Dva umirovljenika na klupi, preblizu jedan drugome. Policajac ih gleda sa socijalne distance, ali ih ne opominje. Outali su mu se kao partneri.
– Prijatelju moj, jedva sam te dočekao. Nisam evo petnaest dana progovorio s ljudima.
– Kako to?
– Star sam i ne daju mi iz kuće. Stojim doma sam sa ženom.
– Ti si kao naš vođa Silvano. Lijepo ime, baš za umirovljenika, ha?
– On je nama Hreljo. Što on radi? Brine li duboko za nas?
– Brine, brine. Stoji kod kuće i po cijeli dan pred zrcalom vježba ozbiljno lice.
– To je dobro. Možda Marić padne na to, Plenković ga stalno podsjeća na ozbiljnost. Nego, daj ti meni reci što se tebi čini od onoga don Delaša iz Splita. Meni se jako svidio.
– Ma zašto?
– Imao je pravo ne dat novinarima u crkvu, o crkvi svećenik odlučuje. A vjernike je rasporedio rjeđe nego Jandroković saborske zastupnike. Jandrokovićevi još imaju i kafić i frizera. Zašto bi zastupnici dolazili na sjednice da nema kafića? A jesi li im vidio frizure? Pupovčeva je bolja nego prije Erdutskog sporazuma.
– Ti se povodiš za novinama, a ne za vjerom. Novine brane don Josipa, jer su novinari većinom slabi đaci koji su napustili sjemenište i upisali politologiju.
– A ženski novinari, novinarke?
– To ja kao vjernik ne smijem izgovoriti. A don Josipa ne volim. Ma, volim ga, ali ide mi na živce što je slab u teologiji i što je to onako javno pokazao.
– Na što ciljaš?
– Don Josip je novinarima govorio: „ Ajte đavlu, masoni jedni!“. Je li tako?
– Je, ali… ja bih im bio…
– Ma ne! Ne mogu ti novinari bit masoni, masoni učlanjuju samo ljude koji su važni.
– Istina je… ali…
– To je opća kultura. A teologija je da je on novinare slao đavlu! Nema pojma. Njih se ne može slat đavlu, oni su donijeli đavla. To je oksimoron. Đavao je na zemlji. A gdje na zemlji? U ateistima. Jer i ateisti su ljudi, i ne bi bili ateisti da nije u njih đavao ušao. Pa to se uči na prvoj godini politološke teologije. Eno pitaj Puhovskoga, on sve zna.
– Pa da laže kao u Hagu…
– To nije problem. Uzme se obrnuto od onoga što kaže.
– A jesi li čuo da onaj Stazić traži da se don Delaša frkne u Kongo? Ne razumijem zašto nije predložio Sibir nego baš Kongo. Kao da su promijenili organizaciju Gulaga?
– On ti je nulti pacijent moždanog oblika kovida. U 30 posto zaraženih virus udari na mozak. Stazić je u staračkom domu na Iblerovu trgu. U strogoj karanteni. Ali nije zbog bolesti, takve izjave su kod njih normalne. Nego se zamjerio Ostojiću. Kažu da je Marasu rekao da zna tko je napravio svastiku u Poljudu. Pa ga Maras otkucao Ostojiću. Pa su ga pritisnuli, priznat će. Svi su priznali, znaš i sam. Kad oni koga pritisnu sve prizna. I doda sve što treba. On će dodat da je bio Glasnovićev doušnik.
– Uf, poludit će Glasnović! A što je s njim?
– Otišao je Budaku.
– Onom Budaku na Filozofskom? Što će Glasnović u njega? Učit komunizam?
– Ma ne tom Budaku, nego Luki Budaku u Australiji koji drži tečaj hrvatskoga jezika. Kaže da mu treba malo popravit dikciju. I da bolje razumije Budaka nego Plenkovića. Pa zapalio u Australiju. Ali ne će ništa naučit.
– Zašto ne bi, pametan je čovjek?
– Tamo svi govore kao on. Bolje je odabrao Bačić. On uči u Sloveniji.
– Što ima učit u Sloveniji? Skijanje? Ribolov?
– Tamo nema mekog ć, samo tvrdo.
– A kako su probili karantenu?
– Glasnović preko Vatikana, a Bačić preko Splita.
– Razumijem. Kad smo već na govoru, ja više ne mogu podnijeti onoga Petrova. Govori ko boležljivi svećenik.
– Ne znam. Ja sam jedno vrijeme mislio da ima nešto kronično sa želucem, ali doktori u njegovoj stranci kažu da nije. Možda don Delaš zna.
– A Kolinda?
– Kolinda tulumari.
– Ma kako to?
– Posvetila se obitelji.
– A što je bilo s frizerom?
– Otišao je Merkelici.
– Adio moji izbori. A Plenković?
– Ne volim Plenkovića.
– Ma zašto, meni je baš izvrstan?
– Imam jednu rodicu komunikologinju. Pa izgubila posao. Kaže da ih masovno otpuštaju.
– Ne razumijem?
– Otkad je Plenković na prvom programu otvorio školu na daljinu više nitko ne sluša komunikologe. Sad će ih sve prekvalificirati.
– Pa u što se njih može prekvalificirati? U varioce?
– U prijevremenu mirovinu. Nego ne znam što je s Pupovcem? Već ga dugo nisam čuo. Ne može bit da ga više ne brine buđenje proustaških elemenata. Dok nam on objasni njihovu povezanost s koronom oni bi se mogli i probuditi. Da nije bolestan?
– Nije.
– Pa što radi?
– Uvijek isto.
– Ajme, toga sam se i bojao!
– I ja. Srećom ne čujemo ni GONG, ni Vesnu Teršelič.
– U Kini su.
– Aha, kužim, išli su u kontrolu ljudskih prava.
– Ne, nego da ponove gradivo.
– Je… oni stalno ponavljaju gradivo. Meni se čini da je i Mrak Taritaš nekako postala mila?
– Nije, nego sada sjedi visoko u sabornici.
– A ja mislio… Dobro, pusti pacijente, reci mi za doktore. Što misliš, što će biti s doktoricom Markotić kad ovo prođe?
– Primit će je u Akademiju.
– Kako? Zašto? Pa bili su je odbili?
– Oni imaju fleksibilne kriterije. Sad im se sviđa kako smireno govori. Točno za Akademiju. I Capak će u Akademiju.
– A zašto on?
– Da nemaju ni jednog epidemiologa, a za donacije su epidemiolozi idealni.
– Zašto? Jer su dobri doktori?
– Dobri su doktori, ali ne za liječenje. Obični doktori liječe, a epidemiolozi znaju sve drugo. U Akademiji takvih nema, samo oni obični.
– Kakve to veze ima s donacijama?
– Epidemiolozi znaju sve o populaciji. To im je posao.
– Onda samo Beroš neće u Akademiju?
– Ne, neće… On će zamijeniti Bandića.
– Zašto on?
– Samo on to može. Otkad je Jelačić umro.
– Uf, zaboravio sam predsjednika Milanovića! Što misliš što on sada radi?
– Ne znam, ja mislim da još nije stupio na dužnost.
– Ti si lud, pa imao je ustoličenje!
– Ajme, oprosti, ja sam mislio da je to neka predstava iz Rijeke.
– E, sad si me sjetio ženina ručka. Idem ja. U mene ti je ko u Srbiji. Policijski sat. I još moram prat ruke ko Beroš kad ga gleda Capak.
– I ja. U mene je policijski minut. Ali noge ne perem. Nisu preporučili.
– Ne perem ni ja. Možemo se nogovati.
Noguju se i odlaze. Policajac se za njima šutke krsti. Ne zna da su oni partneri u beli.
* Napomena: Ovo bi trebala biti humoreska, prof. dr. sc. Matko Marušić