Jedna od tema koja buja svijetom, pa i u RH, jesu prava homoseksualaca. Ustavni sud RH, kažu mi pravni stručnjaci, kada je u pitanju udomljavanje djece od strane istospolnih parova, prekoračio je svoje ovlasti, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju, koju djelomice prenosimo.
No ova priča o udomljavanju djece od strane istospolnih parova puna je paradoksa. Evo dvije činjenice. Prvu sam već donio, pa ću se autoplagirati, druga je ekskluziva koju upućujem svim antifašistima, na čelu s predsjednikom Milanovićem, Baukom, Stazićem, Pusićkom… i svim antifašistima sljednicima SKH, koji su ovih dana ustali protiv spaljivanja homoseksualnog para u Imotskom.
Prvo, kako je svojevremeno donio “The Telegraph” iz pera Brendana O’Neilla, u samo nekoliko desetljeća homoseksualni aktivisti spram institucije braka i obitelji pokazali su neviđenu oprečnost. U vrijeme seksualne revolucije, homoseksualci okupljeni oko pokreta “Stonewall”, tijekom svojih pionirskih “parada ponosa” u New Yorku govorili su ovako: “Smisao seksualne revolucije jest ukidanje svih društvenih institucija”, pri čemu se prvenstveno misli na obitelj. “Brak je bolesna i represivna institucija!”, vikali su.
Zašto oni koji su prezirali moral većine, brak i obitelj, želeći ga satrti, sada žele biti dio iste te do jučer prezrene zakonske forme i etosa, pa i udomljavati ili usvajati djecu? Nije mi jasno, kako to… O’Neil će natuknuti da se od početka radi o istoj strategiji, uništenja institucije obitelji, samo je taktika promijenjena.
Protuprirodni blud
E, sad, kad smo kod antifašista i homoseksualaca, druga činjenica. Imam mnoštvo dokumenata iz arhiva (jedan sam poslao redakciji Slobodne Dalmacije) o progonu homoseksualca u vrijeme vladavine antifašista u SFRJ. Nakon istraživanja, siguran sam, jedna od najproganjanijih skupina od antifašističkog SSSR-a do SFRJ bili su homoseksualci. U dokumentu (imena homoseksualnih osoba neću spominjati jer imaju i danas sigurno živu rodbinu, možda i djecu, unuke) koji ima i redakcija, samo zato što su uhvaćeni u homoseksualnom činu, ti ljudi su osuđivani na stroge kazne zatvora, oduzimana im je imovina, bili su lišeni svih građanskih i ljudskih prava.
Prema dokumentima koje ima Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, ne samo četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća, već i sedamdesetih, osamdesetih, u Staroj Gradišci, uz stvarne ili montirane fašiste, najgori tretman, gori čak i od ustaša, imali su homoseksualci osuđeni od antifašističkog režima samo zato što su voljeli osobu istoga spola, krimen koji su zvali “protuprirodni blud” i “buržujska dekadencija”. Osobno sam razgovarao sa živim osobama, političkim zatvorenicima, koji su mi posvjedočili (mogu to i na sudu) kako su antifašisti fizički zlostavljali u zatvoru homoseksualce gore od “ustaša”.
Odluka Ustavnog suda o udomljavanju/usvajanju djece od strane istospolnih parova im ide u korist. No u tom sudu sjedi dosta ljudi koji su bili dio antifašističkog režima koji ih je proganjao, sustavno uništavao. Kako to, kako to, nije mi jasno…
Puno se priča o potrebi lustracije. Na temelju činjenica, dokumenata, jer su homoseksualci bili jedna od najproganjanijih skupina u bivšem režimu, nudim im ruku, bratsku, kršćansku, da zajedno krenemo u proces lustracije, da raskrinkamo sve te antifašističke zlotvore koji su ih zatvarali, progonili, ubijali!
Milanovići, stazići, bauci, pupovci i pusićke su sljednici, ne kažem krivci, tih antifašista koji su prolijevali vašu nevinu krv samo zato što ste nekoga voljeli. Dečki i cure, idemo zajedno za istinu, za lustraciju. Imoćani će sigurno stati uz nas, jer su vas paljenjem Krnje samo podsjetili tko su za vas bili stazići, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa