Ivica Šola u svojoj kolumni za Slobodnu Dalmaciju piše o ratifikaciji Istanbulske konvencije i važnosti slobodnih pojedinaca s vlastitom formiranom savješću.
Prenosimo dio kolumne:
“Ovdje me ne zanima ratifikacija tzv. Istanbulske konvencije, već sociopsihološki fenomen bez kojeg ona ne bi mogla biti ratificirana, a to je dragovoljno ropstvo. Da se ogradim, ne mislim ni aludirati, kamoli reći da je Plenković Hitler, kao što se ne smatram boljim čovjekom od bilo kojeg HDZ-ovca koji je digao ruku za nju, unatoč tome što im u statutu stranke piše da HDZ, među inim, svoje djelovanje temelji na vrijednostima “kršćanske civilizacije”, niti ih osuđujem. Svatko je odgovoran za teret vlastite (ne)slobode i sam sebi sudi i presuđuje. Tek želim reći da sam osjećao sućut, neko čudno sažaljenje prema HDZ-ovcima u Vladi i Saboru za koje znam da su digli ruku “za” na mehanizmu koji je Boetie opisao kao “dragovoljno ropstvo”. A intimno misle suprotno. Jadno. Kao što me zabrinulo kada sam vidio kakve se pogrdne ekstremističke, tvrdolinijaške etikete lijepe Davoru Ivi Stieru koji je u snažnom, argumentiranom govoru u Saboru branio slobodu savjesti, slobodu koja je temelj pluralnog društva i demokratskog poretka protiv tiranije. Stierov je govor, kao i potonja rasprava, nešto najkvalitetnije u političkom i intelektualnom smislu dogodilo u Saboru uopće. Ne želim od Stiera praviti “junaka našeg doba”, niti od njegovih kolega koji su glasovali suprotno “sotone” ili niža bića, već samo konstatirati da smo se izborili za državu, ali još nismo za demokraciju, za slobodu. Što nije krivnja tek autokratskog načina vladanja i odlučivanja šefova stranaka, već svih onih koji im svojim dragovoljnim ropstvom to omogućuju, pristajući na takvu autokraciju iz straha da ih se neće staviti na listu, da će ih se marginalizirati.
“Prijekor” Isusu
Proces koji je u Hrvatskoj započeo ratifikacijom Istanbulske stavlja nas na prekretnicu, kao društvo i državu, jer bez slobodnih pojedinaca s vlastitom formiranom savješću ne možemo od politike i budućnosti RH očekivati ništa dobroga.
To ne može promijeniti tek novi izborni zakon koji bi oduzeo moć šefovima stranaka da listama ucjenjuju ljude, da stvaraju državu i društvo dragovoljnog ropstva. Zakon ne mijenja narav ljudi. Mi smo pred dilemom koju je Dostojevski opisao u “Velikom inkvizitoru”, gdje ljudi ne žele slobodu, ne žele vlastitu savjest, već ih žrtvuju za koru kruha. Evo snažnog “prijekora” koji Isusu upućuje Veliki inkvizitor po Dostojevskom: “Ti hoćeš ići u svijet golih ruku, s nekakvim obećanjem slobode, koje ljudi, u svojoj propasti i u svojoj urođenoj razuzdanosti, ne mogu shvatiti, i kojega se oni boje i plaše – jer ništa i nikada nije bilo za čovjeka i za ljudsko društvo nepodnošljivije od slobode! A vidiš li ovo kamenje, u ovoj goloj i vreloj pustinji? Pretvori ga u kruhove i za tobom će potrčati čovječanstvo kao stado, zahvalno i poslušno, premda vječito u strahu da ćeš povući ruku svoju od njih i da će im nestati tvojih kruhova. Ali ti ne htjede lišiti čovjeka slobode i odbio si prijedlog, jer kakva bi to bila sloboda – zaključio si ti – kad bi poslušnost bila kupljena hljebom?
Pustimo sada Istanbulsku, nažalost, u Saboru, u našoj državi, zbog gomile koja se odriče vlastite slobode, već dugo vlada Veliki ikvizitor. No, nije u njemu problem, već u onima koji ga stvaraju”.
Ostatak kolumne pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr