Zoran Milanović vjerojatno je postigao ono što je htio. Danas i jučer postao je nezaobilazna tema svih medija i analiza.
Njegov „privatni“ razgovor s predstavnicima dijela braniteljskih udruga ovih je dana po slušanosti vjerojatno pretekao i brojne ljetne glazbene hitove. Popularnost koju je audio zapis sastanka stekao nije se zadržala samo unutar granica Hrvatske, nego je postao glavna tema medija u našem susjedstvu, posebice u zemljama koje je u svome govoru izravno spominjao: Srbiji i Bosni i Hercegovini, iako to nije ništa novo obzirom da posljednjih mjesec dana Hrvati, što zbog političkih što zbog sportskih tema, ne silaze sa srpskih naslovnica, kao ni Srbi s hrvatskih.
Ipak, najbizarnije u cijelom ovom slučaju je što se odgovor na ključno pitanje još uvijek ne zna: Je li Milanović profitirao ili izgubio zbog činjenice da su snimke izašle u javnost? S time je usko povezano i pitanje je li govor bio namjerno snimljen s Milanovićevim znanjem ili su mu smjestili.
Ako je vjerovati online anketi Večernjeg lista, čini se da su veće indicije da je ovime on profitirao, budući da tako smatra oko dvije trećine čitatelja koji su glasovali u trenutku pisanja ovog članka, i to je ono što je u ovoj priči najtužnije.
Bez obzira na to što bilo tko od nas mislio o istinitosti onoga što je Zoran Milanović izgovorio (je li to stvarno mislio posve je drugo pitanje), činjenica je da je izrečeno u suprotnosti s njegovim javnim političkim djelovanjem u odnosu prema Srbiji i tzv. fašizaciji društva. Ako biračko tijelo u Hrvatskoj nema problema s time da političar jedno misli, drugo govori, a treće radi, onda je to ozbiljan problem biračkog tijela.
SDP je dobar dio svoje kampanje bazirao na bauku o fašizaciji Hrvatske, za što su kao jedan od temeljnih dokaza uzimali uzvikivanje pozdrava „Za dom spremni“. Sada smo čuli da se Milanoviću, zapravo, za taj pozdrav „fućka“, te da priču o fašizaciji guraju isključivo zbog stvaranja podjela u društvu.
Od političara se kod nas odavno prestalo očekivati da u svojim stavovima bude vjerodostojan, ali uzimati nevjerodostojnost kao prednost u kampanji znak je ozbiljnog problema. Znak je to da su kod nas lideri stranaka (opravdano) uvjereni da što god da rekli, nikako ne mogu izgubiti glasače sa svojeg političkog spektra, što im daje dovoljno hrabrosti da svim sredstvima pokušaju pridobiti ponekog glasača suprotne strane.
Prevrtljivost i neprincipijelnost je kod naših političara gotovo postala prednost. Mnogi su očito uvjereni da će političar koji se ne drži čvrstih principa biti puno umješniji kada će se trebati taktički izboriti u političkim pregovorima, ali zaboravljaju da će se prevrtljivac izboriti samo za svoju partiju i osobni interes, a ne za opće dobro.
Onaj koji glasa za Milanovića zato što je lukavim taktičkim potezom pokazao svoju političku umješnost da dobije pokoji glas, neka se ne žali kad isti Milanović svojom lukavošću uzme novac iz njegovog novčanika. Ako cijenimo samo lukavstvo, a ne principe, onda bismo ga trebali cijeniti i kada ga osjetimo na vlastitom džepu.
Drugo pitanje koje se postavlja jest ako Milanović može namještenim predizbornim prepirkama sa Srbijom pridobiti glasove desnog biračko tijela, pitanje je definira li se kod nas pojam desnice isključivo prema količini javne prepirke sa Srbijom. Pitanje je postoje li neka druga područja u kojima se službena ljevica i desnica značajno razlikuju.
Kada se počnu postavljati svjetonazorska pitanja koja bi trebala razlikovati lijeve i desne, tu redovito dobivamo odgovore da su ta pitanja nebitna, ili odgovore koji ništa ne znače poput: „Ja sam protiv pobačaja, ali ga ne bih zabranio“. U takvoj situaciji možda nije nemoguće da Milanović ovakvim istupima ipak može preuzeti dio birača desnice i privoliti ih da glasaju za njega kada udara na gotovo jedino mjesto gdje još postoji razlikovanje.
Zanimljiva je i pozicija koju su po ovome pitanju zauzeli vodeći hrvatski ljevičari, poput predsjednika Antifašističke lige Hrvatske Zorana Pusića. On kaže kako je pročitao „Milanovićeve izjave nekoliko puta“, a njegov zaključak višestrukog čitanja bio je da je „svaki put bio sve tužniji“.
Zanimljivo je kako po pitanju izjava Zorana Milanovića Pusić zauzima stav čovjeka koji je subjektivno tužan zbog svog prijatelja, dok kod bilo kakvih sličnih ispada s desnice zauzima stav objektivnog suca kojemu je u fokusu primarno „štiti ljudska prava“. Pusić, kao dežurni antifašist, nije čak niti osudio Milanovića, jednostavno je izrazio svoju osobnu razočaranost, kao da je bio pitan da prokomentira svoje prijateljstvo s Milanovićem, a ne da osudi izrečeno od strane osobe koja želi biti premijer.
Bivši predsjednik Stjepan Mesić, s druge je strane, svu negativnost ovog slučaja svalio na one koji su snimali razgovor, a Milanka Opačić otišla je najdalje pohvalivši Milanovića i njegove državničke sposobnosti jer je bio spreman sjesti za stol s onima s kojima se ne slaže. Od ostalih se ljevičara nije moglo puno čuti osim što se Milorad Pupovac protokolarno pobunio nakon izlaska snimke u javnost, ali se i on već drugi dan pomirio s Milanovićem. Vjerojatno najbolji zaključak ove neobične tišine hrvatske ljevice dao je Romano Bolković koji je na svom Facebook profilu napisao „A gdje je sada Le Monde kad ga trebamo?“, apelirajući na francuski list koji je ranije ove godine kritizirao Hasanbegovića.
Kao zaključak ovog cirkusa koji je Milanović izazvao, možemo reći da sve dok se od političara ne bude očekivala vjerodostojnost, a ne verbalne dosjetke, trikovi i muljaže, možemo očekivati da će pojedinci poput Milanovića skupljati bodove ovakvim populističkim podvalama, i sve dok ne budemo imali jasno artikulirane stavove desnice po pojedinim pitanjima, ovakvih pretenzija na desno biračko tijelo će zasigurno biti.
Najizravnije oružje koje trenutno imamo da izrazimo smjer kojim želimo da politika bude vođena jest glas, i to preferencijski, za osobe na listama koje želimo da predstavljaju ne samo nas nego i cijelu stranku za koju glasujemo.
Jedini način da se ovakve stvari zaustave jest pokazati političarima s imenom i prezimenom da politička vjerodostojnost još uvijek može dobiti na cijeni.
Tekst se nastavlja ispod oglasa