“Bio bih puno sretniji da nismo u koaliciji s ovakvim SDSS-om! Nije to izjava vukovarskog odmetnika, gradonačelnika Ivana Penave iz razdoblja prije posljednjeg raskola u HDZ-u, već nedvosmislena poruka Ivana Anušića, osječko-baranjskog župana i dopredsjednika HDZ-a, neposredno prije lokalnih izbora, u koje on ulazi spreman uzeti još jedan mandat. Reče Anušić i – ostade itekako živ, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomično prenosimo.
Mogli bismo slobodno odmahnuti rukom da je to tek prozirni predizborni izlazak iz ormara, izletnički lov na koji glas više, kad Anušić ne bi unaprijed bio gotovo uvjeren u pobjedu. Anušić je siguran u sebe prozborio ono što 99 posto hadezeovaca i dalje potiho misli, ali se ne usudi javno reći. Da, ima još njih 0,99 posto koji su to doista spremni javno zagalamiti, ali to su oni koji su već davno zanemarili taktiku i završili karijeru bez mnogo nade da će se zateći barem na rezervnoj klupi za neke nižerazredne izbore.
(…)
Zanimljivo, neki baš ovih dana retorički pitaju je li Pupovcu istekao rok trajanja. No, zvuče kao kad liberali (oni ekonomski, naravno, jer svi drugi su lažni) grintaju zbog devetnaest života Vilima Ribića. Eto, “na zalasku karijere” sindikalni vječnik mogao bi čak uspjeti isposlovati uvođenje obveznog sindikalnog poreza za sve! Ribiću će rok trajanja isteći tek ako ga jednog dana članovi njegovog sindikata prestanu htjeti birati. A izbori li se za sindikalni porez, mogao bi i formalno dobiti titulu doživotnog predsjednika. Sviđalo se to liberalima ili ne, Ribić samo obavlja svoj posao: štiti interese svojeg članstva. A tko je mrziteljima kriv što oni ne znaju obaviti svoj.
U slučaju Pupovca je slično – on samo radi ono što misli da je njegov posao. A tko je nama kriv ako mislimo da bi on trebao štititi tamo neke nacionalne umjesto očitih partikularnih interesa. I rok trajanja mu neće iscuriti sve dok postoji nakaradno izborno zakonodavstvo, koje poklanja mandate čak i za simboličan broj glasova. Njegov rok trajanja očito ne ovisi previše o broju glasova, već o potrebi vladajućih da u slučaju manjka uvijek imaju rezervni prstohvat mandata na tezulji. Jedini izlaz iz te situacije, bez grubog rezanja manjinskih prava jest povratak dvodomnog parlamenta, u kojem bi manjinci i dijaspora sjedili u nekoj vrsti županijskig doma s drugačijim ovlastima.
U pravu je predsjednik Milanović, Pupovac je gotovo pretplaćen na vlast i zakonom postavljen u trgovačku poziciju. No, kad se Pupovca javno prozove zbog etnobiznisa, onda to ne može biti antisemitizam, kako to on pokušava prikazati u vječnom grebanju za status žrtve. U slučaju sramotnog incidenta u Borovu proradili su izvježbani refleksi, grupa korisnih budala koja je uzvikivala mrziteljske pokliče u ime Hrvatske sami su toj Hrvatskoj pljunuli u lice, ali i udahnuli novi život onima koji će taj incident do iznemoglosti zloupotrebljavati. Ni Udba ne bi bolje. A Pupovac je čak i Milanovića prozvao da je svojim porukama u Borovu potaknuo incident. No, zanimljivo je, kako to Milanović, Anušić i Penava o njemu govore – gotovo isto?
(…)
Isto vrijedi i za patrijarha Porfirija, od kojega se očekivanja već pomalo tope na proljetnom suncu. Novi poglavar SPC-a, kaže, ne vjeruje da je Stepinac bio izravno umiješan u zlodjela! Hrvatima je namah laknulo! Samo, znači li to da je patrijarhova poruka da je kardinal bio – neizravno umiješan? Priznaje, potpuno je svjestan da “užasne okolnosti u kojima je Stepinac živio za njega nisu bile nimalo jednostavne“. No, Stepinac, za razliku od njega u mnogo jednostavnijim okolnostima, nikad nije otvarao usta na mučne stihove koje su drugi izgovarali za njega, zaključuje Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr