Ivan Miklenić: Može li se Milanovića ikako opravdati ako nakon 30 godina njeguje žal za komunizmom?

Proslava Dana državnosti Republike Hrvatske, nakon 2001. ponovno održana 30. svibnja, bila je u znaku 30. obljetnice konstituiranja prvoga demokratskoga i višestranačkoga Sabora, čime je u Hrvatskoj de jure, formalno s vlasti sišao komunistički režim, pa je taj dan bio prilika i za brojne mise za domovinu na kojima se zahvaljivalo za domovinu i njezino oslobođenje i molilo za odgovorne na vlasti da budu u službi općega dobra, piše Ivan Miklenić za Glas koncila.

Upravo na tu okolnost formalnoga silaska komunizma i Komunističke partije s vlasti u Hrvatskoj upozorio je na misi za domovinu kardinal Josip Bozanić: »Prije trideset godina, na današnji dan, predsjednik dr. Franjo Tuđman u Saboru je izrekao riječi vrijedne naše današnje pozornosti, jer zadaće o kojima je govorio mnoge su ostvarene, a druge ne samo da nisu nestale, nego su zadobile i neke nove oblike te, prošavši kroz žrvanj rata protiv Hrvatske i poraća do najnovijih razvojnih tijekova, postale još žurnije. Na kraju svoje, kako ju je nazvao, ‘pristupne besjede’ Predsjednik je nabrojio i ‘najhitnije neposredne zadaće’ koje su bile pred novom demokratskom vlašću.

Pustoš

Osim donošenja novoga Ustava, uređenja suverenoga položaja i punoga povratka Hrvatske u europsku cjelinu, on primjećuje da ‘stari režim ostavlja na mnogim područjima duhovnu i materijalnu pustoš, osobito u školstvu i obrazovanju’. Naznačio je da ‘na području kulture i umjetnosti valja ukloniti posljedice prisile Idejnoga jednoumlja’. Kao hitnu zadaću vidi i ‘moralnu obnovu I etiku rada’, zbog posljedica što ih je ostavio ‘protunaravnl realsocijalistički sustav” koji je ‘svojom izopačenošću porušio i omalovažio sve tradicionalne vrednote i moralne norme’, što se ‘podjednako odnosi na obiteljski i školski odgoj, na profesionalnu, radnu i poslovnu etiku’.«

Dakle prije 30 godina prvi hrvatski predsjednik bio je i te kako svjestan »duhovne i materijalne pustoši« koju je za sobom ostavio 45-godišnji komunistički režim u Hrvatskoj te je istaknuo kao »najhitnije neposredne zadaće« nove vlasti »uklanjanje posljedica prisile Idejnoga jednoumlja« i obnovu vrjednota i moralnih norma kao temelja za obiteljski i školski odgoj, za profesionalnu, radnu i poslovnu etiku. Gledajući s 30-godišnjim odstojanjem i s iskustvom sadašnjih slabosti u hrvatskom društvu, od vrha do najnižega stupnja vlasti, očito je koliko je prvi predsjednik bio vizionar i koliko mu je bilo stalo do stvarno zdravoga, demokratskoga, socijalno i gospodarski razvijenoga te kulturno bogatoga hrvatskoga društva. Kad sada, 30 godina kasnije, zagrebački nadbiskup upozorava da su neke od tih zadaća, koje je naveo prvi predsjednik, »još žurnije«, očito je koliko je vremena uzalud potrošeno, koliko su veliki i jaki otpori stvarnomu oslobođenju hrvatskoga društva i koliko su velika lutanja u upravljačkim strukturama hrvatske države.

Trideset godina ipak je puno u životu svakoga društva i bilo bi normalno da su postavljeni i neosporavani barem najhitniji temelji za stvarni prosperitet: univerzalne vrjednote kao što su dostojanstvo svake ljudske osobe, opće dobro, pravednost, istina, sloboda, solidarnost te da su definirani stvarni legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi.

Izgraditi se u odgovornu zajednicu

Činjenica da je Hrvatska samostalna država, uza sve obvezne odnose koji su neizbježni u suvremenom globaliziranom svijetu, dovoljno je važna i realna prilika da se Hrvatska, slijedeći svoje komparativne prednosti, izgrađuje u odgovornu zajednicu koja je sposobna osigurati proizvodnju svoje hrane, dati priliku svakomu stanovniku po mjeri njegove sposobnosti i kompetentnosti, okupljati po svim kontinentima raspršene pripadnike hrvatskoga naroda, osigurati cjelovitu istinu o prošlosti i potpuno oslobođenje iz okova mentaliteta komunističkoga totalitarizma. Umjesto svega toga današnja Hrvatska prisiljena je grcati čak u nemoći da na izborima izabere ljude koji bi je mogli povesti u stvarno bolju budućnost.

Skandalozan je iskaz odnosa aktualnoga predsjednika prema Danu državnosti, zapravo prema legitimnomu zakonu hrvatske države. Naime, dnevnopolitičko i stranačko-političko tretiranje datuma Dana državnosti koji je odredila legitimna hrvatska vlast rušenje je hrvatskoga pravnoga poretka.

Ima pravo svaki građanin, pa i Predsjednik, imati svoje mišljenje o »najboljem« datumu Dana državnosti, ali dok je na snazi legitimni zakon koji to pitanje regulira, svaki građanin, pa i Predsjednik, dužan je poštovati tu zakonsku odredbu. Štoviše, upravo je uz službu predsjednika, bez obzira na to što osobno i privatno mislio o datumu Dana državnosti, vezana dužnost da svim građanima daje primjer poštovanja zakonskih odredaba i da poštuje sve hrvatske građane, slagali se oni s njegovim privatnim mišljenjem ili ne.

Čineći suprotno, on vrijeđa svoje neistomišljenike. Može li se Predsjednika ikako opravdati ako danas, 30 godina nakon formalnoga pada komunista s vlasti, daje dojam da se ne može pomiriti s tom činjenicom? Može li se ikoga opravdati ako i nakon 30 godina njeguje žal za komunizmom i nije sposoban spoznati »duhovnu i materijalnu pustoš« koju je on za sobom ostavio?

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr