavati to vidjeti kao naš poraz, nego Macronov pokušaj kontrole nad balkanskim buretom baruta“, zaključuje.
Gvozdanović pritom naglašava da hrvatska vanjska politika nije bez pogrešaka i da zaslužuje ozbiljnu raspravu, ali upozorava da se takva rasprava ne može temeljiti na „oporbenom sljepilu“ i mjerenju diplomatskog ugleda položajem fotelja.
„Svođenjem globalnih preslagivanja na razinu lokalnog kokošinjca, sami sebe guramo na marginu“, poručuje.
Ako je, zaključuje, vrhunac političke analize prebrojavanje stolica i udaljenosti od stranih državnika, onda se Hrvatska ne nalazi u drugom redu u Parizu, nego u „redu za elementarnu političku ozbiljnost“.
