Plenković odlučio: Martina Dalić dolazi na čelo Podravke! Bomba je to koja je podigla novu eksploziju mjehurića u ionako uzavrelom hrvatskom lončiću vode. Naravno, većina komentatora hvata se drugog dijela rečenice. Martina se vraća! I to u Podravku! Nekako preskaču prvi dio rečenice. Kako je moguće da i u godini gospodnjoj 2021. premijer politički instalira predsjednika uprave očito kvaziprivatizirane Podravke, na koju se još uvijek gleda kao na neotuđivi dio državne srebrnine? – piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list, koju djelomice prenosimo.
Naravno, reći ćete, pa premijer bira i glavnog državnog odvjetnika i guvernera HNB-a! U slučaju Podravke u stvarnosti mehanizam nije baš tako jednostavan. Nije baš da premijer tako imperatorski oktroira, ipak se tu nešto pristojno pitaju i drugi suvlasnici, koji su se odavna pomirili s nepisanim dogovorom da mjesto šefa Podravke pripada onome koga odabere država. A to onda u prijevodu znači: ta fotelja je politički plijen stranke koja je u tom trenutku na vlasti.
No, da su mirovinci bili protiv njenog imenovanja, ono se vjerojatno ne bi ni dogodilo. U konačnici, tko uopće kaže da je izbor Martine Dalić loš? Jedino pitanje je, naravno, hoće li ona za sobom dovući i političke repove koji se nisu smirili još od Afere Borg.
(…)
Martinu Dalić prvi put sam sreo negdje na izmaku prošlog tisućljeća, kad smo u uredu glavnog državnog inspektora za OTV snimali odgovore na pitanja gledatelja. Moji savjeti kako se ponašati pred kamerom za nju se nisu baš lijepili, no suverenim znanjem je još tada impresionirala. Bilo je jasno da nikad neće osvojiti titulu komunikatora godine, ali isto tako da će se vrlo brzo vinuti do samog vrha. Dva desetljeća kasnije sve se to još jednom potvrdilo kad se zatekla na jednoj od najmoćnijih pozicija u državi u gotovo povijesnom trenutku detroniziranja Ivice Todorića. Ni ovaj put savjeti nisu pomagali. Ja sam zatekao sam se u poziciji da potpredsjednici vlade u programu uživo guram “krušku pod njušku” ponavljajući pitanje “gospođo Dalić, tko je pisao Lex Agrokor?” dok ona hitro za to vrijeme pokušava pobjeći iz kadra.
Potpuno nepotrebno. Da je odmah rekla “ja sam autorica Lex Agrokor, a u pisanju zakona savjetovala sam se sa svojim timom iz ministarstva i sa svim stručnjacima s kojima je to bilo nužno” – to možda uopće ne bi bila laž. A afera se možda nikad ne bi tako rasplamsala. Ponovit ću što sam govorio i tada: da se Dalić koristila takvim metodama kao predsjednica uprave neke tvrtke, a ne kao potpredsjednica vlade, više bi nego zaslužila priznanje i višemilijunski bonus.
(…)
Jasno je bilo da će neko vrijeme morati provesti u hladu. Malo vitra na nekom drugom solidno plaćenom mjestu. Je li netko doista bio toliko naivan u uvjerenju da bivša potpredsjednica vlade neće dobiti novu šansu, ali i nagradu za njeno lojalno čuvanje leđa premijeru?
Naglasak zapravo uopće ne bi trebao biti na njoj. Podravci bi njen profil mogao dobro doći. Kazna nije doživotna. Platila je cijenu – izbačena je iz visoke politike. Jedino stvarno pitanje jest – osjeća li se doista Andrej Plenković u ovom trenutku kad ga Vrhovni sud oslobađa sjene Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa toliko moćno da vjeruje da mu može proći doslovno sve, koliko god nepopularno bilo?
Nakon svih bolnih udaraca te prisiljenih odlazaka ministara, zatim niza župana i gradonačelnika pod sumnjom te zastupnika s rukama u medu, prosječni Hrvatić, kojeg valjda još od osnovne škole nitko nije pitao “a kaj ti želiš biti?”, teško da će suosjećati s Martinom Dalić. A još manje s njim, zaključuje Ivan Hrstić za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa