Marija Jurić Zagorka, jedna od najčitanijih hrvatskih književnica i prva profesionalna novinarka, napravila je intervju o ženama s kardinalom Alojzijem Stepincem. Zagorka je tada bila glavna urednica lista “Hrvatica”, a razgovor je objavljen u ožujku 1939. godine pod naslovom: “Suvremena žena prema politici i javnom životu”.
Bio je to intervju o ženi, kako Jurić Zagorka naglašava, koji je bio javno čitan na sastancima ženskih društava.
Intervju je to koji je izazivao oduševljenje među ženama. ”Sve žene naglašavaju, da im još nikad nitko do Vaše Preuzvišenosti nije tako divno protumačio, da Katolička Crkva postavlja ženu na toliko uzvišeno mjesto”, napisala je Jurić Zagorka Stepincu u pismu zahvale.
Marija Jurić Zagorka nadilazi feminističke parole
Feministice je danas prisvajaju nazivajući je ikonom feminizma, no Marija Jurić Zagorka je pokazala da nadilazi suvremene površne feminističke parole. Ovaj intervju i pismo zahvale kardinalu Stepincu to najbolje pokazuje.
Marija Jurić Zagorka je kao glavna urednica lista “Hrvatica”, u ožujku 1939. intervju objavila pod naslovom “Suvremena žena prema politici i javnom životu”. Kardinal Stepinac u intervjuu otkriva bogatstvo ženine uloge u društvu.
Govori o njenom dostojanstvu koje se na najpotpuniji način ostvaruje u kršćanstvu. Podcrtava i pogubnu pošast pobačaja (”bijele kuge”) te ženin položaj u odnosu na muškarca.
Jurić Zagorka uživala potporu biskupa Strossmayera
Više od napisanih romana životni stav hrvatske književnice i novinarke Marije Jurić Zagorke (1873 – 1957.) otkrivaju časopisi “Ženski svijet” i “Hrvatica”.
Pokrenula ih je radi prosvjećenosti u ženskom svijetu, diskriminacije žene u društvu te čuvanja hrvatskoga nacionalnog bića od mađarizacije i germanizacije.
Osobitu joj je potporu u novinarskome radu i književnome stvaranju pružao đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer.
>29. studenoga 1957. umrla Marija Jurić Zagorka: koja je tajna čitanosti njezinih romana?
Željeli biste čuti, kakvo je moje mišljenje o današnjoj suvremenoj ženi?
Kršćaninu će u prosuđivanju žene za sva vremena biti mjerodavne norme, što ih je sam Bog za ženu i njezin život u knjizi objave postavio. Tu se najprije veli, da je mudrost Stvoriteljeva ženu zato pozvala iz ništavila, da bude Adamu: adiutorium simile sibi – pomoć slična njemu samomu.
Muž i žena su jednaki
Muž je po sebi nepotpun i jednostran, i zato sam za se nedorastao životnim zadacima. On je nepotpun u sferi osobnog, individualnog života; nepotpun u težnji, da ostvari krug obitelji; nepotpun i jednostran u vođenju javnoga života i u stvaranju civilizacije i kulture. Providnost mu šalje pomoć u ženi. Ta pomoć nije nešto nuzgredna, manje vrijedno, podređeno. Žena je mužu: adiutorium simile sibi – pomoć slična njemu samomu. Sličnost uključuje u sebi jednakost u različnosti, i različnost u jednakosti. Jednakost: žena je čovjek – osoba u punom smislu riječi kao i muž.
Ona ima pravo i dužnost da živi neokrnjenim ljudskim životom, da taj život razvija u punini. Ništa što je ljudsko ne može i ne smije da joj ostane tuđe i zatvoreno. Ali žena nije pozvana da nadomjesti muža, da stupi na njegovo mjesto i igra ulogu, koju je Bog po prirodi njemu dodijelio. Žena je pozvana, da u sva područja života – počevši od individualnog života muževog – unese nešto novo. Da unese nešto specifično žensko ali za život nešto bitno, jednako vrijedno i ravnopravno. I psiholozi i moralisti i pedagozi nabrajaju i ističu specifične crte i osobine žene.
Žena treba vjerovati u sebe i poštivati sebe
Htio bih naglasiti, kako žena treba da vjeruje u sebe, da poštuje sebe i da ostane samoj sebi vjerna. Njezin je utjecaj na život drukčiji od muževljeva, ona na drugi način nego muž aktivno sudjeluje u ostvarivanju Božjih nacrta. Neka vjeruje u vrijednost i značenje svoga vlastitog rada. Neka ne ostavlja svoga mjesta. Neka ne napušta svoje uloge u pogibeljnoj iluziji, da će više značiti i više učiniti, ako stupi na mjesto muža i prisvoji njegovu ulogu. Žena se ne može afirmirati u životu, a ne može naći ni vlastite sreće i zadovoljstva skrećući s linije, koju joj je Bog u njezinoj prirodi zacrtao.
Određujući pobliže životni zadatak žene sv. Pismo je naziva mater viventium – majka živih. Sv. Pavao pače kratko veli: da će se žena spasiti rađanjem djece (1 Tim 2, 1 5). Time dakako nije rečeno, da je žena stroj za produciranje novoga i svježega ljudskoga materijala. Tako mogu na ženu gledati materijalisti. Kršćanstvo gleda u ženi od Boga blagoslovljenu njivu, na kojoj niče klica života, kojemu je svršetak u vječnosti. Žena je čitavim bićem tajanstveni atelier, gdje Stvoritelj uz najtjesnije sudjelovanje žene kleše najdivniju od svih umjetnina – besmrtno biće čovjeka, djeteta Božjega i baštinika kraljevstva nebeskog.
Ako se žena odreče dužnosti majčinstva, ona se odrekla najveće časti i najuzvišenijeg dostojanstva
Žena nije Majka samo u tjelesnom smislu. Njezino majčinstvo svojom toplinom, ljubavlju i beskrajnom požrtvovnošću obuhvaća čitav život čovjeka, u svim njegovim fazama. Bez žene-majke u ovom punom smislu riječi mi ne bismo imali ni Augustina, ni Akvinca, ni Petra Zrinskoga ni Franu Bulića, da drugih i ne spominjem. Ako se žena odreče dužnosti majčinstva, ona se odrekla najveće časti i najuzvišenijeg dostojanstva. Ispustila je iz svoje ruke polugu, kojom je pokretala svijetom. Od korijena do krune ljudskoga stabla formirala i obnavljala njegov život.
Pius femineus
Crkva naziva žene: pius femineus – pobožni ženski spol. Time ne kani pohvaliti u njoj neku čuvstvenu, sentimentalnu pobožnost, koja je uvijek spremna da se rastapa u suzama, a nije sposobna za nikakve žrtve i junačka djela. Crkva time ističe jednu dragocjenu odliku žene uopće. A to je da je ona po svojoj specifično ženskoj prirodi tjesnije povezana s idealnim i religioznim vrjednotama ljudskoga života, da im je redovito bliža i pristupačnija
od muškarca. Ona do vjerskih spoznaja dolazi više intuicijom i prihvaća ih čitavim bićem, pa je sumnje teže pokolebaju.
U nje nije tolika pogibelj kao kod muškarca, da će joj vjerski život razoriti silovite strasti ili da će ga ugušiti kruta životna borba. I napokon, jer je fizički žena slabija, u njezinom je vlastitom interesu, da se što više osloni na idealne i religiozne sile. Zato ima žena u nekom posebnom smislu poslanje, da bude čuvarica idealnih vrjednota u čovječanstvu, da ih s ljubavlju usađuje u srce novih generacija.
Obitelj, gdje ona vlada, treba da bude tim vrjednotama utočište u teške dane, kad su one iz javnoga života posve istisnute ili čak silovito progonjene. U tom smislu svaka bi žena trebala biti Vestalka, koja u svom krugu brižno čuva svetu vatru vjere i morala. Trebalo bi da je vazda živo svjesna, koliko je to u njezinom vlastitom interesu.
Kršćanstvo je stvorilo prestiž i kraljevsko dostojanstvo žene
Lijepo je netko rekao: Kršćanstvo je stvorilo prestiž i kraljevsko dostojanstvo žene, i s kršćanstvom će njezinih prerogativa nestati. Mi se vraćamo u staro poganstvo. A s poganstvom se vraća i kruto ropstvo. Koncentracijski logori kao stalne ustanove; prisilni rad, na koji vode milijune, sve su to nova imena za vrlo staru stvar. Žena, upravo jer je fizički slabija, imala je u poganstvu inferiorni, često ropski položaj.
Uviđala to moderna žena ili ne, kad nestane i zadnjeg traga idealnih, vjerskih vrjednota kršćanstva, bit će kraj i njezine jednakosti i njezina gospodstva. Ona će se i opet naći u ropstvu. U svjetlu ovih načela i normi ja promatram modernu ženu, njezin život, i njezina nastojanja. Iz toga nije teško izvesti, koje je moje mišljenje o suvremenoj ženi.
Pitate me nadalje, kakvo stanovište zauzimam prema utjecaju žene na politički i javni život uopće?
Isključiti ženu od javnoga života i politike značilo bi omalovažavati je u njezinom dostojanstvu čovjeka-osobe. Odricati joj pravo na puninu ljudskoga života. I kao kraljica kućnoga ognjišta žena ne može i ne smije ostati pasivna i indiferentna prema javnom životu i politici. Strujanje javnog i političkog života, zrak što izvana, iz široke javnosti prodire u nutarnjost obitelji, oživljava ili ubija nju samu, njezina muža i djecu. Zato ženi ne može i ne smije biti svejedno, kakav će biti javni život i političko previranje.
Ona mora imati mogućnosti, da na svoj način utječe na razvitak svega javnoga života. Ali vrlo je teško pitanje, koje treba rješavati s puno razbora i opreza, na koji način i u kojoj mjeri u konkretnim prilikama žena treba da posegne u javni život. Veliki papa Benedikt XV. reče jednom zgodom: “Razvoj koji je doveo do sadašnjeg stanja ljudskoga društva, mogao je naložiti ženi novih dužnosti i novih prava, kakvih joj stari nisu priznavali. Ali nikakav preokret javnoga mnijenja, nikakve socijalne prilike i nikakav tok događaja ne može ženu svjesnu svoje misije i zadaće istrgnuti iz njezine naravne sfere: a to je obitelj. Ona je kraljica domaćeg ognjišta.
>Dani Marije Jurić Zagorke 11. puta u Zagrebu
Crkva ne isključuje žene iz javnoga života, pa ni iz aktivne politike
Pa i kad je daleko od njega, treba da oko tog ognjišta koncentrira svu ljubav svoga srca majke i domaćice. Upravo kao što suveren, kad boravi izvan svoga kraljevstva, nikako ne zaboravlja svojih podanika. Oni uvijek u njegovim mislima i brigama zauzimlju prvo mjesto.” Crkva principijelna ne isključuje žene iz javnoga života uopće, pa ni iz aktivne politike. Ona zna, da mogu nastati takve socijalne, ekonomske i opće kulturne prilike, da je žena upravo prisiljena zaći u velikoj mjeri u javni život. Da to od nje traže interesi cjeline i zajednice.
Već u Sv. pismu Starog zavjeta, a još više u kršćanskoj prošlosti, znale su pojedine žene, pa i svetice, igrati važne političke uloge. I ne može se reći, da su ih odigrale slabije nego muškarci. Uza sve to bismo rekli, da je to više posljedica izvanrednih, ili abnormalnih i poremećenih prilika u ljudskoj zajednici. Najprirodnije i najidealnije će polje rada za ženu uvijek ostati domaće ognjište. Odatle će ona iz skrovitosti i povučenosti vršiti svoj golemi blagotvorni utjecaj na razvitak čovječanstva, pa i na politiku.
Kršćanstvo je vazda upućivalo ženu, da je tu vrelo njezine snage i da s te strategijske točke ona može gospodovati svijetom. Kako smo već istakli, žene bi morale biti pretorijanska garda mira, sloge, blagosti, dobrote, praštanja, ukratko evanđeoske ljubavi, koja u surovoj i bezobzirnoj političkoj borbi tako brzo ugasne. Zato se ne bi smjele spustiti na političku arenu, u sukobe dnevne, aktivne politike, sve dok nije krajnja potreba.
Najprirodnije i najidealnije polje rada za ženu je domaće ognjište
Već sv. Ivan Zlatousti lijepo ističe ovu prednost i posebnu dužnost žene: “Muža valovi nemirnog vanjskog života neprestano bacaju amo-tamo. Ali žena ima u domaćem obiteljskom životu školu prave mudrosti, ona se može lakše u svojoj nutrini sabrati. I ništa ne može tako uzgojno djelovati na muža, ništa ne može toliko srediti njegovu dušu, koliko smirena ženska duša.”
Prava domovina žene je u nutrini, ona je jaka u intimnosti i miru domaćeg života. U njezinom je interesu, u interesu djece i muža, i u interesu čitavoga čovječanstva, da u prvom redu tu usredotoči sve bogatstvo svojih sposobnosti. To će kršćanski sociolozi imati pred očima, kad im je izreći sud. Sud, za koji se traži i solidna teoretska sprema, i široko i duboko poznavanje suvremenog života i njegovih potreba – da li je došao čas, da i žene, drukčije nego u prošlosti, aktivno posegnu u politički život.
Napokon još, kakvo je moje mišljenje o radu hrvatskih žena u borbi hrvatskoga naroda za njegove ideale?
Djelomično se odgovor na to nalazi već u dosad rečenom. Narod je veliki organizam. Samo ako svaki dio toga organizma ostane na svom mjestu, ako savjesno vrši funkciju, koju mu je priroda i Providnost sticajem prilika dodijelila, bit će dobro čitavom organizmu. Čitav narod će biti jak, otporan i rast će do punine života.
Ne čini dobro svećenik, ako zanemaruje ili napušta svoje svećeničke dužnosti, pa se baca na područja rada, koja na njegovo zvanje ne spadaju. Ne čini dobro naša mladež, ako zaboravlja na svoju prvu i glavnu dužnost, da se solidno i stručno spremi za vodstvo narodnog života u budućnosti, pa poseže u metež dnevne politike. A ne bi učinila dobro ni hrvatska žena, kad bi ostavila svoje prirodno mjesto misleći, da će na drugi način više koristiti svomu narodu. Pastirska mi je dužnost, da tu budem posve otvoren i jasan.
Bijela kuga – zločin pobačaja
Nedavno sam uputio našim liječnicima pismo, koje je našla živog odjeka u našoj javnosti. Zar ne bi trebalo slično pismo upraviti našim hrvatskim ženama? Bijela kuga, zločin pobačaja oduzima hrvatskom narodu više vitalne snage, nego li bi mu moglo oduzeti najbezobzirnije diktatorsko ugnjetavanje. Može li se reći za hrvatske žene, da su one “nevine u krvi onih pravednika”, koji su kucali na vrata života, da budu jednom nosioci naše narodne budućnosti, a one su im iz sebičnoga straha zatvorile vrata?
Ne bi li one najviše učinile za budućnost hrvatskoga naroda, kad bi se udružile i na čitavoj liniji povele odlučnu borbu protiv ovog najodvratnijeg i najopasnijeg narodnog neprijatelja. Dok ne budu hrvatski muževi i žene junačkom požrtvovnošću vršili prema svom narodu najosnovnije prirodne dužnosti očinstva i majčinstva, dotle će najoduševljeniji poklici domovini zvučati kao prazne fraze. Dotle će na našem patriotizmu počivati sjena laži. On će biti kao stablo, kojem se grane još divno zelene, ali ne donosi nikakva ploda, jer ga u korijenu podgriza smrtonosni crv.
Radujem se i s udivljenjem i štovanjem pozdravljam sve one hrvatske žene, koje s najvećim samoprijegorom u ova opaka vremena ustraju na svom mjestu. Žene, koje svim žarom ljube lijepu našu domovinu, koje budnim okom brižne majke prate tešku njezinu borbu za slobodu i blagostanje. Žene uvijek spremne, da – poput slavnih Hrvatica naše burne prošlosti – bodre i pomažu svoje muževe. Da s njima zajedno trpe i s njima zajedno u pradjedovskoj vjeri i u moralnoj čistoći podižu novi, mladi i zdravi rod, koji će dostojno kroz buduće vjekove pronijeti divno bogatstvo hrvatske narodne duše.
Pismo Marije Jurić Zagorke kardinalu Stepincu
Nakon što je Nadbiskupovu izjavu objavila u časopisu Hrvatica, Marija Jurić Zagorka poslala je nadbiskupu Stepincu zahvalno pismo.
Vaša preuzvišenosti!
Molim primite smjernu zahvalu za počast podijeljenu mojem listu “Hrvatica” i dopustite da Vam saopćim slijedeće:
Izjava Vaše Preuzvišenosti čita se na sastancima pojedinih ženskih društava javno, te je svuda proizvela dubok dojam i spontano oduševljenje. Sve žene naglašavaju, da im još nikad nitko do Vaše Preuzvišenosti nije tako divno protumačio, da Katolička Crkva postavlja ženu na toliko uzvišeno mjesto, a dubokoumni komentar Vaše Preuzvišenosti i mišljenje Vaše ostat će neizbrisivo.
Ponovno podastirem smjernu zahvalnost.
Zagreb, 15. ožujka 1940.
Marija Jurić Zagorka
Tekst se nastavlja ispod oglasa