Kad god pogledam kartu Europe s crvenim krugovima koji predstavljaju brojeve oboljelih i umrlih od Covid-19, jedan pojam iz prošlosti nameće se sam od sebe: Željezna zavjesa. Doista, virus koji inače ne priznaje granice kao da je uzduž već pomalo izblijedjelih crta političke podjele ponovno podijelio Europu. Na Zapad koji je dramatično pocrvenio kleknuvši na oba koljena pred “kineskim virusom”, te Istok, koji je pošast za sada samo okrznula. A Hrvatska se na toj karti nepogrešivo nalazi s politički “pogrešne” strane, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
(…)
Zašto Hrvati u borbi protiv pošasti imaju bolje rezultate ne samo od Talijana, nego i svih zapadnoeuropskih zemalja?
(…)
Prvi lakonski odgovor koji se nameće jest da je statistika zapravo možda posve pogrešna, jer na istoku ne raspolažu pravim podacima o broju zaraženih, zato što daleko manje testiraju, a kriteriji identificiranja Covid-19 su im dvojbeni. Ako ne tražiš, nećeš ni naći. To donekle vrijedi i za Hrvatsku. No, ako nemaš kapacitete za testiranje šire populacije, onda moraš pametno iskoristiti ono što imaš. Hrvatski epidemiolozi u tome su izuzetno uspješni, jer je po postotku potvrđeno zaraženih očito da su ciljnu skupinu pogodili mnogo bolje od mnogih bogatih država. No, sve statističke dileme koje vrijede za Istok, vrijede i za Zapad. Posve je jasno da brojke koje objavljuju i jedni i drugi nisu i ne mogu biti apsolutno vjerodostojne. To što je, naprimjer, Italija obavila impresivan broj testova nipošto ne znači da treba vjerovati njihovim podacima za Lombardiju, jer u tom sekundarnom epicentru pandemije i dalje ne znaju točno koliki je apsolutni broj zaraženih ni umrlih, pa su tako i relativne brojke koje objavljuju u najboljem slučaju – neistina. A lako moguće i laž. Tek usporedba podataka o umrlima tijekom ove pandemije s brojem umrlih u istom razdoblju proteklih godina otkrit će nam “višak” smrti, koji ćemo moći bez mnogo dvojbe pripisati koronavirusu, bez obzira na to što u smrtovnicama stvarno pisalo.
Drugi odgovor. Neki znanstvenici smatraju da bi odgovor zašto se istočnjaci, barem zasad, doimaju biološki otporniji od zapadnjaka mogao biti u tome da – stvarno jesu. Točnije, da je njihov jači imunitet posljedica obveznog BCG cijepljenja još od 1950-tih, kojem je izloženo gotovo sve današnje starije stanovništvo Istoka. Da cjepivo protiv bakterije ponekad može pomoći i protiv virusa nije SF. No, i neke zemlje na Zapadu više desetljeća su imale obvezno “besežiranje”, a ne čini se da je to pomoglo nekima koje su doživjele opak udarac koronavirusa, poput Španjolske, Francuske ili UK.
Treći odgovor bismo možda mogli potražiti u jednom od rijetkih ostataka pozitivnog nasljeđa socijalističkog državnog uređenja – u javnom zdravstvu. Premda je u mnogim državama danas devastiran, koncept javnog zdravstva i dalje uglavnom podrazumijeva veliki broj dostupnih kreveta.
(…)
Četvrti odgovor je da su zemlje istoka i dalje znatno manje ekonomski i kulturno globalizirane, primaju i šalju daleko manje izvansezonskih turista te su tako možda imale više vremena za pripremu kvalitetnih mjera nego Zapad. No, zanimljiv je i peti odgovor – da su zemlje s nasljeđem komunističke diktature u pravilu brže i efikasnije reagirale nego stare europske demokracije, s izuzetkom standardno izolirane Bjelorusije. Hrvatska među prvima i najodlučnijima. Neki kažu da je stanovništvo na istoku naviklo slušati zapovijedi te poput Pavlovljevog psa spremno reagira u trenutku kad se razvije narativ vanjske ili unutarnje ugroze. Dakle, oni su navodno vojnički poslušali zapovjeđene mjere, no pri tom kao da se zaboravlja na dojam čvrste discipline i sustavnog nepropitivanja odluka vlasti u većini sjevernjačkih inače nominalno liberalnih zemalja. U ovom trenutku moram zastati kako bih se od srca nasmijao onima koji se zapomažu zato što Hrvatskom upravlja struka umjesto politike, a istovremeno prigovaraju da vlada želi na nedemokratski način povećati kontrolu nad svojim građanima. Pa odlučite se već jednom!
Šesti odgovor je u gustoći naseljenosti. Istok je u prosjeku daleko slabije naseljen, a nema ni tako mnogo velikih konurbacija kao na Zapadu, koje su inače epicentri pandemije. Hrvatskoj je u “izravnavanju krivulje” svakako pomoglo što su se dijelovi zemlje pretvorili u pustaru. No, moram reći da je posve besmislena priča da je baš korona dokazala kako je promašen hrvatski administrativno-teritorijalni ustroj. Iako sam i sam za ukidanje većine općina i brisanja statusa gradova svima koji to ne zaslužuju minimumom financijske samodostatnosti i kvalitete ponude građanima, jasno je da to što su mnogi Hrvatići ostali zarobljeni u svojim općinama nije posljedica teritorijalnog ustroja već – takve odluke stožera. Ako ćemo baš cjepidlačiti, onda možemo reći da je zapravo atomizacija općina pomogla u efikasnijem provođenju karantene i sprečavanju širenja epidemije. A to što su recimo, građani Zagreba veličinom i opremljenošću svojeg kaveza bili povlašteniji od stanovnika Babine Grede, to je također odluka stožera, jer mogli su im narediti i zabranu kretanja izvan vlastitog kvarta. Ili, pak, kao u Srbiji, policijski sat protiv “najsmješnijeg virusa u historiji”, kako je koronavirus nazvao član Vučićevog stožera, valjda najsmješniji epidemiolog u povijesti epidemiologije. No, bit će da Srbi ipak ne umiru od smijeha. Kombinacija svih ovih faktora svakako je u igri.
No, sedmi odgovor mi se uz brzinu reakcije čini ipak presudan. Ako tražimo kartu Europe koja bi se gotovo u potpunosti preklopila s kartom umiranja od koronavirusa, onda je to ona koja pokazuje očekivanu duljinu životnog vijeka. Po toj istoj crti Željezne zavjese Europa je i dan-danas podijeljena na nacije koje u prosjeku žive osjetno iznad 80 i na one koje žive znatno ispod 80. Čak i kad se gledaju samo regije, na istoku Europe jedino područje grada Praga dostiže 80,6. Na vrhu najdugovječnijih su mediteranske regije, a primorska Hrvatska je na 79,4, no, nažalost, u prosjeku Hrvatska po ovom nije mediteranska, već istočnoeuropska zemlja. Lombardija se – istovremeno i na žalost i na sreću – kod nas ne može dogoditi. U Lombardiji je očekivani životni vijek čak 84 godine, u Hrvatskoj svega 77. U Lombardiji koja ima 10 milijuna stanovnika, živi i oko 1,1 milijun starijih od 75. U Hrvatskoj ih je tek 100-tinjak tisuća na dva i pol puta većoj površini. Iako ima iznimaka, Covid-19 uglavnom ubija starije ljude s višestrukim kroničnim ili akutnim bolestima. U Hrvatskoj se koronavirus mora itekako potruditi da bi došao do takvih, jer je većina nekoliko godina prije svojeg vremena završila na Mirogoju, Lovrincu, Drenovi…, dakle potencijalni kandidati u prosjeku su prije nekoliko godina već umrli od neke druge bolesti.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.