Prošli tjedan internetskim surferima more je pod noge neočekivano ispljunulo neman iz najtamnijih dubina, kao da je neka tamna sila tempirala pucanje konopca koji ga veže uz mlinski kamen, spodoba je pohrlila prema suncu: svi portali objavljuju dramatičnu poruku Miroslava Mlinara, pacijenta iz beogradske bolnice u kojoj leži izmučen Covidom-19, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
– Ova prokleta bolest je zaista nemilosrdna, čuvajte se molim vas, preklinjem vas, čuvajte se, prenose portali njegovu ljudsku poruku, no nije baš svim mlađahnim trudbenicima na webu odmah zazvonilo tko bi taj Mlinar zapravo mogao biti. Google ipak ubrzo donosi info. To je “Onaj” Mlinar, u odsutnosti osuđen zbog uloge u ratnom zločinu u Škabrnji, dakle, čovjek kojemu bi Covid19 trebao biti zapravo najmanja kazna.
No, tek rijetki iz dubina sjećanja izvlače i epizodu od 18. svibnja 1990., svega nekoliko dana prije konstituiranja prvog hrvatskog višestranačkog Sabora, kad su ga nepoznati napadači u tami noći u Benkovcu navodno izboli nožem. Iako u bolnici u Zadru utvrđuju da su rane površinske i nisu zahvatile nijedan vitalni organ pa niti mišić, nakon prebacivanja u kninsku bolnicu, Mlinarove rane odjednom postaju kritične, srpski mediji danima napuhuju slučaj izvještavajući o njegovoj borbi za život, a na koncu i tadašnji tribun hrvatskih Srba Jovan Rašković zlorabi tu sumnjivu epizodu kako bi povukao sve političke predstavnike SDS-a iz hrvatskog političkog života i demonstrativno prekinuo sve odnose s hrvatskim Saborom, nakon čega je jedino balvanizaciji Hrvatske širom otvoren put.
Iako SDS na tim izborima nije ostvario veliki uspjeh jer su hrvatski Srbi u velikoj većini glasali za SKH-SDP, Franjo Tuđman pokušava naći zajednički jezik sa šibenskim psihijatrom, iznjedriti nekog svojeg Pribičevića, no nakon što na čelo sestrinske stranke u susjednoj BiH dolazi sarajevski psihijatar Radovan Karadžić, kurs srpske agresije je zacrtan, prostora za razgovor više nema. Uostalom, uskoro militantnim Srbima ni Rašković više nije dovoljno radikalan.
(…)
Tisuće balvana i milijune projektila svih vrsta, tisuće mrtvih i stotine tisuća izbjeglih kasnije, nakon kraha RSK, na teritoriju koji još uvijek nije dokraja vraćen Hrvatskoj, skupina SDS-ovaca formira novu stranku, dodaje jedno slovo i nastaje SDSS, a na čelu joj je ovaj put vukovarski psihijatar, Vojislav Stanimirović. Poznat kao okupacijski gradonačelnik razrušenog Vukovara, još poznatiji kao okupacijski direktor vukovarske bolnice, pod čijim imenom je u okupacijskim novinama “Vojska Krajine” 1993. objavljen tekst s rečenicom: “Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica, njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar.”
Stanimirovićevi pokušaji demantija malo koga su uvjerili, no, naravno, i kaznena prijava koju protiv njega podiže novinarka Karolina Vidović Krišto u nedostatku dokaza biva odbačena, abolicija se u potpunosti odnosi i na njega. Ne samo da nema kaznenog progona, već niti bilo kakvog oblika lustracije, Stanimirović bira i biva biran, tri puta ulazi u Sabor, postaje član saborskih odbora. Vrlo brzo njegovoj stranci priključuju se i ugledni predstavnici hrvatskih Srba sa slobodnog teritorija, od Milorada Pupovca nadalje. Promjene Ustava kojima je dramatično srezan broj zastupnika koji se biraju u dijaspori, a povećan broj zastupnika manjina, u razdoblju kad kreće fragmentacija ostalih političkih stranaka, ključni je događaj u hrvatskom političkom životu u posljednja dva desetljeća, kojim je uvedena trajna neravnoteža u politički sustav Hrvatske. Naravno, nije problem u pozitivnoj diskriminacji manjina, već u tome što način na koji je ona uvedena baš SDSS-u gotovo pa jamči status ključne parlamentarne stranke bez obzira na broj glasova.
Nije nikakvo čudo što Ivo Sanader radi sve kako bi osigurao podršku SDSS-a, a u svjetlu toga još manje je čudno što to radi Andrej Plenković. Uostalom, upućeni znaju, i Tomislav Karamarko pri pokušaju preslagivanja vlade također ispod stola pokušava pregovarati s – Miloradom Pupovcem.
– Pupovac je kriv za sve, suština je kampanje kojom je lider SDSS-a navođenjem nepostojećih bizarnih optužbi protiv njega pokušao relativizirati sve ono za što je stvarno kriv. Vjerojatno ima i dosta toga za što je Pupovac zadužio Hrvatsku, ali se time ne smije javno pohvaliti. No, u njegovoj karijeri moglo bi se pobrojati niz epizoda koje su sasvim na razini one s početka ove kolumne – izmišljenih optužbi protiv Hrvatske koje su joj bile poput mlinskog kamena oko nogu i nanijele mnogo itekako opipljive štete.
(…)
U Plenkovićevu vladu ulazi Boris Milošević, staloženi, a ne plačljivi aktualni predsjednik SNV-a.
– Za društvo je važno da Srbin brine o ljudskim pravima, naslov je nastupnog intervjua s Miloševićem na naslovnici Večernjeg lista. Istina je da naslov pojednostavljuje njegovu izjavu, no sasvim dobro pogađa bit izrečenog – uvjerenje da je (ne)zadovoljstvo Srba ključna mjera ljudskih prava u Hrvata, čak i ako su za procjenu nameću i nekadašnji dužnosnici SDS-a. Za koga je to važno? Za SDSS svakako. Privilegiji ostaju neupitni. Za društvo također – ako to znači da srpska stranka neće imati motiva za bacanje virtualnih balvana po svjetskim pozornicama. Za Plenkovića ponajviše, jer na njihovu lojalnost može računati, za razliku od onih kojima je deklarativno ideološki bliži. Hrvatićima je sasvim sigurno laknulo, odmah će stati egzodus na Zapad, možda se sad organizira veliki povratak s Istoka i sa Zapada. Što će to donijeti hrvatskim Srbima, veliko je pitanje, jer Pupovac i društvo u svojim najavama prije svega najavljuju bitku za ćirilicu i osiguranje segregiranog školstva, čime će se antagonizmi samo povećati.
Dakle, smiješne su tvrdnje da je Škoro grubom/glupom retorikom Plenkovića natjerao na ovakav izbor. Jer, to je bio izbor od početka. Plenković iskreno vjeruje da zadovoljni manjinski zastupnici moraju biti uz vladu koja im zauzvrat treba maksimalno udovoljiti. Ovime je dovršio svoj EPP-ovski “squeeze out” – istjerivanje manjinskih dioničara iz HDZ-a i njihovo javno ozloglašavanje kao nepouzdanih krajnjih desničara. A usput i “ljevica” postaje irelevantna.
SDSS je kao stvoren za tu ulogu. Samo da je još koji mandat u džepu, jer 76 bi u nekim lako zamislivim situacijama moglo biti kritično. No, u načelu, što će vladajućoj stranci u promjeni izbornog zakona nekakvi bonus zastupnici, kad su im bonus upravo ti manjinski zastupnici. Istina je da oni nisu besplatni, ali da vladajuća stranka aranžman s manjincima doista precipira kao preskup, tada se ne bi svim raspoloživim sredstvima borila ubiti narodni referendum o izbornom zakonu – koji bi taj problem odavna bio riješio.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
