Traje vječno ljeto, blago nama i bundevama. Na sjeveru Hrvatske sve više poljodjelaca eksperimentira s egzotičnim nasadama, tropskim, a na hrvatskome moru plivaju ribe do sada neviđene, rastu na dnu biljke migrantice, ne integriraju se. Još vječno pjevaju šume u središnjoj Hrvatskoj, ne daju se bukve i hrastovi, dobro je, piše Hrvoje Hitrec u kolumni za HKV.
Vukovi i medvjedi lutaju šumama, poljima i gradovima, čagljevi se udomaćili, hladnokrvne zmije griju se na vječnom suncu, uglavnom bezopasne, osim tri vrste od petnaest njih, među njima domovinske kako je ustanovila sisačka gradonačelnica, koja ni Jimmyju Staniću ne da pjevati, a nekmoli Thompsonu. Zato pjevaju ptice u sutonu, da nadglasaju razne karleuše i slične pjevaljke koje se s jeseni, vjerojatno bez radnih dozvola, spuštaju u posezonsko primorje i sjevernije, da bi, valjda, razgalile manjince i postjugoslavenske Hrvate, uz zbunjenu mladež.
Glazbena jesen, tuk na luk: ne će nama tu u Hrvatskoj pjevati neki sumnjivi Hrvati, imamo mi konje za utrku, pa i kobile ako treba. A kada se približi Vukovar, ne će nama urlati o tragediji hrvatski guslari, nego ćemo mi odrastovci u Zagrebu tih dana imati festival fetiša, nego što, kontra hrvatskih fašista mi idemo s fetišistima, s orgijama nakaza i slično, što odurnije to bolje. Zagrebački arzuhal koji, za razliku od Šoljanovoga vukovarskog, poručuje: platit ćete, Zagrepčani, nismo vas samo granatirali smećem, idemo dalje. Lokalni su izbori daleko, još imamo vremena za svakojake ujdurme. Blizu su samo neki drugi izbori, recimo parlamentarni, a ima toga još.
U jesen se bude svakojake strasti
Nego, opažam da su kreativni Hrvati izmislili još jedne izbore, kao da ih nema dovoljno – izbore za premijera. Toga nigdje nema, ali što onda. Do sada već znamo barem pet imena premijerskih kandidata, i eto nama sreće. Više ih je no što će biti na izborima za predsjednika države, kojega se posla manje njih želi prihvatiti jer na tom mjestu treba raditi, dizati teške predmete kao olovku ili nalivpero, hodati okolo, davati izjave i pakostiti izvršnoj vlasti koja doduše misli da je izvrsna, u što uvjerava politički i posebno ekonomski nepismen narod i ne da na svoje perjanice poput Grlića koji predstavlja bogatstvo za Hrvatsku, a i privatno.
Znači, jesen je kada se bude svakojake strasti, a odlaze spavati šumski požari kojih je ove godine bilo, Bogu budi hvala, nešto manje no obično. Pa kada su vidjeli da im Dalmatinci znaju doskočiti, preselili se u Slavoniju koja ima šuma, ali vlažnih i nepodobnih, no zato uzgaja plastiku na osječkim poljanama.
Istok Slavonije uvijek strada: i kada je u pitanju srpska agresija, i kada dođe afrička svinjska kuga, pa sada i požar golemih količina plastike. Rasrđeni Osječani traže krivca. Za sada je najbliže istini teorija o namjernom samozapaljenju. Gazda firme se ne da, nije kriv, uz njega su i radnici koji ne žele u Irsku, a da nije bilo požara ne bismo saznali da u krugu poduzeća živi mnogo Nepalaca, ni krivih ni dužnih, ni oni ne žele na zapad. Eh, ta plastika.
Plastično doba
Najkraće i plastično rečeno, živimo u plastično doba (nakon brončanog i željeznog), sve je već plastificirano, od omota hrane u lancima i boca iliti flaša do dijelova ili cijelih strojeva, od dječjih igračaka do u skoroj budućnosti mrtvačkih sanduka, od kolijevke pa do groba. Kada ju više ne trebamo, bacamo ju u smeće, nego što, a ona se protivi, ne raspada se, ne da se. Ma bacamo ju i u rijeke, u jezera, najviše u more, pa već postoje istraživanja koja kažu da su ribe pune plastike, a mi jedemo ribe, unosimo plastiku u organizam i nije daleko dan kada će se rađati plastična djeca.
Životinje – one dlakave – nešto su pametnije, ne jedu plastiku, možda malo grickaju. Moj mačak ne gricka, a ni pas koji je toliko razmažen da nekoliko puta obiđe zdjelicu, kreće se kao trajekt sve dok ne ustanovi da ga ne želim otrovati.
Piše Stanley Coren, poznavatelj, da psi imaju mozak kao dvogodišnje dijete, točno, valjda. Nije rečeno s koliko godina mogu glasovati, vjerojatno tek kada su jako stari. Glede mladih ljudi čuju se glasovi stanovitih starijih mulaca da bi mobitelska fakinaža trebala glasovati već sa šesnaest godina, krasno, uskoro bi onda i kandidati za Sabor mogli na liste sa šesnaest, sve u šesnaest. No da, ima i sada u Saboru ljudi koji još nisu posve zreli, ali na prvi pogled djeluju ozbiljno. Sve dok ne otvore usta.
Nobel i Hrvati
Ma kvragu, idemo u kulturu ili kako da ju nazovemo. Dotično, u umjetnost. Eto čitam mačku Maku knjigu Putni zapisi jednoga mačka, japanske autorice imenom Hiro Arikawa, baš žalosna knjiga, Mak se rasplakao. Knjiga vrlo čitana, prevođena, uopće Japan ima dobrih pisaca poput Mukaramija, recimo, koji nije dobio Nobela, ali ga je dobio norveški John Fosse za kojega nisam čuo, ali to i nije moj posao, ja se bavim poljodjelstvom. Nešto mi je zvonilo, ali slabo. I nije to prvi put da Šveđani izvuku neko ime za svoga dinamitnog Nobela, a ljudi se pitaju tko je taj.
Iz brojčano malih naroda i isto takvih književnosti teško se pojavi neko ime, u Hrvata glede Nobela znamo za slučaj Ivane Brlić Mažuranić, nije ga dobila, znamo za bizarni slučaj Predraga Matvejevića kojega su predložili – talijanski pisci, jest, a jedini Hrvat koji ga je zbilja dobio Ivo je Andrić, barem nešto, premda pod jugoslavenskom firmom i poznatijim djelima u kojima je napustio hrvatski i pisao srpskim jezikom, a je li doista pisao srpskim nikada nismo saznali, možda su rukopise simultano prevodili, uz njegov pristanak.
No da je Hrvat, pa premda osobno mutan, ali veliki književnik, nema sumnje, nego što bi bio beogradski fra Ivo… A zašto sam pri nobelovcima? Ovih se dana Nobel dijeli šakom i kapom, te se zapitam tko u Hrvatskoj predlaže književnike za Nobela? Ne pravim se blesavim, zbilja ne znam. Raspitat ću se, možda je tko u tom svijetu čuo za Ivana Aralicu, recimo.
Umjetna inteligencija
Treba reagirati na vrijeme, jer se može dogoditi da Nobela dobije – stroj, odnosno umjetna inteligencija. O njoj je bilo riječi na Zagrebačkim književnim razgovorima u Društvu hrvatskih književnika. Tema – povijesni roman u digitalno doba. Pozvan i ja da nešto kažem, u tekstu pod naslovom Umjetnička i umjetna inteligencija: „Zabavljen pisanjem povijesnih romana u zadnjih dvadesetak godina nisam opazio da se iza mojih leđa događaju neobični fenomeni digitalne naravi, koji su mojoj naravi i naobrazbi strani i naoko nedokučivi.
Zato sam se za ovu priliku upustio u proučavanje te sablasti i s malo napora shvatio da se, glede književnosti, radi o floskuli koja, međutim, već ima lijep broj teoretika i tumača koji nisu drugo do digitalni propovjednici opasnih namjera.
A ta je namjera oduzimanje teksta autoru i poigravanje s njim u cyber prostoru, odvođenje djela u multimedijsku igraonicu. Stvorena je, znači, nova teorija s pripadajućom terminologijom koja nije drugo do oksimoronsko, na prvi pogled učeno i zavidljivo nasilje nad autorskim tekstom, s tendencijom da bude izumljen, ili već jest, takozvani računalni hipertekst koji s izvornim književnim djelom ima tek tanku poveznicu…
Riječ je, s ogradom da pripadam osobama s intelektualnim teškoćama, uz to zarobljen u analognom vremenu, o tehničkoj, tehnološkoj intervenciji u klasične oblike i žanrove, pri čemu ponuđena mulitlinearnost sa svojim čvorovima i mrežama predstavlja, kažu, veliku pomoć čitatelju da proširi znanje o područjima koje pokriva autor djela, o afinitetima, razdobljima i osobama.
Računalni hipertekst
Lijepo bi to bilo i korisno, osobito kada je riječ o povijesnom romanu koji zahtijeva stanovito znanje o razdoblju, događajima i osobama, ali te podatke čitatelj obično nalazi u predgovorima i pogovorima, a ništa ga ne sprječava da, potaknut tekstom, širi svoje znanje o povijesnoj podlozi romana. No, u novom iznašašću zvanom računalni hipertekst vjerojatno, koliko sam razumio, dolazi do istodobnosti upijanja autorova teksta i dodataka, nazovimo ih tako, valjda uz pomoć vizualnih doživljaja ili sličnih. Kako bi to bilo, nije teško zaključiti. I da je to sve, kamo sreće, jer se nadalje promiče tvrdnja da elektronički tekst navodno ima libertijanske značajke u smislu da u igru uvlači i čitatelja koji „kreira značenje“.
Potonje pak ne radi o glavi samo tekstu, nego i autoru kojemu se oduzima i ona temeljna uloga da je on i samo on kreator značenja, da je roman pisao samo njemu svojstvenim značajkama, koje je uobličio manjim ili većim umijećem pisanja, i samo njemu svojstvenim interpretacijama dostupnih informacija.
Hoću reći, i kažem da se događa pomalo besmislen obrat u shvaćanju postanka i prilaza književnom djelu, jer sve što se nudi čitatelju u smislu otkrivanja i otkrića, sav taj hipertekst nije nego proces koji se već bio odvio u glavi, u umu, u erudiciji, u duhu i duši stvaratelja klasičnoga teksta, iz početne maglovite nakane do plana pisanja i ponekad opsežnih priprema u kojima autor luta poljima i njivama raznovrsnih pristupa sve dok ne nađe pravi način prezentacije, pravu melodiju, što je sve zajedno produkt umjetničke inteligencije i ukusa , koje ni jedna umjetna inteligencija nikada ne može ponoviti, pa ni u konstrukciji proze ako nema dostupnih predložaka. Pa i ako ima.“
Dux Chroatorum
Dio je ovo, manji dio moga govora na rečenim Zagrebačkim razgovorima. Neću se (sebe) dalje citirati jer nije ukusno, uostalom cjelovit tekst bit će tiskan. Nisam ostao samo na povijesnom romanu, čini mi se da sam spomenuo i holivudske scenariste, štrajkače, koji su prvi došli na udar umjetne inteligencije. A vraćajući se prozi, postao sam osoban i pokušao pokazati što bi Umjetna i kako bi napisala moj roman Dux Chroatorum (jedan od sedam mojih povijesnih romana ) pa da i ima tih nekoliko podataka o Branimiru, da mu se žena zvala Maruša, da je bio u prepisci s papom Ivanom VIII. koji je priznao hrvatsku državu. (Uzgred, čitam nedavnih dana izjavu povjesničara J. da Hrvati nisu imali državu do 1991., molim vas lijepo, to valjda govori i studentima.)
Umjetna inteligencija može imati sve te podatke, ali što će s njima. Za razliku od čovjeka autora koji ima maštu, imaginaciju, osobito kada je riječ o osjećajima, strahovima, nadanjima, o karakteru junaka i njegovih ljudi, o privatnom, obiteljskom životu, osobnim sklonostima i eshatološkim pitanjima primarnim u tragičnim događanjima pogodnim za sumnje u providnost Božju i njegove nakane.
Autor može (ljudski) dodati ondje gdje je potrebno i moderni senzibilitet, ne kao otklon, nego kao činjenicu da se s čovjekom ništa novo nije dogodilo od Gilgameša do naših dana, a ako je što novo onda je u tehnološkom smislu pa (ipak se ili sebe opet citiram) „tako opet dolazimo do umjetne inteligencije koja, ponavljam, nije drugo do stroj nakrcan informacijama dobivenim od čovjeka, vjerojatno sa sposobnostima da te podatke umrežuje zajedno s već poznatim tekstovima, u ovom slučaju romanima, pa ih može za svaku priliku podastrijeti i iskoristiti, uvjetno rečeno u pisanju „svojega“ romana. Što ne će biti ništa drugo do točkasto plagiranje, kojemu je teško ući u trag.“
Novi povijesni romani
Među dvanaest (ako se ne varam) govornika i većega broja razgovornika bilo je podosta suvremenih pisaca povijesnih romana, pretežito hrvatskih, ali i gostiju iz inozemstva, što navodi na zaključak da je hrvatski povijesni roman u 21. stoljeću poprilično procvjetao (pod ne baš sretnim nazivom – novopovijesni). Ako se sjećate, u komunizmu gotovo da i nije bilo hrvatskih romana toga žanra, kraljevskoga žanra među romanima, posebno ne o osobama koje su u svoje vrijeme bile nositelji hrvatske državnosti.
Pojavili su se, snažnije, pri kraju, u zadnjim trzajima komunizma. Tako je to, sada su novi povijesni romani pod paskom postjugoslavenske klateži, koja ih nastoji prešutjeti. S tim u svezi: bogomdan je natječaj za povijesni roman u Kaštelima, nagrada nazvana po Trpimiru, a sve zaslugom Renate Dobrić i naklade Bošković. Svake godine objavljuje se nagrađen rukopis, a i ove će jedan iznimno dobar roman.
Dobro, idemo u „crtane romane“, to jest stripove. Zadnjih se tjedana razni medijski poslenici raspisali o Alanu Fordu, o Bunkeru i Magnusu, izvadili iz bunkera strip talijanskih autora, vrlo čitan i gledan u mojem naraštaju, sada nešto manje ili nimalo. Lijepo, čak je večernja tiskovina imala velik prilog, a spomenuta su i kazališna uprizorenja.
Alan Ford
Novinarka je ispravila nepravdu od prije nekoliko godina, kada je pisano da je ZKM prvi postavio Forda na binu, a nije nego Trešnja još osamdesetih prošloga stoljeća. Piše novinarka da je bio velik uspjeh, i citira – beogradski tisak. Eto, ne možemo iz te kože. Zagrebački nije spomenula, a u njemu je predstava imala i te kakav odjek, hvalilo ju se na sva usta. Ja beogradski nisam pratio, niti me je zanimalo, baš me briga. A bio sam ne samo producent predstave, nego i autor dramatizacije, pod pseudonimom Domenico Hitoni. (Mislio sam da to nitko ne zna, ali vidim na mrežnim stranicama Hrvatskoga biografskog leksikona da su me skužili.
> Hitrec: Pupovčani su privatizirali antifašizam i još slave mutne datume iz Drugoga rata
Uzgred: rečene stranice treba hitno ažurirati.) Daklem, za one koji ne znaju, već je trenutak nakon otvaranja zastora bilo jasno koliko je sati: na sceni je stajala grupa TNT s tako dobrim maskama i likovima uopće, kao da su izašli iz stripa, i odmah se prolomio pljesak. I nadalje je publika glumce nosila na rukama, štono riječ.
Neka budu zabilježeni i ovom prilikom: Broj 1 – Pero Jurčić, Šef – Miroslav Supanc, Sir Oliver – Tomislav Martić, Alan Ford – Slavko Juraga, Grunf – Đuro Rogina, Jeremija – Dragan Sučić, Brenda – Višnja Babić, Margot – Senka Bulić, Inspektor Brock – Nikola Otržan, Superhik – Žarko Savić, Policajac – Božidar Koščak, Mušterija/Upraviteljica – Vida Jerman, Pozornik – Božidar Trakić. Pijanist Rikard Foglar. Majstor maske Fadil Hanušić (i te kakav majstor!). Redatelj Ladislav Vindakijević, scenograf Zvonimir Šuler, autor songova Pajo Kanižaj, autor glazbe Pero Gotovac.
Velika, ansambl predstava imala je oko osamdeset repriza. Sjećam se još nečega: generalka je bila gotovo pa očajna, događa se to, a i ja sam bio očajan i valjda prvi put kao ravnatelj kazališta podignuo glas, i to jako. Zato je premijera bila gotovo pa fantastična. Još u staroj zgradi Trešnje, koja se raspadala, kao što se i rečeni Alan Ford na kraju raspao, nije doživio stotu.
Didak je bio Srbin
Vidim, prije no šaljem kolumnu, da je u zagrebačkom HNK u ponedjeljak oko podne obilježen život (i djelo) fra Didaka Buntića. Usporedo čitam da su se u Crnoj Gori pojavili veliki plakati s likovima srpskih velikana Boškovića i Bogišića. Pa sve mislim je li i Didak bio Srbin, jest, dakako, poveo je srpski narod u Slavoniju, među svoje. Ako može isusovac Bošković, što ne bi franjevac Buntić. Kad je bal, nek je bal. Kad je glupo, neka bude još gluplje.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa