Predstavljanje knjige akademika Josipa Pečarića “Revizionisti u Hazu” održano je u utorak u Zagrebu.
“Dok u Srbiji punom parom pišu, štampaju, snimaju filmove, kod nas HAZU zaobilazi Jasenovac kao kiša oko Kragujevca (na hrvatskom: kao mačak oko vruće kaše, ili, politički nekorektnije: kao pored turskog groblja). Nije neka utjeha kako nije bolje ni u drugim kulturnim sferama. Za desetak dana održat će se u Beogradu premijera filma „Dara iz Jasenovca“. Bit će to strašan, brutalan protuhrvatski pamflet. Potpuno je to jasno iz najava i video isječaka. Za to vrijeme kod nas se snimaju filmovi o zbrinjavanju djece u Drugom svjetskom ratu u kojem su pozitivni likovi jedna Austrijanka, dva Srbina i tri njemačka nacista. Negativci su dakako ustaše, zatim nadbiskup Stepinac i potom – svi Hrvati.”, istaknuo je Igor Vukić, novinar i publicist.
Njegov govor s predstavljanja knjige donosimo u cijelosti:
“Bauk kruži Europom – bauk revizionizma. Sve sile stare Europe sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka, rimski papa i hrvatska pučka pravobraniteljica, Zuroff i Pilsel, francuski radikali i njemački biskupi…
Posljednja žrtva te hajke je don Vinko Puljić, svećenik u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Göttingenu. Njegov je „grijeh“ što je na facebook-stranici samo proslijedio poziv na donacije Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Prijavio ga je neki mladić hrvatskoga podrijetla što živi u Njemačkoj, očito slabo obrazovan, ali i te kako zlonamjeran. Na društvenoj mreži denuncirao je don Vinka da podupire „relativizatore Holokausta“.
Bilo je to dovoljno da našeg svećenika mjesni njemački biskup Heiner Wilmer natjera na ostavku. Za sada nisu pomogle ni intervencije upućenih ljudi, među njima i svećenika, koji su biskupu željeli objasniti da u radu Društva nema traga relativizaciji Holokausta.
Istražujući i opisujući stvarnost Jasenovca, članovi društva nigdje nisu sakrili ni negirali nesretnu sudbinu koja je snašla hrvatsku židovsku zajednicu u tadašnjoj hrvatskoj državi. Upravo suprotno, zalažući se za realnu sliku događaja, članovi društva zalažu se i za primjereno odavanje počasti svakoj žrtvi. S druge strane, preuveličavanja, lažni prikazi i neistinita svjedočenja vrijeđaju – i žive i mrtve.
O tome, uz ostalo, govori i nova knjiga akademika Josipa Pečarića s naslovom „Revizionisti u HAZU“. Kako smo to već od njega naviknuli, knjiga predstavlja zbirku tekstova o nekim od političkih i društvenih tema aktualnih u proteklih godinu-dvije. Jedna od tema je i odnos Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti prema kontroverzama iz suvremene hrvatske povijesti, među kojima je Jasenovac svakako najpoznatija.
Pečarić podsjeća na rad dr. Franje Tuđmana, koji je zajedno s Brunom Bušićem, i po cijenu otkaza i zatvora (a u Bušićevu slučaju i po cijenu života), započeo javno propitivati službene brojeve navodno stradalih u logoru. Današnji HAZU ne slijedi tu tradiciju.
HAZU ima Razred za društvene znanosti, unutar kojeg djeluju zavodi za povijesne znanosti u Zagrebu, Zadru, Rijeci i Dubrovniku. Unutar zagrebačkog zavoda nalazi se Odsjek za povijesne znanosti. Ali u Ljetopisu HAZU-a za 2019. godini, u kojem se na 768 stranica izvješćuje o radu Akademije te godine, Jasenovac se nigdje ne spominje.
U izvješću za 2018. godinu, u kojem je na 1250 stranica detaljno opisan rad svakog kutka Akademije, Jasenovac se ipak spominje. Ali tek na jednom-jedinom mjestu. Javlja se da je predstavnik Akademije te godine bio prisutan na komemoraciji u Jasenovcu. Može se još dodati da je bivši predsjednik Zvonko Kusić, inače liječnik po struci, bio na čelu Vijeća za suočavanje s nasljeđem nedemokratskih režima. I to je sve.
Mudri ljudi nas savjetuju kako treba učiti od boljih. Pa da vidimo kako to bolji rade: uzmimo za primjer Srpsku akademiju nauka i umetnosti iz Beograda. Ona ima posebno Odeljenje istorijskih nauka, odvojeno od ostalih društvenih znanosti. U okviru Odeljenja istorijskih nauka postoje: Odbor za istoriju Srba u Hrvatskoj te Odbor za istoriju 20. veka (postoje i odbori za nastanak Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zatim Odbor za 19. stoljeće te nekoliko drugih odbora koji se također djelomično dotiču suvremene povijesti).
Na djelu je, zatim, stalan istraživački projekt koji se zove: Građa za istoriju Srba u Hrvatskoj i Slavoniji, kojem je na čelu poznati srpski akademik Vasilije Krestić (r. 1932.).
U protekle tri godine SANU je, među ostalim, objavio knjigu „Jasenovac“ Vasilija Krestića i Mire Radivojević. Zatim, 11. i 12. knjigu „Zbornika o Srbima u Hrvatskoj (200 i 300 stranica). Izdano je i novo izdanje „Građe o Srbima u Hrvatskoj od 1848. do 1914.“. Tiskan je niz knjiga o Prvom svjetskom ratu i njegovim posljedicama, kao i knjige o prvim godinama Kraljevine SHS. Slijede biografska djela o istaknutim ličnostima toga vremena.
Iako su zadnju Krestićevu knjigu o Jasenovcu lošim kritikama ocijenili čak i neki nacionalistički srpski povjesničari, već se iz ovog površnog pregleda historiografskog rada srpske Akademije vidi jasan organizacijski i istraživački model. Taj je model podržan izdašnim državnim financiranjem.
Stoga ovdje možemo ubaciti još jednu parafrazu: Sprema se nova međunarodna katastrofa, fašistički gorila brusi svoje noževe, a kod nas Zrinjevac hrče, Kaptol hrče, Markov trg hrče, čitava naša malograđanska inteligencija hrče…
Dok u Srbiji punom parom pišu, štampaju, snimaju filmove, kod nas HAZU zaobilazi Jasenovac kao kiša oko Kragujevca (na hrvatskom: kao mačak oko vruće kaše, ili, politički nekorektnije: kao pored turskog groblja).
HAZU je producirao niz sjajnih, vrhunskih radova, na svjetskoj razini: iz kristalografije, ornitologije, klimatskih promjena, obrade metala, vatrootpornosti materijala, keramike neolitičke sopotske kulture… Ali gotovo ni riječi o jednoj tako neuralgičnoj društveno-povijesnoj temi oko koje se svaki dan u javnosti lome koplja i ukrštaju mačevi.
Nije neka utjeha kako nije bolje ni u drugim kulturnim sferama. Za desetak dana održat će se u Beogradu premijera filma „Dara iz Jasenovca“. Bit će to strašan, brutalan protuhrvatski pamflet. Potpuno je to jasno iz najava i video isječaka. Za to vrijeme kod nas se snimaju filmovi o zbrinjavanju djece u Drugom svjetskom ratu u kojem su pozitivni likovi jedna Austrijanka, dva Srbina i tri njemačka nacista. Negativci su dakako ustaše, zatim nadbiskup Stepinac i potom – svi Hrvati.
Što se tiče hrvatske Akademije, ona bi bila još i gora da akademik Pečarić nije uspio spriječiti da akademikom postane Ivo Goldstein. Pečarić je to napravio u sjajnoj, filigranski izvedenoj akciji, dostojnoj Luke Modrića. Nogometnim rječnikom, u džep je pospremljen Ivo Goldstein, naučenjak koji je iz više razloga zaslužio nadimak Drobilica. I o tome se čitatelj može informirati u ovoj knjizi.
Što onda u vezi s novijom povijesti imamo od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti? Žarko Puhovski, filozof koji je opet ovih dana u centru javne pažnje, rekao je nedavno da u Hrvatskoj imamo dva djelatna simbola vezana uz NDH, a to su pozdrav „za dom – spremni“ i kuna. „Nadam se da ćemo se kune riješiti s uvođenjem eura, a ‘za dom – spremni’ treba zabraniti“, rekao je.
Puhovski je jedan od rijetkih javnih radnika koji promisli ono što govori, a ne ponavlja samo kao papagaj. No, zaboravio je ili nije primijetio da je i HAZU simbol vezan uz NDH pa dakle i ustaški simbol. HAZU se prije 1990. tako zvao jedino u doba ND Hrvatske.
Dakle, kada HAZU bude mijenjao ime u svoj stari povijesni naziv, tada ćemo točno znati koliko je sati.”
* Igor Vukić, hrvatski je povjesničar, novinar, politolog, publicist, istraživač. Srbin je po nacionalnosti čiji je otac kao dijete, zajedno s obitelji i poznanicima, bio zatočenik logora Jasenovac za vrijeme NDH. Već se godinama bavi istraživanjima o logoru Jasenovac. Predsjednik je Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Objavio je i nekoliko knjiga, poput „Radni logor Jasenovac“ i „Jasenovac iz dana u dan“. Za svoje knjige kaže da su za one koji se ne boje.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa