Novi predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković osudio je napad na privatni život glavnog ravnatelja HRT-a, Gorana Radmana, ali je pritom zaboravio kako se o povredu istih načela teško ogriješila njegova prva suradnica Slavica Lukić, potpredsjednica HND-a.
Tijekom inicijative prikupljanja potpisa za referendum o braku kao zajednici žene i muškarca, Slavica Lukić objavila je 8. lipnja 2013. difamirajući članak o tzv. vođama neokonzervativne revolucije u Hrvatskoj. Članak je bio prepun neistina o privatnom životu osoba koje joj se ne sviđaju, a tekst je pritom pun potpuno proizvoljnih konstrukcija, te u tijeku njegova pisanja nije niti kontaktirala one o kojima je pisala. No, krenimo redom.
HND osudio napad na privatni život Gorana Radmana
“Javno iznošenje tvrdnji o privatnom životu sadašnjeg glavnog ravnatelja HRT-a, kao i bilo kojeg drugog u budućnosti, pogotovo optužujućih, a bez iznošenja dokaza, HND smatra i smatrat će nedopustivom praksom koja zahtijeva javnu reakciju. Na žalost, ovaj napad na gospodina Radmana tek je za sada posljednji u nizu sve češćih medijskih nasrtaja na privatni život javnih osoba, uključujući one iz medijskog okruženja”, kažu u HND-u.
“Društvo će i dalje ukazivati na takvo ponašanje, a novo rukovodstvo HND-a inicirat će jasne procedure koje neće dozvoljavati primanje u članstvo HND-a novinara i urednika odgovornih za nastanak i objavu sadržaja koji krše temeljne principe novinarske struke. ‘Ukoliko među novinarima i urednicima koji čine takve prekršaje ima članova HND-a, bit će pokrenut postupak pred Novinarskim vijećem časti, sve do njihova isključenja iz HND-a, dodaju.
Gdje su bili kada je Slavica Lukić zadirala u privatne živote?
Zanimljivo je kako nije bilo reakcije HND-a, koji je tada bio pod vodstvom Zdenka Duke, na iznošenje tvrdnji, bile one istinite ili ne, kada je Slavica Lukić pisala o privatnim životima Vice Batarela, Vuka Brigljevića, Dubravke Hrabar, Stjepana Bartulice, Željke Markić, Ladislava Iličića. Nećemo se baviti time što je iznosila i kako ih je povezivala, propuštajući da ikoga od njih išta o tome pita, nego time na koji način im je “sudila”.
Najbolje je o svemu tome, u svom prosvjednom pismu, progovorila profesorica Dubravka Hrabar.
Osvrnula se na tekst naslova “Tko su ljudi na čelu neokonzervativne revolucije u Hrvatskoj”. Jasno je poručila kako naslov sugerira dvije neistine: “Da u Hrvatskoj postoji organizirani pokret neokonzervativizma, kojem su, dakako, na čelu neki ljudi (ili „neljudi“), te da je riječ o društveno neprihvatljivom načinu mijenjanja sustava (političkog ponajprije, a potom moguće i vrijednosnog) koji se kroz povijest uvijek nazivalo revolucijom, a znamo da taj pojam gotovo uvijek ima negativne konotacije, a neizostavno ostavlja iza sebe žrtve”.
Upozorila je na činjenicu da je cijeli tekst zapravo intoniran mržnjom, usmjeren da čitateljima otvori mogućnost vjerovanja kako ” u Hrvatskoj postoje nepoželjni ljudi, stigmatizirani svojim članstvom u nekim (nepoćudnim) organizacijama ili udrugama”.
Nejasno je, navodi prof. Hrabar, i po čemu su navedeni ljudi “ključni akteri” u lancu događaja koje se u medijima običava nazivati “neokonzervativnom revolucijom”, odnosno, tako ih se naziva samo u Jutarnjem listu. Zanimljivo je i kako ti “ključni akteri” nisu po volji vladajućoj politici. Zbog toga ih Slavica Lukić u svome tekstu blati?
Slavica Lukić u svome tekstu upozorava da je angažman “ključnih vođa” usmjeren na “borbu oko društvenih vrijednosti”, ili na “bitku za duše mladih”, a zaboravlja, kako navodi prof. Hrabar, da mnogi ljudi misle “da je hrvatsko društvo u dubokoj moralnoj i društvenoj krizi koja se očituje na svim razinama i zadire u sve pore društva”.
Zanimljivo je da Lukić o “vođama” sudi i na temelju toga kako “nisu odgađali majčinstvo i očinstvo, imaju troje ili više djece i nadasve su posvećeni vjernici”, kao da je to nešto loše, a ne sasvim normalno.
Lukić lošim smatra da “vođe” “upadljivo često naglašavaju da su „građanski“ aktivisti …”, te navodi da im se “pripisuje značajna uloga u pravnom savjetovanju konzervativnog pokreta…“
Osim toga, kako navodi prof. Hrabar, svoje pisanje Lukić “završava nemogućnošću odgovora na pojedina pitanja (financiranja i prihoda udruga, moguće najave budućih (negativnih!) inicijativa, itd.) i time, rekla bih, otvara novo poglavlje „lova na vještice“ kojem, vjerujemo u Europskoj Uniji nema mjesta”.
Zar takva osoba može donijeti promjene?
Pitamo se kako može novinarka koja je poznata po iznošenju lažnih informacija o onima koji se ne sviđaju aktualnoj vlasti, donijeti promjene?
Spomenimo i kako je Slavica Lukić osuđena za sramoćenje, te je trebala platiti 26 tisuća kuna novčane kazne jer je svojim tekstom osramotila “Medikol”; sudac Marko Benčić zaključio je kako je novinarka “u cilju sramoćenja privatnog tužitelja putem tiska, kao autorica članka objavljenog dana 21. veljače 2013. godine u dnevnim novinama Jutarnji list, pod naslovom ‘Država će Medikolu dati 116 milijuna kuna da ne bi bankrotirao?’, želeći prikazati Polikliniku Medikol nedovoljno stručnom medicinskom ustanovom, iznijela navod: ‘U liječničkim krugovima ističu da je Magdalena, za razliku od Medikola, stabilna, sređena i visokostručna ustanova u kojoj bolesnici mogu računati na vrhunsku liječničku skrb’, te je time nanijela štetu ugledu “Medikola”.
Ovu presudu je ukinuo Županijski sud u Zagrebu, uz pojašnjenje da se u njezinom slučaju radilo o “vrijednosnom sudu”, a ne “činjeničnoj tvrdnji”, te nema uvjeta za kažnjavanje po odredbama o sramoćenju, i zakazano je ponovno suđenje.
Zaključno, zadiranje u privatni život je nedopustivo, ali su nedopustivi i dvostruki kriteriji kojima se vodila i vodi Slavica Lukić. Hoće li dvostruki kriteriji HND-u (p)ostati praksa, pokazat će se vrlo brzo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa