Hrvatska dijaspora u SAD-u jedna je od najbrojnijih u svijetu. Temeljem procjena Veleposlanstva Republike Hrvatske i Generalnih konzulata RH u SAD, Hrvatskih katoličkih misija, popisa stanovništva u SAD-u, te temeljem same procjene hrvatske zajednice, u SAD-u danas živ oko 1.200.000 Hrvata i njihovih potomaka, podaci su sa Središnjeg državnog ureda za Hrvatske izvan Hrvatske.
Ina Vukić: ‘Iseljenici žive svakodnevni život u Australiji, a hrvatski u srcu i mislima’
Nikola Knez hrvatski je iseljenik u Texasu, koji je iz Hrvatske otišao 2000. godine, zbog razloga ekonomske i psihološke prirode. Po zanimanju je filmski redatelj i producent, a za Narod.hr je otkrio kakav je život hrvatskih iseljenika u SAD-u.
“Bavim se proizvodnjom raznih vrsta filmskih i medija proizvoda. Igranim, dokumentarnim i animiranim filmom, korporativnim i high end stručnim videom, televizijskim reklamama i emisijama. Do sada sam u svom radu nagrađen s 52 filmske nagrade, uglavnom u Sjedinjenim Američkim Državama. Dobio sam i specijalne nagrade od dva predsjednika SAD-a, Georga W. Busha te Williama J. Clintona, na koje sam posebno ponosan. Moji su klijenti široka spektra, od akademskih ustanova preko velikih industrijskih korporacija do svemirskih agencija. U svom radu nastojim povezivati pojedine filmske uratke s akademskim radovima što daje dodatnu i posebnu vrijednost i vjerodostojnost svakog proizvoda. Moja filmska kuća iFilms LLC /ifilms-fx.com/ ekipirana je najmodernijom tehnologijom za proizvodnju spomenutih uradaka te pruža usluge od ideje do gotovog proizvoda. Studio za film smješten je u Texasu a za obradu tona u Kaliforniji. Amerika je i sredina koja avardira i stimulira rad za potrebe šire zajednice u kojoj se živi pa sam s tog stanovišta do sada uložio preko 1.6M dolara za razne udruge, javne kuhinje i socijalne ustanove koje pomažu ljudima s posebnim potrebama. Posebno mi je drago reći da sam i osnivač Hrvatskog Filmskog Instituta /http://hfi.mobi, neprofitne organizacije koja nastoji proizvoditi i promovirati Hrvatsku kulturu, povijest i aktualne teme kroz filmske izričaje. Svaki film proizvodimo u dvojezičnoj verziji kako bi bili dostupni domaćoj i posebice svjetskoj publici koja komunicira engleski jezik. Do sada smo napravili dokumentarne filmove Operation Storm – 150,000 pregleda, Bleiburg: Titova dozvola za genocid – 60,000 pregleda, Sunny – 180,000 pregleda te Ćelija za doktoricu koja će premijerno biti puštena za obilježavanje dana Vukovara obzirom da govori o Vukovarskoj bolnici u vrijeme Domovinskog rata. Završeni su i filmovi American POWs in Croatia 1941-45 koji govori o američkim pilotima zarobljenim od strane NDH te The Airmen and The Baroness koji čekaju datum za premijeru.
Idejni sam osnivač 21st Century Society for Children’s Rights & Education /http://21centurysociety.org/about.html/, koja je do sada organizirala dvije međunarodne konferencije u suradnji s Texas A&M University CC, zaklade Sv. Marija na otoku Mljetu, te udruge za prava djece i eko turizma. Ujedno, vlasnik sam i dva patenta te pisac dviju dječjih slikovnica. I ono najvažnije, otac sam dva prekrasna sina Kristiana Matiasa i Davida te prekrasne kćeri Nine Sare”, opisuje nam Knez.
Narod.hr: Kad je Vaša obitelj doselila u Texas i koji su bili Vaši razlozi za odlazak iz Hrvatske?
Nikola Knez: Ja sam odselio u Texas iza 2000 godine. Razlozi su bili prije svega ekonomske i psihološke prirode. Ekonomske s toga jer je bilo sve teže naplaćivati završene projekte ovdje u Hrvatskoj. Poslovni subjekti za koje sam radio odgađali su plaćanja u nedogled čak od pet do osam mjeseci. Ako uzmete u obzir da u tom periodu država nije odgodila i plaćanja poreza i ostalih nameta jasno je da ste u pravilu bili kažnjavani ako ste radili. Uz to, glavna konkurencija u profesiji je HRT koji je izuzet od plaćanja PDV-a pa je samim tim već u startu bio jeftiniji za 25% za proizvodnju sličnih proizvoda. Nelikvidnost je užasna stvar jer ruši kreativnost, produktivnost, fair play i pozitivne poslovne norme i odnose. Razmjena sredstva plaćanja za usluge treba biti jednostavna, brza, transparentna i korektna jednako kao što funkcionira i razmjena za svakidašnje robe. U tim godinama tome nije bilo tako i čovjeku koji želi napraviti više, bolje i drugačije nije preostalo ništa drugo nego dignuti sidro i otploviti iz matične luke. Psihološki razlozi su bili nemogućnost normalnog poslovanja, klijentelizam u kojem se biraju i avardiraju samo određeni i podobni ljudi u čijem odabiru kvaliteta nije igrala gotovo nikakvu ulogu što je sve skupa vodilo depresiji, razočarenju u državne institucije i pravni poredak naše lijepe ali žalosne zemlje.
