Na izložbi o hrvatskim žrtvama logora Auschwitz, koju je 5. veljače u Zagrebu otvorio premijer Andrej Plenković, izloženo je i petnaestak originalnih smrtnih listova za ljude umrle u tom logoru. No čak trojica logoraša iz tih listova vode se istodobno i na popisu Javne ustanove Jasenovac kao da su ubijeni u tom logoru!
Riječ je o Rudolfu Rudiju Polačeku, Georgu Steinu i Aleksandru Kardošu. Polaček i Stein su iz Rume, rođeni 1914. i 1920. godine. Aleksandar Kardoš je iz Zagreba, rođen je 1924., otac mu je bio Franjo (Franz u verziji iz Auschwitza). Za svu trojicu u popisu JUSP Jasenovac piše da su ih u Jasenovcu ubili ustaše.
Netko je, dakle, grdno podvalio našem premijeru.
Premijer Plenković je od savjetnika naručio jedan snažan govor povodom sjećanja na strahote holokausta. Dobio je za njega i poneku javnu pohvalu. I onda se baš dogodi takav propust! Zar je bilo tako teško pogledati ne nalaze li se ti ljudi i na popisu navodno ubijenih u Jasenovcu?
Premijer je doveden u nezgodnu situaciju i u dijelu govora u kojem spominje Jasenovac, a dvojben je i sam prikazom jasenovačkog logora na izložbi koja je postavljena u Francuskom paviljonu u zagrebačkom Studentskom centru.
U govoru su mu napisali da su s prostora sadašnjeg Studentskog centra „Židovi i ostali deportirani ne samo u Auschwitz nego još u većem broju u logore i mjesta egzekucije na području NDH – posebno u Jasenovac“.
Ispravno je, međutim, da su Židovi iz Studentskog centra (tadašnjeg velesajamskog prostora pod imenom Zagrebački zbor) u lipnju 1941. odvođeni u Gospić i na Pag. Kasnije, u kolovozu te godine, muški zatočenici prebačeni su iz Gospića i s Paga u Jasenovac, a žene u Krušćicu kod Travnika, a odatle u Lobor-grad.
Izravno u Jasenovac iz Zagreba je upućena skupina Židova u rujnu i to sa Zavrtnice, mjesta koje se nalazi na istočnom dijelu Zagreba, također uz prugu. Prije transporta bili su smješteni u prostorima tvornice Kristalum. Zavrtnica se nalazi na suprotnoj strani Zagreba od Studentskog centra.
Najveći dio zagrebačkih Židova u Auschwitz je odvezen sa Zapadnog kolodvora, u kolovozu 1942. godine. Prije toga bili su dovođeni u prostore gimnazije u Križanićevoj ulici. U zadnjoj većoj deportaciji u logore u Trećem Reichu, u svibnju 1943., bili su odvedeni iz zatvora koji se nalazio na Savskoj cesti.
Plenković je uz Židove spomenuo „i ostale“. Ni tu mu govor nije bio precizan. „Ostali“ nisu bili internirani u Zagrebačkom zboru/Studentskom centru prije odvođenja na drugu lokaciju ili na izdržavanje kazne.
Jasenovački zatočenici pretežno Hrvati, kojima bi nakon istrage bila izrečena mjera internacije u sabirni i radni logor, od Zagreba do Jasenovca najčešće bi bili prevoženi redovnom linijom vlaka, uz pratnju policijskih agenata ili ustaša. Katkad bi bili odvezeni i kamionom. Prije toga bi u vrijeme istrage bili u jednoj od nekoliko pritvorskih jedinica (na Savskoj cesti, u Petrinjskoj ulici, na Ksaverskoj cesti, itd.). Nakon predaje povjerenog zatočenika ili grupe (a one nisu bile nikad velike), pratnja bi se vratila u Zagreb s potvrdom logora da je novi zatočenik zaprimljen. Potvrda bi se potom uvodila u zagrebačku kartoteku, s upisanim rokom trajanja kazne i drugim podacima.
Plenkovića je u Francuskom paviljonu dočekao i pano posvećen Jasenovcu. Očekivano tamo stoji da je u logorima Jasenovac i Stara Gradiška smrtno stradalo 83.811 osoba. Od toga 48.216 Srba, 16.146 Roma, 13.141 Židov, 4281 Hrvat, 1143 Muslimana i 403 ostalih. Među 13.141 židovskih žrtava bilo je 1603 djece, 7754 muškaraca i 3784 žene.
Navodi se da su ti brojevi rezultat „znanstvenog istraživanja Javne ustanove Spomen područja Jasenovac“ i slikovito dodaje da bi to „otprilike bilo kao da bi cjelokupnu populaciju današnje Makarske, Nove Gradiške ili Križevaca deportirali u logor i usmrtili.“
Na fotografijama s otvorenja vidi se da je premijer Andrej Plenković stajao ispred tog panoa. Je li se malo zamislio nad tim brojevima? Na panou piše i da u Jasenovcu nije bilo plinskih komora, već da su ljudi ubijani primitivnim načinom – nožem, maljem, itd, itd.
Moguće da je pomislio: 83.811 podijeljeno sa 1340 dana, koliko je logor postojao, pa to je, prosječno, hm, 62 osobe dnevno. I baš svakog dana. Je li to moguće?
Kad sazna da su na panoima udaljenima samo nekoliko metara izvješeni smrtni listovi iz Auschwitza s osobama koje se vode na popisu ubijenih u Jasenovcu, vjerojatno će, kao i svaki ozbiljan čovjek biti ljut i razočaran. Sigurno će se upitati kako je moguće da ga ministrica Nina Obuljen, nadležna za rad Spomen područja Jasenovac, nije na vrijeme upozorila? Zar je moguće da ona o tome ništa ne zna?
Zar je, stvarno, moguće da premijera Plenkovića nitko od njegovih suradnika još nije obavijestio da je u Hrvatskom tjedniku u proteklih nekoliko godina objavljena dugačka serija članaka o brojnim slučajevima takvih krivih upisa u popis Spomen područja Jasenovac. Autori tih članaka, Nikola Banić i Mladen Koić pokazali su da su brojne navodne žrtve Jasenovca bile otpremljene u druge logore. Neki su čak preživjeli rat i umrli puno kasnije.
Objavljene su knjige koje na temelju provjerljivih dokumenata opisuju svakodnevnicu u jasnovačkom logoru iz koje je jasno da takvog masovnog broja žrtava nije moglo biti (Roman Leljak: „Mit o Jasenovcu“, Igor Vukić: „Radni logor Jasenovac“ i „Jasenovac iz dana u dan“).
Postoje i knjige sjećanja bivših jasenovačkih logoraša (Milko Riffer, Đorđe Miliša, Ante Ciliga, Ivan Skomrak, Čedomil Huber, Dragan Hadži Čolaković, dr. Jozef Konforti i drugih dvadesetak u ‘Sećanju Jevreja na logor Jasenovac’, itd.). Tu su i brojne izjave drugih logoraša u arhivskim kutijama u Hrvatskom državnom arhivu. Postoje popisi zatočenika iz kojih se doznaje da je 1941. u logoru bilo nešto manje od 2000 zatočenika. A jasenovački popis – kojem Plenković na nagovor savjetnika vjeruje – kaže da je te godine ubijeno 10.400 zatočenika! Kako je pak to moguće? Deseci zatočenika koji su baš u to vrijeme bili u logoru, ne govore o masovnim, serijskim ubojstvima kojima bi ti brojevi mogli biti opravdani.
Nisu samo radovi marljivih, ali ipak neprofesionalnih istraživača pokazali da nešto s tim logorom Jasenovcem bitno ne štima. Dr. Nikica Barić, povjesničar s Hrvatskoj instituta za povijest, nedavno je u članku pod naslovom „Masovne deportacije srpskog stanovništva u logore Jasenovac i Stara Gradiška 1942. godine“ uočio da je broj dovedenih Srba te godine u ova dva logora manji od broja navodno ubijenih Srba u tim logorima. Pri tome objašnjava da je znatan broj Srba što su dovedeni u logore, iz njih uskoro izašao i bio upućen na rad u Njemačku. I Barić pronalazi nekoliko slučajeva krivih upisa u službeni državni popis Javne ustanove Jasenovac.
Slojevitu sliku zbivanja u logorima donosi i dr. Mario Kevo, danas profesor povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, u svojim znanstvenim člancima „Počeci logora Jasenovac“ (2003.) i „Posjet poslanika Međunarodnog odbora Crvenog križa logorima Jasenovac i Stara Gradiška u ljeto 1944. godine“. Mario Kevo je dokumente o tome objavio i u zbirci dokumenata „Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i Nezavisne Države Hrvatske“ koju je uredio (izašla je 2009. godine).
Dr. Nikica Barić u svojem je radu „Kozara 1942. – sudbina zarobljenika, civila i djece“ (2016) prikazao i realnu mjeru djelovanja volonterske skupine oko Diane Budisavljević. Daleko realnije no što je prikazana u filmu „Dnevnik Diane Budisavljević“ kojem je u kinu ushićeno pljeskala ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek. No to je ipak bila ministrica kulture, a ovdje je na tanak led navučen sam premijer. Osim petljanja s Jasenovcem, savjetnici su premijeru utrpali u govor i nekoliko političkih ocjena razdoblja Drugog svjetskog rata koje bi također zasluživale duže osvrte.
Primjerice, rekao je kako izložba, uz ostalo ukazuje na sustav terora i protiv srpskog stanovništva na području NDH. Premijer vjerojatno nije primijetio letak na jednom panou na izložbi, smješten malo niže prema podu. Riječ je o letku kojim vlast obavještava javnost da su 21. rujna 1941. strijeljani ustaše Smail Jusić i Ivan Gržanić iz Capraga, jer su „na području velike župe Gora samovoljno ubijali grko-istočnjake i pljačkali ih“. Presudu je donio prijeki sud u Zagrebu. Takvih presuda bilo je još, a i ovaj slučaj sugerira da premijer treba puno bolje pisce govora za ovakve prilike.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa