Kada argument za obranu nekog stajališta počinje s rečenicom „Živimo u 21. stoljeću…“ to je obično znak da osoba koja govori nema nikakvog argumenta osim te isprazne fraze koja bi trebala nadomjestiti poznavanje tematike o kojoj govori. No kada upravo oni koji se najčešće hvataju te fraze napadaju konferenciju organiziranu od strane udruge U ime obitelji samo zato što se založila za pluralnost obrazovnog sustava i slobodu da roditelji mogu birati obrazovanje svoje djece prema onome što smatraju da je za njih najbolje, čini mi se da su upravo oni koji zazivaju 21. stoljeće zaboravili u kojem stoljeću žive.
Zapravo, čini se da u svojim razmišljanjima nisu stigli niti do 20. stoljeća, jer je već 1948. u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima zapisano kako: „Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu.“ Prema tome, što veći izbor ponudite roditeljima vezano za vrstu obrazovanja koju želite ponuditi njihovoj djeci vi ste uključiviji i više poštujete njihova temeljna prava i slobode, koliko god te riječi danas bile zloupotrijebljene raznim izmišljenim pravima. No čini se da danas svaki sudionik medijskog prostora sebi uzima za pravo da bolje zna što je dobro za tuđu djecu od njegovih vlastitih roditelja. Živimo u doba u kojem je svakom čovjeku njegov mozak mjerilo vlastite stvarnosti, a ta se stvarnost ispostavlja prilično ograničenom.
Jer, ako jedna strana u ovoj raspravi kaže: „Ovo su prednosti i nedostaci dvaju obrazovnih sustava, pa vi slobodno odaberite onaj koji smatrate boljim“, a druga kaže: „Ne treba dati pravo izbora, mi znamo što je najbolje za sve“, jasno je tko je u toj priči demokrat, a tko prosvijećeni apsolutist. Ako su škole za dječake i djevojčice toliko loše, kao što neki tvrde, onda ljudi neće upisivati svoju djecu u njih, i vrlo brzo će završiti s radom. Ako ih pak određni broj roditelja prepozna kao dobre i u njih želi upisati svoju djecu, tko ste vi da im stajete na put? Također, ne vidim nikakav problem niti u tome da država sufinancira rad takvih škola. Nisu li i oni roditelji koji žele upisati svoju djecu u škole za djevojčice i dječake također porezni obveznici, i zar ne bi i oni, sukladno tome, trebali imati jednako pravo na pomoć države?
U svakom slučaju, čini se da su brojnim roditeljima rođenim u državama s ponešto više sloboda nego kod nas, škole za djevojčice i dječake sasvim dobre. Da su si vrijedni novinari uzeli barem malo vremena, vrlo brzo bi došli do podataka da su neke od najboljih škola u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu škole za djevojčice i dječake, ali zašto trošiti vrijeme na argumente kad vijest ne prodaju oni nego naslov koji nema veze s onime o čemu se na konferenciji govorilo. Naravno da u izvještajima nema ni podatka da je na konferenciji bilo riječi o bilo čemu drugome osim mogućnosti škola za djevojčice i dječake, premda je na njoj sudjelovalo preko 30 stručnjaka koji su govorili o brojnim temama vezanim za odgoj i obrazovanje.
Prilično je jasno da je i u ovom slučaju, kao i brojnima dosad, cilj ovakvog pisanja bilo jednostavno ismijati, posramiti, poslati poruku da će svi oni koji skreću s puta razmišljanja kojeg žele nametnuti lijevo-liberalni mediji biti posramljeni. Ne dolazi do dijaloga dvaju argumenata, nego se pozicija medijske moći koristi isključivo u svrhu nasilja nad drugom stranom. Čitatelj ne dobiva potpunu vijest niti se daje priliku drugoj strani za komentar, nego se po onoj dobroj staroj „Tko je jači taj tlači“, u ime tolerancije neistomišljenika želi potpuno izbaciti iz javnog prostora.
Među podobnim komentarima koji su pušteni u taj javni prostor, u medijima se pojavio i onaj Borisa Jokića koji je navodno rekao da bi osnivanje škola za dječake i djevojčice bilo istovjetno s osnivanjem škola za ljevoruke i desnoruke. Nadam se da se radi samo o lošoj metafori, jer bi bilo uistinu žalosno kada bi gospodin Jokić sveo razliku između muškog i ženskog spola na takvu banalnost kao što je korištenje lijevom ili desnom rukom. Takva banalizacija razlika neodoljivo podsjeća na tendencije za potpunim brisanjem razlika između dvaju spolova svodeći ih samo na određene društvene uvjetovanosti, što zastupa rodna teorija, a o kojoj je na konferenciji također bilo riječi.
Na koncu, jedna je stvar koja nije beznačajna. Mnogi koji su se obrušili na konferenciju ustvrdili su da se njome nešto želi nametnuti, iako su u okviru svake teme ponuđeni prednosti i nedostaci, tako da roditelji i odgojitelji mogu sami odlučiti. No kada je riječ o nametanju, važno je reći da je ova konferencija financirala samu sebe, da ju nisu financirali oni koji se s njome ne slažu ili ju na bilo koji način ne podržavaju. Nikome od njih ni na koji način nije bilo „nametnuto“ da ne želeći iz svog džepa, odnosno državnog proračuna, podrži njezin rad, za razliku od brojnih drugih konferencija, ponešto drugačijeg vrijednosnog predznaka, koje nam je bilo nametnuto financirati našim novcem iz državnog proračuna. Čini se da mi za svoj novac ne smijemo pričati o onome što smatramo vrijednim, a neki drugi za naš novac smiju govoriti o čemu ih je volja, koliko god da se to kosilo s našim uvjerenjima. Toliko o konferencijama i nametanjima.