Vrijeme stabilno, dani su već dulji za nekoliko centimetara, sve ide na bolje, sve raste kao da je proljeće, inflacija, cijene svega i svačega skakuću kao nestašna djeca, ljudi kupuju smeće u stranim trgovačkim lancima, djece ima malo, ali su debela, kažu statistike. I inače nas ima malo, vele rezultati popisa stanovništva koji više sliče otpisu stanovništva. Ali nije sve tako crno kako pišu plačidruzi. Treba znati povijest, piše hrvatski književnik Hrvoje Hitrec u kolumni za HKV.
Demografi se hvataju za glavu
Eto, u šestom stoljeću na ovim prostorima između Mure, Drave, Dunava i Jadranskoga mora nije bilo ni jednog jedinog Hrvata, a sada nas ima gotovo četiri milijuna. I to samo u R. Hrvatskoj. A gdje su Hrvati iz Herceg Bosne, gdje još onih tri i pol milijuna koje smo poslali u svijet jer tu više nije bilo mjesta za tako veliko pučanstvo. Znači, ima nas oko osam milijuna, više nego u jednom kvartu nekoga većeg kineskoga grada.
Demografi se hvataju za glavu, govore da bumo izumrli ako tako nastavimo, ali ne poznaju oni Hrvate, kad je najteže onda nas odjednom ima puno, trgnemo se i popunimo prostor toliko da se prelijemo i na morsko dobro. Nismo brojčano velika nacija, ali smo veći duhom i trbuhom za kruhom od tolikih oko nas. Hoćemo li izumrijeti? Ne. Ako se i dogodi, na grobnici će nam pisati: Nije velik tko se velik rodi, al kad padne velik grob mu treba.
Duboka država
U budućim pregledima opće povijesti iščezli će se hrvatski narod spominjati kao nevjerojatan fenomen: uspio se održati usprkos silnicama koje mu nisu išle na ruku, u neobičnim i neprirodnim državnim savezima, a počeo je nestajati baš kada mu je uspjelo stvoriti samostalnu, međunarodno priznatu državu. Te su mi misli nadošle pri obljetnici 15. siječnja 1992., a osam godina poslije došao je 6. siječnja i tu je počelo propadanje države i nacije, te se ravnomjerno nastavilo bilo s plavima, bilo s crvenima i šarenima na vlasti, koji su se sveukupno pokazali upravo bezočno nesposobnima da urade nešto dobro za Hrvatsku, da ju urede i da bude uređena.
U sjeni neuredne države izrasla je uredna duboka država sa starim kadrovima i biološkom mladunčadi, prva je polako a ponekad i brže propadala, a druga se stabilizirala i našla načine da uđe u vlast prve, da joj polako zakreće vratom.
Hrvatska – trn u oku svekolikih histerika
Kad čovjek čita u novinama i drugdje kako ne štima ovdje i ondje, u ovom ili onom području, što može biti i jest točno, ali je uvijek garnirano izljevima bijesa i mržnje u kolumnama, u civilnoudrugaškom sektoru i lijevonasađenoj vlasti i oporbi, ostaje zblenutim od silnih informacija, dezinfomacija, cinizma i podmetanja, pitajući što je pravi cilj jazavaca. Pa kada se pribere i razmisli, kada se očisti od silnih rečenica i napisa, postane mu jasno da se sve svodi na jedan zajednički nazivnik, a taj se zove hrvatska država.
Samo njezino postojanje (ne govorimo o već opisanim vlastima) trn je u oku svekolikih histerika koji nas okružuju i onih koji u njoj prebivaju, a mrze ju iz dna duše, jer im je usađena plemenita misao da je svaka hrvatska država užasna pogrješka, pa i ova, i zato ju treba nagrizati, potkopavati i na kraju pokopati, što im dobro uspijeva jer su službene državne vlasti ili nesposobne ili ih vodi ista misao. U toj misiji svakako im dobro dođe izumiranje Hrvata, olakšava im posao.
Nisu jazavci samo pristaše, i dalje žive i sve življe velikosrpske ideje, ne, znaju oni da su Hrvati postali takoreći senzibilizirani i odmah prepoznaju što ne valja, nego su se u velikoj mjeri, ne napuštajući jugoslavensku misao, prebacili na širu, europsku sliku i našli ondje sugovornike s kojima će – ako ne odmah s Beogradom – polako, ali sigurno pretvarati Hrvatsku u istu onu zemlju s ograničenim suverenitetom kao što je bila u Jugoslaviji, prateći usput i demografsku izložbu slika, pa na kraju doći do svrhe kojoj su posvećeni – nestanku hrvatske države kao suverenoga subjekta i pretvaranje u objekt tuđih neokolonijalnih presezanja, a taj je proces u realizaciji i dobro napreduje.
Razaranje hrvatskog jezika
Ilustracija ima napretek od ulaženja u prazni prostor zapuštenih (i nezapuštenih) hrvatskih krajeva, do razaranja hrvatskoga jezika, znači srži hrvatskoga identiteta. Na potonjemu se zdušno radilo i radi i prije i za vrijeme samostalne hrvatske države, izvana i iznutra, ponekad netko od Hrvata vikne, ali se opet sve stiša i jazavci mirno rade u svojim rupama, čitaju englesku verziju Wikipedije gdje stoji da je hrvatski standardna varijanta serbocroatijanskoga nekog jezika, a još malo pa će pisati da je varijanta serboengleskocroatskoga. Nije važno, glavno da nije hrvatski. Kao što uz hrvatsku zastavu uvijek mora biti još neka, prije jugoslavenska, sada europska.
Spominjem to samo usput, kao vanjsku bratsku pomoć i detalj velike poplave koja se probija kroz vreće pijeska koje slažu branitelji hrvatskoga jezika. Unutarnja klatež ionako djeluje javno i svakodnevno, a kada rečeni branitelji izgube živce i traže zakon o hrvatskom jeziku, pronalaze se tisuće razloga zašto je to loše i neprimjereno vremenu, valjda. Matica hrvatska očito je malo živnula s novim vodstvom i odmah se bacila na krupne stvari kao što je zakon o jeziku. I nastaje lom. Kao i Srbijanci, tako i protivnici zakona o jeziku odmah povlače ustaše, eto, zadnji je takav zakon imala NDH, znači neoustaše ga opet žele. Ti su novi ustaše u osovinskom društvu sa Španjolskom (Franco!), Njemačkom (Hitler!), Rusijom (Staljin!), Francuskom (Vichy!), Slovenijom, Slovačkom i još mnogim zemljama Europske unije koje imaju zakone o svojim jezicima, ne bi li sačuvale svoj integritet od unutarnjih anarhista i vanjskih prodora, dotično aktualnih anglizama.
Inicijativa Matice hrvatske
U istom broju novina gdje se spominje inicijativa Matice hrvatske (ne i prva) čitam članak o (ne)povlačenju novca iz europskoga fonda solidarnosti: novinarka piše da su “Hrvatsku pogodila dva potresa nakon kojih je slijedio i niz a f t e r š o k o v a. Citira i ministricu kulture koja odbija i pomisao da se radi o odbijenici Europske komisije (da produlji rok povlačenja) nego je riječ o f o l l o w u p tehničkoga sastanka sa službama EK.
Matica je složila ekipu koja će raditi na izradi zakona: August Kovačec, Mislav Ježić, Stjepan Damjanović, Mario Grčević i Tomislav Stojanov, a prijedlog zakona potpisat će, veli predsjednik Gavran – hrvatski književnici. Hoće, valjda. Ali hoće li i hrvatski pisci, među kojima ima prononsiranih vukovaca? Oni će vjerojatno doživjeti afteršokove.
Druge dnevne novine odmah su krenule u protuofanzivu, zadužile novinarku koja se voli fotografirati da pita šefa Instituta za jezik i jezikoslovlje što o tome misli, budući da ga rečena družina nije zvala, i dobro da nije. Momak se zove Jozić, Institut je pod državnim nadzorom, i naravno da je momak protiv. U uvodu razgovora s tim jezikoslovcem skromnoga (blago rečeno) opusa, novinarka piše da je momak “voditelj izrade hrvatskoga pravopisa koji je razriješio hrvatski pravopisni čvor, te postao s l u ž b e n i i općeprihvaćeni jedinstveni hrvatski pravopis.
Da je jedinstven, nema sumnje, doista je jedinstveno smiješan od nekoliko pravopisa, ali da je služben – nije. Tek ima preporuku da se rabi u hrvatskim obrazovnim institucijama, znači za školsku djecu koja se ne mogu braniti. Hrvatska nema službeni pravopis, a ni u školama nisu zadovoljni, pa Matičina družba spominje prije svega zabrinutost profesora hrvatskoga jezika u školama, koji zahtijevaju zakon o hrvatskom jeziku. Ili točnije: zakon o hrvatskom standardnom jeziku.
Ministarstva obrazovanja i kulture nisu se oglasila. Pa kog će nam vraga taj zakon, misle valjda, nismo mi uljuđena i razvijena zemlja kao one koje ga imaju, polako, prvo treba srediti niz afteršokova.
Ako prelistate stranice Hrvatskoga kulturnog vijeća, vidjet ćete da se od početka zauzima za donošenje rečenoga zakona, pa i sada, naravno. Onaj momak iz Instituta odmah plaši ljude da bi slijedom zakona moglo biti sankcija ako nešto napišu krivo, što je baš covidsko utjerivanje straha u kosti.
Umjesto novčanih sankcija treba posegnuti za lektorima u institucijama i velikim poduzećima, u medijima svakako. Pomalo ih i nježno podučavati. Kao nekada, u vrijeme silnih nasrtaja kada su lektori spašavali hrvatski jezik, pa on bijaše sličniji sebi nego danas kada vlada sveopća anarhija. Sve mislim da bi bilo dobro, po uzoru na papu Franju, sastaviti komisiju od srpskih i hrvatskih jezikoslovaca, ha.
Što o Hrvatima misli Plenković?
To me vodi prema afteršokovima Pupovčeve nazočnosti na proslavi dana RS-a. Narod, to jest hrvatski narod, vrlo je ogorčen jer pamti na koji je način “osnovana” RS, progonima, mučenjima, ubojstvima i silovanjima, kako muslimana zvanih sada Bošnjacima, tako i Hrvata istjeranih iz Posavine. Pa sada dolazi Srbin iz Hrvatske uveličati utemeljenje genocidne srpske države u državi BiH. Ali ne u političkoj misiji, nego u humanitarnoj.
Poznati humanitarac koji je spasio dr. Šretera (jednoga od prvih hadezeovaca) danas humanitarni član vlasti i partner HDZ-a u novom obliku, miljenik kancelara Plenkovića koji ne da na Pupovca što god ovaj učinio. Što o Hrvatima misli Plenković? Da su glupi? Ne. Ali ih naziva vranama, je li? Ne, ne kaže izravno, nego veli da su “graknuli”, a znamo tko grakće.
Pa bi se u današnjem reformiranom HDZ-u trebali zapitati kako će Hrvati graktati na sljedećim izborima, možda i izvanrednim ako se takva arogantna i uvrjedljiva retorika nastavi. A hoće.
Za to vrijeme donijeli u Beogradu zakon ili što li o srpskom kulturnom nasleđu, u koje naravno spada dubrovačka književnost, što od srca pozdravljam. Držićeva djela su u Hrvatskoj kroatizirana u vrijeme ustaškoga režima, ali pronašli su se originali rukopisa koji dokazuju da je Marin pisao na srpskom. Eto rečenice iz autentičnog “Dunda”, pa prosudite sami: “Je li bre Bokčilo”, kaže Maroje “ćemo da nađemo smeštaj u Rimu, mnogo mi se dopada kafana Kod žirafu, vanevropsku zverku.” I tako dalje.
Kultura nova
O nakupini beamtera u kulturi pod imenom Kultura nova, pisano je na portalu HKV-a nekoliko puta. Hrvatsko kulturno vijeće to para(lelno) ministarstvo kulture ne doživljava, novac ne daje, prirodno, drži nas eks(tremnim) desničarima ili slično. No, sada je nakupina stala na žulj umjetnicima koji imaju prolaz do medija, a okupljeni su u Eurokazu. Ta kazališna družba odavno postoji, a njezine perjanice zaprijetile su da će se javno spaliti u knjižnici, u središtu Zagreba.
Razlog: Kultura nova im ne da novac. Donijeli su šibice i kantu benzina, ali odustali u zadnji čas. Na čelu upravnog odbora KN-a, čulo se od nespaljenih, neka je osoba sa srednjom školom (a predaje na kazališnoj Akademiji, piše izvjestitelj s paležnoga događaja, ali ne veli kako se osoba zove). Lijepo. Čitani su primjeri birokratskoga metajezika kojim se služi Kultura nova, koja ima devet zaposlenih s visokim plaćama.
HKV nema novca ni za kantu benzina, ni za šibice i kotlovinu, nema svoj prostor niti ga je ikada imalo, a medijima je zabranjeno spominjati i ime udruge koja okuplja mnoge od najboljih u svijetu suvremene hrvatske inteligencije, pa je zakon šutnje o HKV-u postao dogmom.
HKV ipak naivno nastoji dobiti neki novac, pa ispunjava prijave za javne natječaje, slično kao i Eurokaz, čiji predstavnici kažu da su od toga ispunjavanja iscrpljeni. Jest, široj je javnosti vjerojatno nepoznato s kakvim se zamršenim problemima sastaju umjetnici i njihove udruge ili društva kada se prijavljuju na natječaje, koliko je tu idiotskih “rubrika” i pitanja koja sliče onomu Koji broj cipela ima tajnica.
Na kraju torture Kultura nova odbija sve što može, da joj ostane za plaće. Valjda. U korist birokracije KN-a treba reći da se za tim primjerom povelo i legalno Ministarstvo kulture, koje je nekad jednostavne prijave za natječaje tako zakompliciralo da samo informatički genijalac može svladati gradivo, a umjetnici u pravilu nisu vični tom zanatu. Tako, recimo, autori književnih djela koji traže potporu, moraju potražiti potporu info-vještaka da bi uopće prijavili projekt. Birokracija zlostavlja umjetnike i u tomu uživa, a ne može se reći da nije kreativna i marljiva. Dok prominentni književnik objavi roman, primjerice, u prosjeku svake tri godine, birokrati objavljuju svoje nove smišljotine svake godine. I dobro se zabavljaju.
Hrvoje Hitrec/HKV
> Hrvoje Hitrec: Hrvatska je kao prekrasna, ali zlostavljana žena koja ne vidi svoju vrijednost!
O autoru
* Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, scenarist, novinar i esejist. Diplomirao je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u Vjesniku, bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskog slova, ravnatelj HRT-a od 1990-1991. i ministar informiranja 1991… Od 1990 do 1995. bio je saborski zastupnik. Najveći književni uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci prema kojima je proizvedena i izuzetno uspješna TV serija Smogovci.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa