Mislim samo zabranjene misli, pjevao je pokojni Arsen Dedić. Samoubojstvo je jamačno jedna od takvih, samoubojstvo za koje Camus reče kako je jedino važno pitanje kojim bi se misao trebala baviti, piše Ivica Šola u Glasu Slavonije.
Prošli mjesec prevalio sam gotovo trideset tisuća kilometara, što brodom, što zrakoplovom, od Atlantika do Pacifika. Ubila me riječ “pametno” koju sam susretao na svakom koraku, riječ koja se pripisuje tehnici. Čim sam sletio u zrakoplovnu luku, vidio sam da su u njoj neke pametne klupe. Došavši u hotel dočekala me pametna tuš-kabina. Otvorih novine i vidim da taj blještavi velegrad radi na tome da postane pametni grad. Već imaju pametne svjetiljke. Vidjeh po izlozima da prodaju i pametne štednjake i hladnjake. Po gradu već voze pametni automobili, samo se čeka dozvola da idu bez vozača, vi mu samo glasovnom porukom kažete odredište, sjednete k’o trupac, uzmete svoj pametni telefon i Bog te veselio…
Umjetna inteligencija
Onda me jedan dragi prijatelj pita tijekom vožnje ulicom s pametnim semaforima što mislim o umjetnoj inteligenciji. Umjetna inteligencija!? Da, vidim, svi pričaju o tome… Izgubio sam živce i rekao: K vragu!!! Ne znam je li ta sintagma gluplja ili opasnija. Ne postoji inteligencija bez emocija. Ustvari postoji. Inteligencija bez emocija zove se Hitler, Staljin… To je ono stanje razuma koje spoznaje, ali ne osjeća, koje misli, ali nema empatije. U tom smislu, inteligencija nije ništa drugo nego oružje za masovno uništavanje. Umjetna inteligencija je monstruozni pojam. Jer, kako bi rekao Mandela: “Pametna glava i dobro srce, to je inteligencija”.
Umjetna inteligencija stoga nije nikakvo (tehničko) iznašašće ovog doba, to je karakterni porok poznat još od Adama i Eve. Umjetna inteligencija je sotonska. To je holokaust, to je gulag, to je tehnički pristup čovjeku i životu, tehnički pristup ljubavi ili mržnji, svejedno, to je sociopatija, odnosno profil osobnosti koja spoznaje, ali ne osjeća, samo kalkulira, osobe koje ne osjećaju nikoga osim sebe, i to sebe kao objekt vlastitog samoostvarenja, posebno u poslu, a to znači da niti sebe zapravo ne osjećaju, već se gledaju kao društvenu ulogu, kao doktora, profesora, pravnika…, dakle, ni sebe ne gledaju kao čovjeka već kao karijeru. Onda, logično, ni u drugima ne vide ljude, već konkurenciju koju treba pregaziti, eliminirati…
Zar umjetna inteligencija, svi ti pametni uređaji, neće učiniti, i već ne čini, ljudima život kvalitetnijim, inzistira moj sugovornik, inače ljudina, tehničke struke. Tada sam neinteligentno puk’o k’o kokica i emotivno ispalio: “Hoće k…c!” Eto, oko nas pametni telefoni, klupe, kupaonice, pametne “rerne”, pametno suđe i posuđe, a najprodavanije tablete su – antidepresivi! Epidemija depresije, epidemija opijata…
Budućnost me plaši
Svjetska zdravstvena organizacija otvoreno govori da je psihijatrija specijalizacija budućnosti. Nadalje, u tom svijetu umjetne inteligencija najprodavanije knjige su one za – samopomoć! U jednom – uređaji sve pametniji, ljudi sve gluplji, tehnike sve više, ljudskosti sve manje, sve više znanja, sve manje (su)osjećanja. I mudrosti.
Kada sam pak pri povratku u Hrvatsku vidio da je geslo nove ministrice obrazovanja, gospođe Divjak, “Tehnologija, a ne ideologija”, onda sam otišao u prvu trgovinu i zatražio štrik. Nažalost, nisu imali. Onda sam shvatio da sam pogriješio jer nisam tražio pametni štrik. To vam je onaj koji vas sam objesi, da se, ne daj Bože, ne uznojite, potom vas skine, nazove hitnu pomoć, policiju, a na kraju javi ženi da joj se muž objesio, potom joj izrazi sućut, nazove Glas Slavonije i plati osmrtnicu. Nakon neuspjelog pokušaja samoubojstva otišao sam u Zagrebu kod spomenika A. G. Matošu koji tamo već desetljećima sjedi na klupi i priopćio mu da ga je vrijeme pregazilo, da ga nitko više ne čita, valjda zato što sjedi na glupoj klupi.
Ostatak teksta pročitajte u Glasu Slavonije.