“Dogovorom premijera Plenkovića i predstavnika većinskih prosvjetnih sindikata završio najduži i najveći štrajk u povijesti samostalne Hrvatske. Štrajk prosvjetnih djelatnika trajao je od 10. listopada do 2. prosinca, prvo cirkularno, pa onda frontalno. Ovim su štrajkom svi učenici u osnovnim i srednjim školama izgubili petnaest radnih dana, što iznosi puna tri tjedna. Tri tjedna izgubljene nastave! Ne valja plakati nad prolivenim mlijekom. Sutra se učenici i nastavnici vraćaju u svoje učionice i to je odlična vijest. Sada, nakon 52 dana provedena u štrajku, treba podvući crtu”, piše profesorica koja je željela ostati anonimna za Narod.hr.
“Nas nastavnike uvijek uče kako prvo moramo pohvaliti, navesti dobre osobine, pohvaliti dobro učinjene aktivnosti. Tek onda kritizirati. I upozoravati na pogreške. Što je dobro učinjeno, što smo naučili iz ovoga predugoga štrajka i prosvjeda prosvjetnih djelatnika? Svrnuli smo pozornost javnosti na probleme u prosvjeti, bar smo na trenutak bili prva vijest u svim vijestima, premijer se sa sindikatima sastajao nedjeljom, čak je otkazao svoj zakazani put u Španjolsku. Svojom bahatošću i nespremnošću na komunikaciju najviše je pridonio beskrajnom produženju ovog štrajka.
Što je pozitivno u tome? Naučio je, nadajmo se, da se ne može ovako poigravati sa preko šezdeset tisuća obrazovanih ljudi koji su jedan od stupova hrvatskoga društva. Naučio je, nadajmo se, da ne može optužiti oporbu kako instruira nastavnike. Posebno ne ovu oporbu, jer nastavnici dobro pamte tko im je ukidao prava i smanjivao koeficijente. Naučio je kako ovakvim svojim stavom protiv sebe dobiva i ljevicu i desnicu te udruge građanskoga društva s oba dijela spektra, kako protiv sebe dobiva i roditelje koji svojoj djeci žele cijenjene i zadovoljne nastavnike. Naučio je kako prepuštanjem prosvjete strančici od nekoliko postotaka podrške birača dobiva ministricu koja nije sigurna je li član vlade ili sindikalna čelnica, koja se svojim podanicima obraća sa stražnjeg sjedišta svog plaćenog automobila, putujući na skupove nastavnika i ravnatelja gdje im svojim karakterističnim smiješkom prodaje svoju demagogiju zvanu Škola za život.
Uspjeli smo pokazati javnosti kako je važan posao koji radimo, kako djelomičnom ili potpunom obustavom nastave u školama nastaju veliki problemi, kako održavanje nastave i ritam školskih sati održava ritam cijele nacije. Kako neodlasci učenika na nastavu stvaraju probleme roditeljima, prijevoznicima, lokalnim pekarnicama…
Pričalo se ovih dana o stvarima o kojima se izvan prosvjetnih krugova slabo znalo. Pa se saznalo koliko je na tankim nogama Škola za život, koja je od predstavljanja kao ključne promjene koja će iz temelja promijeniti naše školstvo, zapravo svedena na veliko povećanje opsega poslova prosvjetnih djelatnika, a da se u biti gotovo ništa nije promijenilo. Digitalizacija je na velika vrata ušla u hrvatske škole, nastavnici su se educirali online edukacijama na platformi Loomen i marljivo sakupljali pomalo ponižavajuće značke. Nastavnicima u eksperimentalnim školama povećane su plaće, nikad se kvalitetno nisu vidjeli rezultati eksperimenta, Škola za život ušla je frontalno u škole, a ostalim nastavnicima, unatoč znatno povećanom opsegu posla, plaće su ostale iste.
Znači, dobro je da se saznalo kako Škola za život nije nikakva revolucionarna promjena i kako do stvarne promjene nije došlo. Tableti upitne kvalitete koje su dobili neki učenici ne može se nazvati reformom. Na drugoj strani, nastava u nekim školama još se održava u tri smjene, daleko smo od jednosmjenske nastave, a u nekim se školama još griju na drva i ugljen. Ministrica je mijenjala pravilnike, uvodila nove, prilagođavala ih nastavnicima koji su njoj lojalni i na čiji izbor direktno utječe. Uz svu digitalizaciju i povećan opseg poslova, nastavnička norma (bar ona u srednjoj školi) nije se mijenjala. Sav taj silni povećani posao u školama odrađuje tko točno? Nastavnici, slabo plaćeni. Prosvjetni sindikati na sve ovo su gromoglasno šutjeli. Kao da su imali dogovor s ministricom. Jesu li?
