U predsoblju držim dvije lopate za čišćenje snijega, besmisleno. U vrtu procvala malena, mlada i naivna trešnja. Toplina u proljetnom siječnju paše samo mojem automobilu s brojnim komorbiditetima, ujutro pali bez većeg opiranja. Vrijeme upravo bolesno lijepo, prvoga dana nove godine sunčano i vedro, a takva će biti i cijela godina osim ako ne bude, baba Vanga ima zle slutnje, piše Hrvoje Hitrec za HKV.
Jedna se već i ostvarila, ulaskom Hrvatske u eurozonu. Sada će strancima biti jednostavnije kupovati nekretnine i zemlju hrvatsku, premda se ni do sada nisu libili, prodavati nam svoje proizvode, leteće i ostale, što je i Macrona nagnalo da čestita naivnoj Hrvatskoj na francuskohrvatskom jeziku i preporuči se za budućnost. Po svemu kako je počelo Hrvatska je novogodišnji hit u Europi, Ursula pije kavu na Jelačić placu, diže rampe na granicama, razdragani Plenković s preostalim ministrima koji još nemaju kaznene prijave. U Sloveniju možemo putovati bez papira, kao u vrijeme Jugoslavije.
Ma dobro, moje je stajalište poznato: Schengen da, euro ne. Gledam bankovnoga guvernera kako von oben i s nešto ironije govori o slomu kune i gdje će životinja završiti. Posebno bešćutno o papirnatim novčanicama koje tretira kao Edo Škaroruki – bit će razrezane na sitne komadiće, Starčević, Radić i Jelačić pretvoreni u rezance, giljotinirani uz zvuke Ode radosti. Raduj se, narode. Umjesto kratkih lekcija o hrvatskoj povijesti i kulturi, na novim, eurskim novčanicama papazjanija neoklasicistička ili tako nešto, dozlaboga sterilno i likovno odiozno, u svakom slučaju grozno. Kune čak ne će biti ni spaljene, iz ekoloških razloga, kažu guverneri i guvernante koji se brinu za zdravlje nacije. Jedina je pozitivna stvar da hrvatska država traje dulje od kune, iako putem ostajala bez mnogih komada suvereniteta, pa može i bez monetarnog, kažu idioti. Oh, kada se sjetim prvoga (?) predstavljanja kune. Bio je rat, putovali smo u Gospić Miroslav Šutej, Dubravko Horvatić i ja i još neki da izložimo velike plahte s otiscima kuna kuna(samo na jednoj strani), dolazili ljudi i čudili se, a neki donijeli kune iz davnoga vremena, skrivene na tavanu, pitali mogu li ih zamijeniti za nove. U blizini Gospića vrebali srpski teroristi i ne znajući što propuštaju, još uvjereni (uvjeravani) da krajini nikada ne će doći kraj.
Povijesni uspjeh ili ne?
Pustimo povijest. Ali ne i navadu da se svaka trica proglašava povijesnim događajem, povijesnim datumom, povijesnim uspjehom. Ulazak u eurozonu svakako nije. A glede Schengena: ulazilo se i prije u Hrvatsku bez papira, samo s istočne strane, recimo u srpskoj agresiji devedesetih.
Tako je to bilo. Iz opake južnoslavenske federacije u europsku konfederaciju, suptilniju. Za sada. Bez hrvatskoga novca u hrvatskom džepu. Hrvatska je puška još na hrvatskom ramenu, ali je ramena sve manje, ne ide Hrvat rado u vojnike, osim kada je zbilja frka.
Zaboravio sam svim čitateljicama i čitateljima Hrvatskih kronika čestitati Novu i novu godinu, znajući da sam ovom dugotrajnom kolumnom dosadio Bogu i ljudima, pa nisam htio najaviti da će vijek rubrike biti produljen u 2023., a hoće ako budem živ. Isto je tako podosta čudno da Hrvatsko kulturno vijeće traje tako dugo, a traje li traje bez obzira na to što mu ni jedna vlast, državna ili gradska, nikada nije dala ni četvorni metar prostora, a ako je što kapnulo u obliku kune, i to je bilo za zub. Možda će sada dati nešto eura, onako pakosno – evo vam, kunoljupci.
Eurizirana, šengenizirana i još malo eutanazirana samostalna hrvatska država slavi zadnje trzaje prave nezavisnosti
Vidim i sam da danas pišem rastresito, a kako i ne bih, još mi glavom odzvanjaju silne petarde u novogodišnjoj noći. Mi koji smo se svojedobno naslušali pucnjave, nismo previše oduševljeni. Srećom je moj pas hrabar kao lav, nije se trznuo ni kada je netko opalio nečim jačim od petarde, puno jačim. Ni mačak se ne boji. Samo se kućni miš zavukao ispod sudopera. Objasnio sam svima trima da to Hrvatska slavi povijesni dan, ha, eurizirana, šengenizirana i još malo eutanazirana samostalna hrvatska država slavi zadnje trzaje prave nezavisnosti koja je kratko trajala. Sada smo samo egzotična destinacija Svetoga Rimskog Carstva (njemačke narodnosti), nacija koja srlja u demografsku katastrofu – ako je lani rođeno samo 35.000 djece, koliko će ih u školu za šest godina, uzimajući u obzir da će barem deset posto njih poći s roditeljima izvan Hrvatske i ondje igrati nogomet. Pa slavimo, daklem, uz zvuke Straussa i Straussova koji su oko Nove bili hit u Zagrebu, u Lisinskom, u HNK, neka, bolje je od balkanskih zavijanja, vraćamo se Beču i bidermajeru. Nestajemo uz taktove valcera, čardaša i polka. Uz šampanjac. Ujutro na Novu, uz Bečku filharmoniju, prelistavao sam knjigu Wernera Jasperta o Johannu Straussu ml. Knjiga tiskana 1945., očito početkom te godine, tiskanje odobrilo Glavno ravnateljstvo za promidžbu, Matica Hrvatska (da, velikim slovom) i Ministarstvo narodne prosvjete, u rujnu 1994. Autor zgodno priča o obitelji Strauss, ali i o Beču od 1844. nadalje, uključujući i „revolucionarnu“ 1848. (Jelačića ne spominje), o sukobu oca i sina, zavisti i ponosu, pa nadalje o uspjesima Johanna mlađega koji je zasjenio starijeg.
A stariji bijaše u svoje doba kralj valcera, glazbe kojoj se divio i Richard Wagner (neko vrijeme boravio u Beču): „Demon bečkoga pučkog duha zadrhtao je na početku svakoga novog valcera, zanosno klicanje slušateljstva, doista više opijenoga njegovom glazbom negli pićem, gonilo je oduševljenje ovoga guslača-čarobnjaka u visine, pred kojima me hvatao strah.“ Tako Wagner, a on nije bio bilo tko, niti je slutio da će se po njemu zvati Putinova teroristička bratija. Nego, spomenuo sam HNK gdje je premijerno izveden Straussov „Šišmiš“. Vidio sam (slušao) u životu nekoliko Šišmiša, a najviše su mi se svidjeli oni u Veternici iz koje sam jedva izvukao živu glavu (tada se moglo samo provući kroz rupu). No svejedno, sjedim ja, znači, u zadnjem redu parketa, kako se i pristoji, sjećam se raznih Šišmiša, Dolenčićeva režija majstorska kao i obično, ali gdje su našli toga scenografa koji je debelo promašio razdoblje, a dalo bi se još štogod opaziti, recimo oko stasitosti pjevačica koje u opereti nemaju bonus kao u operi, premda i opera u novije vrijeme traži stasite. I uz to, navodno hvaljeni libreto. Strauss inače nije imao sreće s libretom i libretistima, a čujem (čitam) da je libreto Šišmiša dobar, čak vrlo dobar. A nije. Prosječna komedija zabuna, da ne bude zabune. I još nešto: najbolji skladatelj u obitelji nije se zvao Johann, nego Joseph, svestrani umjetnik koji je napisao i tragediju „Manfred Rober“ (po svoj prilici dramatizaciju burnoga života svoga pradjeda u Španjolskoj), piše W. Jaspert. Da, Straussovi su imali ponešto španjolske krvi, što se na njihovim fizionomijama dobro vidjelo.
Kada je Johann ml. umro, pokopan pored Schuberta i Brahmsa 1899. našem glazbeniku i književniku Antunu Gustavu Matošu bilo je 27 godina. Ove godine, 2023. slavimo 150. godišnjicu njegova rođenja i uvjeren sam da će naša književna društva, matičari itd. obljetnicu dostojno obilježiti, jer je riječ o pjesniku i prozaistu koji je u novijoj hrvatskoj književnosti nekoliko kopalja iznad ostalih, emanacija hrvatskoga duha i darovitosti. U obilježavanjima se nikako ne će moći izbjeći pitanje hrvatske javnosti zašto tako dugo i tužno traje dovršenje obnove Matoševe rodne kuće u Tovarniku (i kulturnoga centra koji je uz nju izrastao). Pa ako je do sada bilo kako je bilo, a nije trebalo biti, u 150. godini od rođenja velikana trebali bi, morali, svi kojima je Matoš na srcu i u srcu, prionuti da žalosna priča bude dovedena do radosnoga svršetka, pritom mislim na Društvo hrvatskih književnika, Maticu hrvatsku, Ministarstvo kulture i cijelu Vladu, Društvo A. G. Matoš, županijske i općinske čelnike. Neka se trgnu, sad ili nikad, inače će na ovoj generaciji ostati mrlja koju će s podsmijehom spominjati potomci.
Smrti oko Nove godine
Toliko o rođenjima. Nešto i o smrtima koje pohode poznate ljude obično oko Nove godine.
Umro je papa Benedikt, papa emeritus koji se bio povukao u mirovinu i na žalost prepustio mjesto papi Franji, koji katoličku Hrvatsku zaobilazi kao da u njoj vlada kuga. Ako ikada dođe u Hrvatsku, bit će to u pratnji srbijanskoga patrijarha. Koja razlika od Benedikta, a još puno više od Ivana Pavla II. koji je u Hrvatskoj boravio više nego u Vatikanu, Stepinca proglasio blaženim. Što možemo, i Benedikt je mrtav, podosta neukusno izložen prije pogreba. S papama je kako jest, karijera im počinje obično u vrijeme kada obični ljudi idu u mirovinu, iznimke znamo. A nije im uvijek bilo lako doživjeti prirodnu smrt. U romanu Dux Chroatorum, koji se s novom godinom pojavljuje u knjižarama (skrivena reklama) dotaknuo sam se sudbina papa u 9. stoljeću, u vrijeme kneza Branimira i poslije: prvo je ubijen čuveni Ivan VIII. zaslužan za samostalnost hrvatske države, u stvari srednjovjekovni Ivan Pavao II., zatim su na neobične načine, otrovom ili drukčije, nestajali s lica Zemlje sljedeći pape, pa je bilo pravo čudo kada bi tko ostao na životu godinu dana.
Umro i Pele, nogometni papa, najveći među velikima. Njegova slika iz mlađih dana s Rudijem Belinom ostaje dragocjenost u hrvatskim vitrinama. Umro i Massimo. Umro je i Branko Hribar, književnik i radijski mag, surađivali smo često u emisiji Panoptikum, u stvari malim komedijama koje su bile rado slušane, autori i Kušan, Ivanac itd. Bojim se otvoriti novine, jer, kako rekoh, smrt je česta oko Nove, a i ja se ne osjećam dobro.
> Hrvoje Hitrec: Hrvatska je kao prekrasna, ali zlostavljana žena koja ne vidi svoju vrijednost!
O autoru
* Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, scenarist, novinar i esejist. Diplomirao je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u Vjesniku, bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskog slova, ravnatelj HRT-a od 1990-1991. i ministar informiranja 1991… Od 1990 do 1995. Hitrec je bio saborski zastupnik. Najveći književni uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci prema kojima je proizvedena i izuzetno uspješna TV serija Smogovci.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa