„Hrvatska u raljama djece komunizma“ naslov je najnovije knjige novinara i publicista Tihomira Dujmovića koja izlazi ovih dana. Knjiga donosi detaljnu analizu dosadašnje vlasti kukuriku koalicije i mandata aktualnog Predsjednika.
Nino Raspudić u recenziji piše: “Dujmovićeva nova knjiga obračun je bez rukavica s „Djecom komunizma“ i podignuti će puno, prije svega „crvene prašine“.
Dr. Goran Marić ističe kako Dujmović u knjizi – skenirajući ovu vlast doslovno od prvog dana, analizirajući sve njihove afere i ključne poteze – „skalpelski razotkriva političke klase, njihovo skromno znanje i svu moralnu sakatost“.
Dr. Andrija Hebrang u recenziji knjige kaže: “Najnovije djelo Tihomira Dujmovića je knjiga istine o Hrvatskoj. Daje odgovor na pitanje koje nam često postavljaju strani političari, kako je moguće da pobjednička Hrvatska iz devedesetih padne na političko, ekonomsko i moralno dno!“.
Uoči zagrebačke promocija ove knjige u ovaj četvrtak, razgovarali smo s autorom Tihomirom Dujmovićem.
Što nam donosi vaša nova knjiga „Hrvatska u raljama djece komunizma“ i što vas je potaklo na pisanje?
Knjiga “Hrvatska u raljama djece komunizma”, pokazuje da je Tuđmanova pomirba propala. Hrvatska je kao što je poznato nastala u Domovinskom ratu, zapravo na pomirbi ustaša i partizana, odnosno njihove djece.
Dvadeset godina nakon toga društvenom, medijskom, političkom, a u najvećoj mjeri gospodarskom scenom, vlada jedna jedina politička opcija.
S vremenom se to počelo pretvarati u teror. Imate 60 do 65 posto biračkog tijela koje u principu glasa desno -što god to značilo, a nemate niti jedne novine, niti jednog televizijskog kanala koji bi govorio iz perspektive desnog biračkog tijela.
Dolaskom Kukuriku koalicije na vlast, pokazalo se da ništa ne znaju glede gospodarstva i da nemaju pojma kako Hrvatsku izvući iz krize, ali u ideološkom smislu stupaju kao jedna vojska tako da mi se čini da je Plan 21 plan za ideološku promjenu zemlje. Svi potezi koje su napravili ticali su se ideologije i tu su potpuno jedinstveni i misle kao jedno.
Iz tih razloga napisao sam knjigu koja nedvosmisleno pokazuje da se Hrvatska nalazi u raljama djece komunizma, dakako da djeca ne moraju odgovarati za grijehe svojih očeva. No možemo postaviti pitanje bi li Ivo Josipović bio aktualni predsjednik RH i ugledni sveučilišni profesor, da mu je otac bio domobranski ili ustaški časnik, a ne partizanski časnik.
Kadrovska struktura hrvatske današnje elite je takva da u 70 ili 80 posto slučajeva u pozadini stoje očevi i da se radi o visoko rangiranim partijskim službenicima ili pripadnicima različitih organizacija poput Udbe, u drugoj generaciji komunistički establišment.
Da bi Hrvatska krenula dalje, da bi prodisala s cijelim svojim plućima – i lijevim i desnim i centrom – Hrvatskoj je potrebna lustracija.
Bez lustracije Hrvatska nema nikakve šanse, dopustiti svu kreativnu energiju koja ne stoji lijevo, nego u centru ili desno. U ovom trenutku to nije moguće.
Trenutak u kojem je široj javnosti postalo jasno koliki utjecaj na hrvatsku politiku imaju te skupine donošenje je Lex Perković i sukob Hrvatske s EU zbog izručenja Josipa Perkovića?
Hrvatska se nikada nije tako osramotila i tako nisko pala, kao u tom balkanskom triku kada je dva dana prije ulaska u EU išla mijenjati Ustav. To je najniža razina na koju je pala moderna Hrvatska. Pokazalo se da postoje snažne silnice koje ne dopuštaju da se progovori istina o Udbi i likvidatorima.
I ne treba zaboraviti da je SDP odbio predati svu dokumentaciju koja bi mogla rasvijetliti u kojoj mjeri i koliko je partija stajala iza tih egzekucija.
U ovom trenutku razvidno je da se u samom vrhu hrvatske komunističke partije prije svake egzekucije davalo suglasnost da se nekome sjekirom razbije lubanja.
Na čelu tog tijela je stajao Ivica Račan od 1972. do 1980. Bude li se na suđenju Perkoviću rasvijetlila ta priča kako se partija držala u tim pitanjima – to će označiti notu pisanja potpuno nove povijesti jer ne možemo čovjeka koji je davao odobrenja za udbaške likvidacije zvati čovjekom moderne hrvatske demokracije, kako ljevica zove Ivicu Račana.
Koji je za vas ključni trenutak za propast Tuđmanovog projekta pomirbe i kako komentirate činjenicu da se neki veliki protivnici Franje Tuđmana i njegove politike u zadnje vrijeme posegnuli za njime, kao što je to nedavno učinio Josipović pravdajući tako zadržavanje Titove biste na Pantovčaku?
To je jeftini trik Josipovića, jer rehabilitacijom Tuđmana želi rehabilitirati Tita. To je sasvim jasno, a tako nešto nije moguće.
Teško je dati datumski okvir kada je detuđmanizacija počela, no snažan udarac i ‘gong početka’ je umirovljenje hrvatskih generala, što je bila akcija Stipe Mesića.
Time je nastao disbalanas u hrvatskoj vojsci jer su je preplavili kadrovi JNA, te se on automatski vidio i u čitavom nizu drugih relacija. Nakon toga izbacivanjem kadrova iz obavještajne službe, što je napravio Račan sramotnom akcijom uništenja HIS-a – hrvatske izvještajne službe, počeo se urušavati sustav kako ga je postavio Franjo Tuđman koji je nastojao ekvilibrirati između jednih i drugih i osigurati hrvatsku državu na temelju pomirbe i podijele vlasti.
Stipe Mesić je mačetom to sve raščistio i ostavio prostor za niz špekulacija zašto je to sve radio. Nakon toga je provaljeno – metaforički, u Tuđmanov ured – svi tajni dokumenti su se našli u hrvatskim medijima. I tu je bio kraj onom što zovemo erom Tuđmana.
Ne može se ne primijetiti da su se Tuđmanovi arhivi, povjerljivi dokumenti iz razdoblja stvaranja Hrvatske države dijelili, a da arhiv SKH nije niti danas dostupan?
Tko god je htio mogao je dobiti što god je htio iz Ureda Predsjednika. Tu nitko nije protestirao, nikome nije bilo sumnjivo. To je bilo jedno od sramnijih razdoblja hrvatske države.
Ima li nakon svega smisla retuđmanizacija ili je pak potrebna lustracija?
Retuđmanizacija Hrvatske danas bi mogla funkcionirati s obzirom na činjenicu da se detuđmanizacija pretvorila u rashrvaćenje.
Nije se radilo o mijenjanju Tuđmanovih poteza, kadrova ili ispravljanju nekih Tuđmanovih greški već se silinom poteza išlo u rashrvaćenje. Od brige za nacionalne interese postala je mjesto na kojem se brine isključivo za interese regije i to je bio metaforički kraj tuđmanove Hrvatske.
U onom kontekstu u kojem bi se afirmacija Tuđmanove politike sada događala ona bi se događala u kontekstu povratka Hrvatske vlastitim vrijednostima, korijenima i interesima. Koliko je moguće ne znamo no pomirba na ovim temeljima nije moguća. S obzirom da su razrušeni temelji takve Hrvatske.
Došlo je vrijeme da se provede lustracija. To nije lov na vještice, ne govorim o srednjem vijeku. Ni o sudskim progonima. Govorim o svojevrsnom procesuiranju hrvatskih društvenih političkih redova koji su kontaminirani kadrovima koji ne mogu biti na sliku i priliku hrvatskog društva.
Ne može na hrvatskom sveučilištu biti profesor koji je bio jedan od svjedoka protiv studenata 1971. godine zbog čega su oni kao djeca, Dražen Budiša je imao 21 godinu kad je dobio četiri godine zatvora, završili u zatvoru. Ne može se tamna strana ljudi gurati pod tepih i od njih raditi lučonoše ljudskih prava. Na tim temeljima se ne može sagraditi moderna hrvatska država.
Zagrebačka promocija knjige „Hrvatska u raljama djece komunizma“ održati će se 23. listopada u 19 sati, na Kaptolu, u dvorani Vijenac, nadbiskupskog pastoralnog Instituta. Na promociji će o knjizi govoriti: dr. Andrija Hebrang, dr. Goran Marić, Višnja Starešina i autor Tihomir Dujmović. Dijelove knjige pročitati će dramski umjetnik Vinko Kraljević.
