Bivša Jugoslavija je posjekla više šuma nego Mlečani u svoje vrijeme. Za Mlečane nisam siguran jesu li ih sjekli kod nas kako se priča, no za komuniste jesam. No komunistička sječa šuma ipak je plemenitija, intelektualno superiornija. Dok su Mlečani sjekli u niske, lukrativne graditeljske svrhe, komunisti su ih sjekli u uzvišene, intelektualne, kako bi tiskali knjige o Titu, piše Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju, u kolumni koju djelomice prenosimo.
Ivica Šola: Tito i Hitler zajedno protiv komemoracije na Bleiburgu!
Takvih knjiga za vrijeme bivše države bilo je toliko da bi eventualno pošumljeni Velebit bio premalen. Naklade ogromne, prodaja zajamčena, jer su svi OUR-i i SOUR-i morali kupovati to propagandno smeće, i onda darivati zaslužnim pojedincima. To su knjige koje nitko nije čitao, ali ih je morao imati kao znak nevinosti, kao zamjenu za pržun. Samo jedan primjer kako je taj biznis funkcionirao. Nakon ugušenog Hrvatskog proljeća, Dane Šijan tiskao je knjigu “Moć Titove riječi”. Imao je u Zagrebu izdavačku kuću “Stylos” koja je “preduzećima” i fizičkim osobama na kućne adrese slala ovo monumentalno misaono djelo. Tko odbije kupiti knjigu o moći Titove misli taj je – sumnjiv. Pa onda kupiš. Knjiga je tako doživjela mnoštvo izdanja. Ogromne pare.
(…)
Ni u ratu ni u miru ne mogu partizani bez šuma. Nikada nisam spaljivao knjige, ma kako bedaste, lažljive i propagandne bile, jer se vodim načelom da je spaljivanje knjiga uvijek bilo tek uvod u spaljivanje ljudi, tako sam i hrpu ovog smeća sačuvao. U podrumu, među dunstflašama, gedorama i starim postolama.
Nakon što sam pročitao tekst Ive Goldsteina naslovljen “Tko izjavi da su u Bleiburgu ubijeni ‘nevini vojnici’ nema što tražiti u Jasenovcu”, mazohistički sam ih izvukao iz podruma da vidim što su komunisti pisali o svojim zločinima. Ništa nisu pisali, oni ne postoje.
Razlog tome je Titova visoko herojska moralna figura koja odiše u svim tim knjižurinama. Evo paradigmatskog primjera iz knjige “O fenomenu Titove misli”, str. 62., 63.: “Tito nikada nije pribegavao poslednjim merama, niti je kapriciozno kažnjavao one koji su bili na suprotnoj strani, kao što je to učinio Staljin, već je ostavljao pobeđenima da što bezbolnije iščeznu, da nestanu ili se stope sa ostalima počinjući život iznova. Obično je znao reći: ‘Neka ih vrag nosi, nećemo ih goniti zbog toga što o nama loše misle, samo ako ne budu loše radili’… Koliko je Titov humanizam kao državnika došao do izražaja vidi se i po tome što nijedno od lica koji su kao informbirovci bila kažnjavana za svoju antidržavnu delatnost nije bilo osuđeno na smrtnu kaznu, što bi se inače dogodilo pod sličnim okolnostima u drugim zemljama.”
Je li se išta promijenilo da dana danas kada su u pitanju komunistički zločini? Jest, zločini partizana koji su počeli na Bleiburgu se ipak priznaju, ali Tito je i dalje nevin. Tako je u Zagrebu 2008. godine izašla knjiga “Titovo doba. Hrvatska prije, za vrijeme i poslije”, koju, kada čitate, ne znate jeste li u Šijanovim sedamdesetima prošlog stoljeća ili u RH u 21. stoljeću.
U knjizi pišu autori poput Dejana Jovića, Tvrtka Jakovine, Kangrge…, a Bleiburgom se pozabavio akademik Petar Strčić (str. 87 – 103), redoviti član HAZU-a. Strčić, evo napretka u odnosu na “fenomene Titove misli”, kaže da su zločini počinjeni, ali je Tito, kao i kod Šijanovića, humanist koji je žestoko bio protiv toga genocida i nastojao ga spriječiti, pa citira njegovu naredbu o humanom postupanju sa zarobljenicima, ali, kao povjesničar, ne citira izvor, nema fusnote.
(…)
Ima šuma, ima i papira, ali još od 45. “nekima” stalno fale – fusnote. Takve je povjesničare Mencken nazvao – neuspjelim romanopiscima.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr