Antun Vrdoljak te 1969. godine nije dobio Zlatnu arenu za film „Kad čuješ zvona“. Taj njegov zanimljivi film ne bi nagradu dobio ni ove godine – zbog scena u kojima partizani pljačkaju nakon što osvoje hrvatsko selo ili ubijaju zarobljene ustaše uz rečenicu: „Vidi, viri mu metak iz glave!“ – piše Igor Vukić za Hrvatski tjednik.
Vrdoljak je tih godina bio sretan što zbog filmskih subverzija nije završio u zatvoru. Poput Lazara Stojanovića, autora filma „Plastični Isus“ iz 1971., koji je iza brave proveo tri godine jer se usudio rugati još živome Titu.
Ove godine Vrdoljak je opet ostao bez Zlatne arene za film „General“ o Anti Gotovini. Opet je bio nepodoban, ovaj put na lokalnoj razini, u specifičnom pulskom filmskom miljeu. Zlatnu arenu dobio je Dnevnik Diane Budisavljević – i opet je odluka žirija bila konformistička, kao i 1969. Tada je Vrdoljak barem dobio prvu nagradu publike. Ove je godine izgleda i publika koja pohodi Pulu bila impregnirana masivnom novinskom kampanjom o „istinitom priči“ o „spašavanju djece iz ustaških logora“. I poklonila se zbirci tračeva i stereotipa.
Kako i ne bi, kad nitko od novinara koji su razgovarali s autorima prije i poslije premijere, nije uložio ni najmanji napor da postavi koje logično pitanje. Uglavnom su prepisivali i pitanja i naslove jedni od drugih. Je li u pitanju neobaviještenost, lijenost, nedostatak radoznalosti… Fascinantno je kako su svi ponavljali fraze o „spašavanju“, o „najboljim ljudima u najgorim vremenima“ i slično. Nitko se nije upitao kako je moguće da bi žena iz visokog društva, kako su je također redovito opisivali, uspjela iz logora u toj i takvoj strašnoj NDH „spasiti“, „izvući“, „osloboditi“ 10.000 djece iz logora?
Budisavljević sama napisala da je dobivala propusnice redarstva bez ikakvih teškoća
Ne znamo kako je to opisano u filmu pa moramo pribjeći sarkazmu – je li ih sama iznosila jedno po jedno kad je opaki i strašni Luburić malo zadrijemao, ili ih je odjednom sve uprtila na leđa? Ili su za sve zaslužni dobri stričeki Nijemci koji su uz puno truda morali uvjeriti zle ustaše da ne pokolju jadnu dječicu (naravno, samo zato što su pravoslavci, kako bi drukčije bilo). Dobri nacisti zbog kojih je ta humanitarna kriza i nastala. Koji su pomagali slomiti pobunjeničku tvorevinu na Kozari, tražili radnu snagu za svoje ratne tvornice, a sudbina djece koja su ostajala razdvojena od roditelja i nije ih previše zanimala. No, brzo je postignut dogovor da će se za njih pobrinuti hrvatska država i tako je i bilo, s manje ili više teškoća u tom ratnom kaosu.
Diana Budisavljević je svoja hvalevrijedna nastojanja da pomogne ostvarila uz znanje i podršku Nezavisne Države Hrvatske, a ne protiv volje vlasti.
Vlast je znala za njezin listopadski početak skupljanja hrane i odjeće za skupinu pravoslavnih žena i djece u Lobor-gradu, interniranih kao oblik pritiska na njihove muževe koji su se odmetnuli u šumu protiv države. U studenom i osobno odlazi u Lobor, a propusnice joj izdaje Vilko Kühnel, predstojnik Židovskog odsjeka Ravnateljstva ustaškog redarstva. Kako sama piše u dnevniku, propusnice su izdane bez ikakvih poteškoća, a kasnije joj je taj predstojnik, kad god je to trebala, izlazio u susret i pomagao. Žene i djeca iz Lobora su odlukom vlasti u proljeće otputovale u Srbiju, a neke su i prije toga puštene iz internacije.
Slično je bilo i s pomaganjem i zbrinjavanjem velikog broja djece nakon vojnih protupobunjeničkih operacija na Kordunu i Kozari. Već smo prije pisali da su i sami partizani poslije rata priznavali da je bila pogreška vući sa sobom u kozaračke vrleti mase naroda i djece. Ali ne – za naše filmske kritičare to je isključivo ustaška krivnja.
Možda film Dane Budisavljević i nije onako tendenciozan kakve prave u Srbiji, gdje su djeca u NDH isključivo u „logorima za djecu, kakve nije imao nitko u Evropi“, ali ne zaslužuje ni takve panegirike kojima ih obasipa većina novinara. Teško se oteti dojmu da je film u Puli poslužio političkoj svrsi, uz eksploataciju dječje patnje.
Iz razgovora s autorima saznajemo da su se u filmu bavili i bezveznim tračevima poput onog da se majka Eugena Dide Kvaternika ubila jer je „kao Židovka bila toliko ogorčena time u što su se uključili njezin muž i sin da si je oduzela život“. Prvo je pitanje je li se Olga Kvaternik uopće osjećala Židovkom: njezna majka bila je kći Josipa Franka, koji je na katoličanstvo prešao još sredinom 19. stoljeća i Dore pl. Martini (bila je to druga Frankova žena, kći austrougarskog pukovnika, vojnog liječnika u Zagrebu porijeklom iz Tirola. Dorina majka bila je Katarina pl. Nemičić, potomak stare hrvatske i vojničke obitelji.)
Majka Eugena Kvaternika umrla je 31. kolovoza 1941. u Petrinji pa nije jasno kakve je veze imala s dnevnikom Diane Budisavljević u kojem događaji započinju u listopadu te godine.
A ako se time htjela dočarati „atmosfera“ tog doba onda treba spomenuti da Eugen Dido Kvaternik u svojim memoarima (izdanima 1995. u Zagrebu) kaže da je njegova majka bila nadasve nadarena, mirna i razumna žena. „Znam pozitivno, da moj otac nikada ne bi proglasio 10. travnja, da nije bilo njezinog upliva“, piše Kvaternik. I na drugom mjestu dodaje: „Mogu čak kazati da sam moju revolucionarnost mlađih dana usisao s majčinim mlijekom i da mi je u mojoj roditeljskoj kući Austrija bila prikazana jednako mrska kao i Jugoslavija“.
Sve je jasno i dokumentirano, ali filmsku ekipu to nije zanimalo
U hvalospjevima filmu Dane Budisavljević redovito se spominje kako su istraživanja za film trajala deset godina i da je pri tome ispitano stotinjak svjedoka, uglavnom djece kojima je pomagala Diana Budisavljević. Pa što su to autori radili deset godina – za dobivanje koliko-toliko realne slike o tim događajima potrebna je bistra glava i tri-četiri mjeseca istraživanja. Na internetu se u dva klika mogu naći stotine iskaza djece koja su bila obuhvaćena akcijom zbrinjavanja u centrima i prihvatilištima u Sisku, Jastrebarskom i Zagrebu. Primjerice, na You tube kanalu JasenovacMemorial, gdje se može čuti i izjava Zorke Janjanin, jedne od četiri štićenice dječjih domova što se pojavljuju u filmu Dane Budisavljević.
O zbivanjima u dječjem domu u Jastrebarskom knjigu je 1990. objavio Ćiril Petešić, izašle su i druge (Zdenko Vuković Cena: „Istine i laži o Jastrebarskom“, zatim radovi Jurja Batelje itd.). Izašao je u međuvremenu i na dokumentima čvrsto utemeljeni rad dr. Nikice Barića o zbrijavanju zarobljenika, civila i djece s Kozare, sa zaključkom: „Kad je riječ o sudbini djece s Kozare, smatram da sam pokazao da su njihovo preuzimanje iz sabirnih logora i kasniji postupak te njihovu kolonizaciju organizirale vlasti NDH. U tom smislu, ulogu Diane Budisavljević koja se u posljednje vrijeme u određenim krugovima u Hrvatskoj posebno ističe smatram pretjeranom.“
„Zapravo, priča o Diani Budisavljević i jest izmišljena. Nije izmišljen dio koji se odnosi na njezine nesumnjive zasluge u humanitarnom radu i brizi za srpsku djecu, ali je izmišljena u dijelu koji se odnosi na pitanje kako je pod ustaškim režimom takva akcija spašavanja djece bila moguća. Bila je moguća zato što je sam režim – „po nalogu Poglavnika“ – tu akciju odobrio i proveo“, napisao je Barić.
Na dohvat ruke su i arhivski materijali u Hrvatskom državnom arhivu koji se tiču prihvatilišta u Sisku, koje neki i dalje, puni predrasuda i stereotipa, nastoje pokazati „logorom za djecu“. Ili još gore, „logorom za ubijanje, za eksterminaciju djece“.
Lako je saznati o angažmanu Crvenog križa, Karitasa, crkvenih katoličkih redova, pravoslavnih predstavnika u vlasti NDH (Savo Besarović), o hrvatskim obiteljima koje su udomile djecu – među kojima je bilo i domobranskih časnika i ustaških pukovnika. I sve to javno, uz znanje i odobravanje vlasti NDH. Ne spadaju li i oni u najbolje ljude u najgorim vremenima?
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa