U cijelosti objavljujemo kolumnu Ivice Šole, prvotno objavljenu u Glasu Slavonije:
Sam povratak Ine u vlasništvo RH neće riješiti ništa. Još od komunizma, kako je pokazalo i suđenje Perkoviću u slučaju Đureković, Ina se sustavno čerupa. U tome su prednjačili Titov sin Mišo, i sin Mike Špiljka, Vanja. Komunistički, čitaj lopovski, sustav upravljanja nastavio se i nakon osamostaljenja. Sve ključne spačke napravljene su u vrijeme SDP–ovih vlada. Sanader je mala beba u odnosu na njih. Glavni akteri u ključnim potezima bili su ili Slavko Linić ili Vesna Pusić. Za Linićeva mandata napravljen je katastrofalni ugovor, aneks, kojim se Mađarima za 25 posto plus jednu dionicu daje pravo veta. Za Linića su prodane i Bijele noći “za kikiriki”, koje danas imaju veću proizvodnju nego Ina i MOL zajedno. Isto je i s nedavno razorenim naftnim poljima u Siriji. Već 2004. godine Ina je u Siriji pronašla naftu vrijednu 23 milijarde USD, točnije Hayan Petroleum, sestrinska INA kompanija.
Svi su zaradili
Slijedi inicijalna javna ponuda Ine krajem 2006. po 1690 kuna za dionicu. U to vrijeme na sličan način prodaju se građanima i dionice T–Coma. Preko IPO–a (Inicijalna javna ponuda) prodano je 17 posto. IPO je bio više nego uspješan, upisalo je 45 000 Hrvata i svi ulagači su zaradili. Nema čovjeka koji nije zaradio na Ini. Ivo Sanader je tada bio heroj, a ne zločinac jer je desetinama tisuća ljudi omogućio jako dobru zaradu. I onda dolazi Vesna Pusić te tijekom sirijske krize postaje najgovorljivija u napadu i kritikama na Assada, (kao i na Janukoviča u Ukrajini). Priklonili smo se tada EU-u i napustili smo Siriju i zlatnu koku na kojoj su solidan novac zaradile i desetine tisuća “običnih ljudi”. U Siriji su ostale velike tvrtke iz Kine, Rusije, Brazila, Indije, Južne Afrike i većine arapskih i afričkih zemalja. I Amerikanci se tada ponovno vraćaju, a Francuzi su unatoč sankcijama isporučili ratne brodove Rusiji. Hipotetski govoreći (sada je gotovo), u to vrijeme nismo bili članica EU-a, zar se nije mogao naći neki put da ne napustimo milijarde u Siriji, ako već Francuzi prodaju brodove Rusiji “pod sankcijama”, a Nijemci opet svoju robu dok “ratuju” s Rusima?
Uglavnom, nakon Tuđmana, koji je kupio Bijele noći, ni jedna vlast ni oligarhija nije vidjela u Ini tvrtku koju treba razvijati kao samostalnog čimbenika, ili na neki prihvatljiviji način od niže opisanog. Tu dolazimo do glupog i patetičnog pojma “veleizdaje” iz kojeg progovara samoupravna svijest upakirana u nacionalizam ili retoriku “nacionalnih interesa”. Kako poput papagaja ponavljaju neki domoljubni komentatori, nije kod Ine problem nedostatak “nacionalne svijesti”. Nikakva “veleizdaja” nije upropastila Inu, već dvije “banalne stvari”: strah od upravljanja i mentalitet iz socijalizma svačije – ničije, čega je onda ova hajdučija zvana “veleizdaja” samo logična posljedica.
Snađi se, druže!
Za razliku od zemalja zrelog kapitalizma, Ivica Račan i reformirani komunisti općenito su se godinama razvijali kao socijalni paraziti koji imaju strah od odlučivanja (odlučno možda!), nisu u stanju donijeti odluku, možda i svjesni da otvaraju Pandorinu kutiju (InterIna u Londonu koja je tvrtki matici skupo prodavala naftu kupljenu na spot tržištu čime su se mnogi pojedinci obogatili), pa im je Sanader, kojeg nitko ovdje ne amnestira, došao “na volej” da sakriju taj desetljećima građeni socijalni parazitizam i vjerojatni kriminal. Pišem “vjerojatni” ne što sam glup da ne znam zbrojiti dva i dva, već stoga što se zbog (prikrivane) istine lako zaradi tužba od strane te umrežene i moćne bratije još od komunizma.
Tako se i u novim uvjetima nakon pada komunizma razvija dalje strah od upravljanja, nekada su svi morali raditi za njih, za komunističke “crvene menadžere”, danas su pametni i sposobni ljudi otišli u privatnike, pa prodaj sve nekom drugom, “strancu”, a ti se omasti u tome koliko možeš dok prodaješ. Tome treba dodati i njihovu izopačenu svijest o tzv. društvenom vlasništvu kao svačijem i ničijem. Kada Hrvati lamentiraju kako im je bilo dobro u socijalizmu, to je u ovom smislu čak i razumljivo, naime u tzv. realsocijalizmu sve je bilo jasno – sve je bilo državno, jasan vlasnik i prava, a na tebi je samo – snađi se, druže! Ina je divan primjer za to. Tako se prema državnoj imovini ponašaju i danas, na istoj matrici, isti mentalitet. Zato ni Ina nije kraj. I umjesto da se ovaj problem i matrica krene rješavati sustavno, mi se igramo mitovima i pjesničkim figurama poput “veleizdajništva” i “nacionalne svijesti”.
Može Plenković vratiti Inu natrag, ali ako se ne riješi problem lošeg ili kriminalnog upravljanja naslijeđen iz socijalizma, a koji je Inu doveo tu gdje jest, bolje da je ostavi Mađarima.