Narod.hr: Kakvi su život i mogućnosti u Texasu?
Nikola Knez: Život u Texasu je radostan. Ljudi se dižu nasmijana lica, vole i uživaju raditi, zarađivati, graditi i trošiti. 360 dana je sunčano, prekrasno plavo nebo s bijelim oblačićima kao iz slikovnice, ogromna prostranstva daju vam osjećaj slobode i volje za kretanjem, letenjem, stvaranjem. Ljudi su ljubazni, nasmiješeni, uvijek voljni pomoći, neopterećeni titulama i političarima. Cijeni se čovjek i obitelj, vrijednost je primarno u osobnosti i spremnosti da se radi i stvara. Rezultati rada su na prvom mjestu, ljubaznost otvara gotovo sva vrata. Moram priznati da sam duhovno kliknuo u prvih pet minuta s Texasom i on sa mnom. Jasno da i tamo ima problema ali generalna slika normalnog života za sve one koji žele raditi i živjeti u skladu s normama je pozitivna i stimulirajuća. Teksašani rade dvostruko više od nas Hrvata ali se na njima ne vide znakovi depresije i sujete. Normalno je u Texasu da se radi po par poslova istovremeno, da se studira od 20-te do 70-te godine jer ljudi žele biti bolji, uspješniji, znati i imati više. Razmjena znanja je odista fascinantna a moram i naglasiti da su profesori na fakultetima ne samo edukatori već i distributeri mnogih poslova za one studente koji su ozbiljni i pokazuju dodatni interes u struci. Poslova ima posvuda, potrebno je zakucati na vrata i pitati. Mjesečna primanja su varijabilna i nisu tako velika kako ljudi ovdje misle. Prednost Texasa koji je iza Kalifornije druga najveća ekonomska mašina Amerike je u jednostavnosti i brzoj likvidnosti. Naći posao, naplatiti ga, unaprijediti sebe osobno na svim poljima predstavlja normalan ljudski proces. Rekao bih bez stresa. Svatko želi biti samostalan i imati svoj način života. Ta potreba generira i potrebu za većim opticajem dolara među ljudima.
Narod.hr: Jesu li Hrvati dobro prihvaćeni u Texasu?
Nikola Knez: Hrvati su prihvaćeni odlično. Dugo sam se pitao zašto je to tako no sad sam siguran iz vlastita iskustva da razlog leži u činjenici naše psihološke suspenzije koju smo živjeli u bivšoj Jugoslaviji i nastavili je živjeti i danas u Republici Hrvatskoj. Čim se čovjek premjesti u uređeno, pravno i korektno zapadno društvo naši potencijali se oslobode suspenzije i postajemo gladni rada i stvaranja, dišemo slobodno, radosno dijelimo znanje i trud, veselimo se vidjeti da se to i financijski avardira što nam omogućuje normalan život. Sve koje znam daju puno više nego što trebaju što je odlično primljeno kod domaćina te primjetno u svakoj struci.
Narod.hr: Kad gledate u budućnost, vidite li se u Hrvatskoj tj. biste li se željeli vratiti i koji su razlozi za to? Znate li nekoga tko se odlučio na povratak u Hrvatsku i zašto je donio takvu odluku? Ima li onih koji se nikako ne žele vratiti i koji su njihovi razlozi?
Nikola Knez: Budućnost vidim kristalno jasno. Idealna kombinacija života za mene bila bi 6 mjeseci života u Hrvatskoj, 6 mjeseci u Americi. Sad sam na 50% ostvarenja svoje ideje. Obožavam putovanja pa 1/3 vremena koristim za pregled zemaljske ploče. Kao sportski pilot i strastveni moreplovac uživam u krajolicima svijeta. Hrvatska je po svojim prirodnim ljepotama naprosto najljepše mjesto na svijetu. Jedino se s nama može usporediti Aljaska. I dok priroda fascinira i nadahnjuje duh, politička i ekonomska situacija čine upravo suprotno. Čovjek u Hrvatskoj postaje jako brzo umoran od ne produktivnosti, ne fair playa i zakulisnih igara koje koriste jedino onima u posjedu da očuvaju imovinu. Nažalost se mora reći da je naša zemlja zapravo privatna tvrtka ogrnuta plaštom demokracije u kojoj ne vrijede jednaka pravila za sve. Dogme i neznanje su glavni arbitri očuvanja stanja. Dok se ne otvore vrata kvaliteti neće biti kreativnosti niti uzgona produktivnosti. S obzirom na moju struku bode u oči nevjerojatna činjenica da se honoriraju i plaćaju filmski uradci koji ocrnjuju našu zemlju, koji negiraju Hrvatsku kulturu, propagiraju propali i međunarodno osuđeni komunistički režim. To je jedinstven slučaj u svijetu. Gledaju nas sa žaljenjem.
Većina ljudi koje znam dolazi nazad u Hrvatsku u starijoj dobi, uglavnom provesti ostatak života. Dva su razloga. Jedan je umirovljenje pa s tim i otplata svih kredita koje su za života imali u Americi kako bi osigurali pristojan život. Drugi je želja da se potomcima koji su rođeni u Americi probudi i usadi ljubav prema domovini. Čim imaju mjesto za doći vjeruje se da će poželjeti i ostati te osnovati ovdje svoje obitelji. Znam nekolicinu mladih ljudi koji su došli i koji se bore s našim korumpiranim sustavom. Svima je smiješno i žalosno trošiti toliko vremena na beznačajne stvari. Većina ljudi se ipak ne želi vratiti jer im Amerika pruža normalan život, uhodanu sigurnost te jamči vrijednosti kojih u Hrvatskoj još nema.
Narod.hr: Koliki je značaj hrvatskog iseljeništva u SAD-u po pitanju kulture, koje su kulturne specifičnosti? Postoje li neka kulturna, politička ili sportska društva u Texasu?
Nikola Knez: Naša se kultura ne ogleda i ne utječe na ukupnu američku kulturu. Mi smo zatvorene zajednice koje su introvertirane unutar hrvatskih klubova, raznih sportskih društava i kulturnih ustanova te se većinom manifestiraju u crkvenim krugovima. Mi smo zatajni i rekao bih sramežljiv narod po tom pitanju. Neki sebe nazivaju narodom intelektualaca. Pitanje je jedino koliko je to zdravo za kompletnu hrvatsku naciju. Održavanje kulture postoji no nemamo ni plan ni program ni volju izaći i pokušati utjecati svojom kulturom na Američku kao što to čine drugi narodi. U Texasu postoje sportska društva i male kulturne ustanove koje se uglavnom sastaju pri obilježavanju državnih i vjerskih praznika te sportskih događaja. Jasno je svima da bi snažne kulturne ustanove bile okosnica i baza za lobiranje prema američkom kongresu. Službeno diplomatsko djelovanje unutar zajednica je dosta mlako i ne pokazuje interes povezivanja i unapređenja unutarnjih i vanjskih odnosa što sve skupa odaje utisak neaktivnosti.
Narod.hr: Na koji način hrvatsko iseljeništvo u SAD-u utječe na gospodarstvo u Hrvatskoj?
Nikola Knez: Ne znam brojke ali vjerujem da su dotacije iz iseljeništva u razini gospodarske vrijednosti turizma. Zamislite što bi i kako moglo biti da se izgradi klima normalne ekonomske utakmice u kojoj bi svi mi mogli investirati znanje, novac i dobre poslovne kontakte. Vjerujem da bi Hrvatska postala jedna od najbogatijih zemalja Europe u kratkom vremenu. Želja i investicija ne manjka no dokle god smo ideološki, pravno i ekonomski u socijalizmu nikome ne pada na pamet da baca svoj novac u iluzorno i neuređeno društvo bez garancije.
Narod.hr: Što, po Vama, najviše muči hrvatske iseljenike u SAD-u po pitanju odnosa RH prema njima?
Nikola Knez: Rekao bih da su problemi slojeviti no najviše smeta pravna nesigurnost, politička zatvorenost, nebriga Hrvatske za svoje sugrađane, nesigurna ekonomska klima za ulaganje, stvarne, sigurne i postojane garancije kapitala, nemogućnost normalnog sudjelovanja na izborima pa s time i participacija u Hrvatskom saboru. Korupcija i zakulisne igre unutar i izvan domovine dio su folklora koji dodatno opterećuju i udaljuju hrvatske iseljenike od matične domovine.
Vjerujem ipak da će ljubav prema svome narodu i domovini nadvladati sve ove prolazne poteškoće. Sigurno je da bi promjena izbornog zakona doprinijela bržem povezivanju, izgradnji vjere u hrvatske institucije i većoj participaciji iseljene Hrvatske u svojoj domovini. Najbolji dani tek su ispred nas.
Tekst se nastavlja ispod oglasa