Pozitivna je sva ona silna energija koja se 25. studenog slila na Trg Bana Jelačića i na trgove drugih hrvatskih gradova. Ne može koeficijent izvesti tolike ljude na ulice, a spominje se brojka od oko 40 000 ljudi. Ne mogu sindikati izvesti tolike ljude na ulice. Izišli su ljudi, kolege prosvjetari i svi koji ih podržavaju, pokazati koliko je prosvjeta važna, koliko su učitelji i nastavnici važni, kako smo mi Liga prvaka kako je naglasio najbolji govornik na prosvjedu vjeroučitelj Marin Miletić. Lijepo je bilo biti nastavnik 25. studenog 2019. Toliko pozitivnih transparenata, pozitivne energije. Premijer je šutio, ministrica je mijenjala stavove od podrške sindikatima, do oproštajnog govora bez nuđenja ostavke. Iskreno, sindikati nikad nisu tražili njezinu ostavku što je zbog kolapsa i nereda u sustavu, bio logičan potez.
Nastavnici su se organizirali putem društvenih mreža, nastavničke grupe Školska zbornica, Nastavnici organizirano i 45 minuta osnažile su i povezale nastavnike, nisu dozvolili sindikatima da se razjedine, ujedinjavali i snažili nastavnike svakodnevnim aktivnostima. Ponuda vlade kojom bi se nastavnicima povećale plaće kroz dodatke i osnovicu odbijena je upravo snažnim zalaganjem nastavničkih grupa. Povećanje od 6.11% koeficijenta složenosti posla artikulirali su kao koeficijent za dostojanstvo. Iako se dostojanstvo nikakvim novcem ne može kupiti, ovaj je broj postao simbol nastavničke borbe. Dobro plaćeni sindikalni čelnici koji ne dijele sudbinu svojih članova, sindikalni čelnici koji su u svakom svom nastupu pokazali koliko su nedorasli situaciji, koliko su potkapacitirani, koliko su zapravo, lošije obrazovani, svakim su svojim medijskim nastupom pokazivali koliko su lošiji od prosječnog hrvatskog prosvjetara. Koliko su zapravo daleko od učionice te su zaboravili kako je u njoj i oko nje! Dobro uljuljani u svoje plaće, promatrali su kako im nastavničke grupe, ni od koga plaćene, artikuliraju i vode štrajk i odrađuju njihov posao. Kolegice iz nastavničkih grupa, u medijskim su nastupima dale toliko traženu konkretnost i svježinu te osnažile učitelje i nastavnike i pokazale da su hrvatski prosvjetari ipak puno kvalitetniji od njihovih sindikalnih čelnika.
Onda su sindikalni čelnici i premijer uzeli stvar u svoje ruke. Nastavnicima će podići koeficijente, ali na rate, a nenastavnom osoblju plaća će se povećati dodatcima, čime je nenastavno osoblje u potpunosti iznevjereno. Vratili su nastavnicima dostojanstvo, na rate? U nastavničkim grupama to se već artikuliralo kao „diners“ dostojanstvo. Što je najgore, članstvu sindikata i nečlanovima koji su štrajkali ova ponuda vlade nije niti dana na glasanje, prihvaćena je kao zadovoljenje zahtjeva. Jedino manjinski sindikat Preporod koji nije niti sudjelovao u pregovorima, sutra će dati ponudu vlade na izjašnjavanje. Sad kad je sve ionako gotovo.
A gdje smo mi? Obični nastavnici? Mi ćemo sutra radosno u svoje učionice, među svoje učenike, znajući da nam dostojanstvo ne mogu vratiti nikakvi koeficijenti. Da dostojanstvo imamo, jer vrijedimo, jer predano radimo svoj posao kao i drugi članovi ove naše zajednice. Kao i nenastavno osoblje koje je uvijek uz nas, a koje je ovaj puta, opet, ostalo odvojeno od nas, kojem nisu mijenjani toliko traženi koeficijenti. Je li sve bilo uzalud? Vrijeme će pokazati. Ako će ovo silno izgubljeno nastavno vrijeme pridonijeti tome da se smijene sindikalni čelnici ili da se dogodi masovni izlazak nastavnika iz postojećih sindikata ili da premijer napokon smijeni nesposobnu ministricu koja je najveći krivac svih ovih događaja, vrijedilo je!”