Je li nakon “okruglih” četvrt stoljeća konačno došlo vrijeme da se politički lideri hrvatskih Srba, bili oni etnobiznismeni ili (ne)izabrani parlamentarni zastupnici, uključe u proslavu Oluje? Je li isto tako krajnje vrijeme da se predstavnici izabrane hrvatske vlasti, ali i hrvatskih branitelja poklone nevinim žrtvama, pa možda čak stidljivo odaju počast i onim “vinim”, s one druge strane? Čini se da je taj “povijesni” trenutak zakucao na naša vrata. No, kao i obično, vrag je u detalju, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
Mnogi danas, neki otvorena, neki teška srca, pozdravljaju i jedan i drugi “povijesni” čin, ali teško prelaze preko činjenice da je Andrej Plenković gotovo u jednom izdahu naciji obznanio da će jedan njegov potpredsjednik, Srbin, konačno(!), kao član Vlade RH prisustvovati proslavi Oluje u Kninu, dok će drugi potpredsjednik, Hrvat, general, ratni heroj, otići u Grubore i (konačno!) pokloniti se žrtvama pokolja koji se dogodio 20 dana nakon vrhunca Oluje. Time je širom otvorio vrata nagađanjima o trgovini ispod stola, koja je uzbudila maštu i povampirila strasti.
Vi nama Oluju, mi vama Grubore? Je li stvarno došlo do takve nedostojne trampe? Iz vlade odlučno odbijaju bilo kakvu pomisao o etnobiznisu, no, zloduh je već izišao iz boce, a ne ispunjava želje. Ima neke svoje vlastite. I ne da se nekim trikom udobrovoljiti prije ni što dobije neku svoju zadovoljštinu.
Doista, staviti Oluju i Grubore u istu rečenicu znači veličanstvenu pobjedu i pojedinačne zločine koji su se tada ili kasnije dogodili staviti u posve istu ravninu na povijesnoj tezulji. To je zapravo ono što “s one strane” pokušavaju posljednjih 25 godina, a što se posljednjih pet godina uobličilo u “paraproslavu” onkraj Dunava, Save ili Drine – dan trijumfalne slave pretvoriti i dan komemoracije i tuge.
Dan dostojanstvenog trijumfa, doista, nikad nije bio parada tolerancije. Niti to u doslovnom smislu može biti. Nije to dan kad u prvi plan dolazi čak ni tuga za izgubljenim suborcima, a kamoli dan kad se broje žrtve neprijatelja ili uvažavaju osjećaji onih koji taj dan prije samo kao tragediju. Ne, nisu to bile “Igre bez granica” niti “Jadranski susreti”, već završetak krvavog rata u Hrvatskoj, koji je omogućio i brzi završetak još krvavijeg rata u BiH.
U Kninu zapravo nije mjesto nikome osim onome tko tamo iskreno želi biti, pa tako ni Borisu Miloševiću, ako je to za njega doista samo još jedna “gesta za koju treba imati dobar želudac”.
Za nadati se da je to ipak nešto više od toga, te da je Milošević svjestan da niti politički lideri hrvatskih Srba ne mogu ostati vječno po strani, ili trajno suprotstavljeni onome što ostaje trajni pečat narativu hrvatskog naroda: pobjeda u Oluji, David protiv Golijata.
Većina branitelja radije bi u Kninu vidjela nekog poput Predraga Mišića, no, vjerojatno će ipak više ili manje pozdraviti Miloševićev dolazak. Ipak, sasvim je jasno da nije on taj koji u hrvatskoj javnosti privlači munje i gromove, već je to stvarni lider SDSS-a. Nije bilo toliko bitno hoće li Milošević u Knin, već hoće li i ove godine na taj dan Milorad Pupovac poslušno stajati k nozi Aleksandru Vučiću tijekom komemoracije za “Dan sećanja na žrtve Oluje” te nijemo slušati njegove antihrvatske izljeve. Ove godine nije otišao. I to je ono što je dobro, ne zato što nije otišao Milorad Pupovac, tko ga šiša – već zato što nije otišao zastupnik u hrvatskom Saboru.
Ove godine izravno ili neizravno ispričat ćemo se Srbima za zločine nakon Oluje, a oni će da nam oproste što su nas pet godina tukli. Barem neki. Možda. No, Tomo Medved ničim nije zaslužio odvratne riječi koje mu upućuju. Ako triput ranjavani branitelj kojemu je u samoj završnici Oluje kao hrvatski vojnik brat, a danas kao potpredsjednik hrvatske vlade, osjeća da je sazreo povijesni trenutak da on ode odati počast mučki ubijenim starcima u Gruborima, onda on ima svako pravo na to.
Je li, dakle, Plenković ovakvom izvedbom pomirbe uprskao “povijesni” trenutak koji je sam kreirao? Povijest vrlo vjerojatno neće biti toliko okrutna prema njemu kao neki od nas danas. Ostat će zapisane gole činjenice. Svi najavljeni akteri pojavili su se na improviziranoj povijesnoj pozornici i izveli svoju ulogu. Sve i da je u pitanju bila samo gluma, pamte se geste, a zaboravljaju eventualne bolne grimase, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
