Tog ožujka 1995. kad je mlađahni golobradi Aleksandar Vučić paradirao po ratom rastrganoj Hrvatskoj nije ga zanimao nekakav Jasenovac, već osvajanje hrvatskog teritorija. Nikome nije pokazao pasoš ni putovnicu, nikome se nije javio ni pitao za dopuštenje, kamoli Milorada Pupovca. A i zašto bi, ta išao je u pratnji Vojislava Šešelja, kao pivski pomoćnik četničkog vojvode kojemu se u to vrijeme nitko nije usuđivao stati na put, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list, koju djelomično prenosimo.
“Nikada više ovde ustaška vlast neće moći da dođe… nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska, nikada Banija neće nazad u Hrvatsku… vi znate da ćete živeti u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi, tu odstupanja biti neće, živeli”! Tako je u Glini uzvikivao budući predsjednik Srbije, koliko god se kasnije trudio lagati da nikad nije spominjao Veliku Srbiju. VHS ne ume da laže. No, kod Vučića ni danas nema ni traga kajanja, o isprici da ni ne sanjamo, vidi se da je zapravo i dalje ponosan što postoji takav dokaz da on nije mlakonja poput neke druge, kako on reče, “nesrpske fukare” koja im se ruga “a gdje vam je sada linija Kavlobag-Ogulin-Kavlovac-Vivovitica”! Takve snimke njemu samo podižu rejting u Srbiji.
Nije jedini eksces
Nije to naravno jedini Vučićev radikalni eksces iz tog vremena. Još su eksplicitniji njegovi huškački nastupi o ratu u BiH. To je još uvijek bilo vrijeme kad su se radikalni Srbi osjećali kao vučji čopor na vrhuncu svoje moći, a svi ostali oko njih ovce što za šišanje što za klanje. 20. srpnja te iste 1995. godine, u trenutku dok je još trajalo masovno klanje u Srebrenici, Vučić gotovo urliče s govornice Skupštine u Beogradu.
“Pa vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana, pa da vidimo sme li međunarodna zajednica ili bilo tko drugi da udare na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom”! Tako je vikao Vučić, koliko god danas patio od probranog pamćenja ili selektivne amnezije. “Ja nisam ubio nikog”, kaže Aca Vučić. “Nije ni Hitler, je…te”, uzvraća mu Zoky Milanović.
(…)
Ja sam samo htio položiti cvijet, kmeči danas jednako golobradi Vučić. 11. srpnja 2015. na dvadesetu godišnjicu srebreničkog masakra koji on ne naziva genocidom, Vučić je isto tako “samo htio položiti cvijet” u Potočarima. I položio ga je, jedva, jer je odmah zatim morao u trku bježati pred kišom cipela, kamenja i boca, skrivajući se iza svojih tjelohranitelja, koji su ga raščupanog gotovo iznijeli s memorijalnog groblja. Što bi tek bilo da je “banuo” u “privatnom posjetu”?
(…)
Istina, možda ga doista više ne zanimaju ni Kavlobag ni Vivovitica. Ali zanima ga Jasenovac, zanimaju ga groblja, kad već nema života, kako bi oko njih izgradio okosnicu svojeg “srpskog sveta”. Granice tog Vučićevog srpskog Commonwealtha su, naravno – gdje god postoji ijedno srpsko groblje. Čitava ideja ne bi uopće bila tako antipatična, naprotiv, da donedavno na isti način on sam nije okolčavao Veliku Srbiju.
Velepoštovani, još se nisu stekli uvjeti za takav posjet
Vučiću uopće ne bi trebalo dopustiti da on bude zapisan kao prvi predsjednik Srbije koji će na toj funkciji doći u Jasenovac. To treba prepustiti nekome nakon njega, tko neće licitirati kostima. Ako se takav ne pojavi, onda – nikad. Pa čak ni tad. Čovjek s takvom prošlošću trebao bi samo pognuti glavu i iskreno zatražiti oprost, kako od srpskih žrtava, tako i od samih Srba koje je huškao na zločin. I sasvim sigurno bi mu mnogi oprostili, iako ne i zaboravili. No, njemu to ne pada na pamet. I to je razlog zašto nakon Gline ’95. nikad nije postojalo niti će ikad postojati nešto kao “privatni posjet Vučića Hrvatskoj”. A kamoli Jasenovcu. Jer će on svaki takav posjet politički zlorabiti.
Upravo divljačka reakcija Vučićevih psića poput Vulina koji proziva “ustašku vladu” u Zagrebu te bijesnih kojota iz beogradskog bulevarskog tiska govori da je odluka Plenkovićeve vlade savršeno ispravna. No, isto tako da se nipošto ne smije popustiti te da na traženja iz Beograda do daljnjega, odavde do vječnosti ako treba, valja nastaviti diplomatski hladno odgovarati copy-paste odgovorom: Velepoštovani, još se nisu stekli uvjeti za takav posjet, zaključuje Hrstić za Večernji list.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa