“Sve nas, koji imamo problem s prekomjernom težinom, osuđuje se i ponižava do te mjere da sam potpuno uvjeren kako je danas daleko najveća “sramota” upravo – biti debeo. Mi smo, ustvari, u tolikoj mjeri stigmatizirani, da je to postao pravi pravcati mobbing. Osim klasičnog sprdanja na naš račun, tu se odmah tako olako i na prečac donose zaključci o našem zdravlju, bez da nam je itko napravio osnovne krvne pretrage ili pregledao nas – svi su stručnjaci, doktori, eksperti koji sve vide. A ne vide npr cigaretu u svojim ustima. Ne vide one litre alkohola koji su u sebe nalijali za vikend. Ne vide svoje probleme. Vide debljinu i s gađenjem ustvrđuju da je ta osoba lijena, neuspješna, nesretna… Predrasuda, u punom smislu te riječi. E pa, ja nisam ni lijen, ni neuspješan, ni nesretan.” – napisao je pjevač Jacques Houdek progovorivši o svojoj pretilosti i problemom s kojim se suočava.
Njegovu objavu u nastavku prenosimo u cijelosti.
“A sad ćemo se malo uozbiljiti. Ok? Mislim da je krajnje vrijeme da ozbiljno popričamo o debljini i o odnosu društva prema pretilim ljudima. Govorit ću o ovoj problematici, čini mi se, sve više, sve glasnije. Govorit ću u svoje, ali i u ime svih mojih debelih prijatelja, znanih i neznanih. Mislim da na tako nešto imam potpuno pravo; biti glas za sve nas koji smo se eto, sram nas bilo, “usudili” postati i biti debeli. Vjerujem da o tome moram govoriti jer osjećam odgovornost, kao pretpostavljam najpoznatija pretila osoba u regiji, a i kao netko tko živi taj život, cijeli život. Kao netko tko se itekako ostvario i u privatnom i u poslovnom smislu, unatoč prognozama da zbog debljine sve to ja nikako neću uspjeti… I naposljetku, kao netko tko se oduvijek bori s tom bolešću. Da, bolešću. Pretilost je BOLEST. Zapamtite to, odmah na startu, da vas opali kao šamarčina s Jacquesovim potpisom svaki put kad se odlučite narugati nekome tko nije “predivan i vitak kao vi”. Zamisli, hahahhhha, ima debelo dupe, hahah ima trbušinu… To je baš jako smiješno. Zamisli.
Sve nas, koji imamo problem s prekomjernom težinom, osuđuje se i ponižava do te mjere da sam potpuno uvjeren kako je danas daleko najveća “sramota” upravo – biti debeo. Mi smo, ustvari, u tolikoj mjeri stigmatizirani, da je to postao pravi pravcati mobbing. Osim klasičnog sprdanja na naš račun, tu se odmah tako olako i na prečac donose zaključci o našem zdravlju, bez da nam je itko napravio osnovne krvne pretrage ili pregledao nas – svi su stručnjaci, doktori, eksperti koji sve vide. A ne vide npr cigaretu u svojim ustima. Ne vide one litre alkohola koji su u sebe nalijali za vikend. Ne vide svoje probleme. Vide debljinu i s gađenjem ustvrđuju da je ta osoba lijena, neuspješna, nesretna… Predrasuda, u punom smislu te riječi. E pa, ja nisam ni lijen, ni neuspješan, ni nesretan. A kad bih odlučio objaviti rezultate svojih opširnih pretraga vjerujem da bih posramio mnoge. Da sam, Bogu hvala, zdrav i da možda čak imam sve vrijednosti bolje od vas, što biste onda rekli? Da mi je šećer 5.3? Da nemam baš niti jedan kolesterol povišen? Da, upravo je tako. No, ja ipak imam svoju dijagnozu, a zove se inzulinska rezistencija. Više o tome pisat ću nekom drugom prilikom. Za sada ću samo ukratko, onako laički reći da se upravo zbog svoje genetike cijeli život borim s kilama, a inzulinska rezistencija je učinila dodatni problem, da moj probavni sustav uđe u neku vrstu lockdowna, pa se stoga, nažalost, prekomjerno debljam. Strahovito lako dobijam kile, a teško gubim na kilaži. Svemu tome svakako nije pomogao moj tempo i neuredan način života, nomadski, vječno na putu, nikada u nekom ustaljenom ritmu. No, da ne ispadne da se sad tu nešto opravdavam, naprotiv… Ja preuzimam potpunu odgovornost za sebe i za svoj život. Borac sam, borim se s tim cijeli život, borit ću se i dalje. I nikada neću odustati od sebe. Nikada.
No, to ne znači da mogu tolerirati ovakav način tretmana u društvu. Nemam više strpljenja za bilo kakve predrasude i nasilje. Dosta bi bilo! Potrebno je educirati sve one ljude koji prema debljini imaju strahovite predrasude. A ima ih… ima vas… nemate pojma koliko. Nažalost… Ne znate – jer se s takvim problemom naprosto nikada niste susreli. Imate dobru genetiku, probavu… Pa, krenimo s edukacijom; lekcija prva kaže ovako nekako; SRAM VAS BILO SVE KOJI NA NAS GLEDATE S PREDRASUDOM! Zapamtili? Eh, sad će se javiti neki od vas i komentirati da smo si sami krivi, jer vi radite na sebi, a mi lijenčine ne…. Pa eto, ruku na srce, mnogi od vas mukotrpno radite da biste bili vitki. Istina. I svaka vam čast. Tu je i puno odricanja, vježbanja, pravilna prehrana… No, istini za volju – ipak je najveći broj onih koji i ne trebaju puno raditi na sebi, naprosto su – prirodno vitki, skladni. Ne vježbaju, jedu i piju što god i kad god žele… Jasno da ne razumiju kako je to kad se sve “prima”… I tu se onda rađa problem, tu se stvara predrasuda.
Društvo u kojem danas živimo doista je licemjerno – “olfo” smo svi jako tolerantni. Imamo razumijevanja za baš sve moguće društvene različitosti, jer nas je netko ipak na sve te različitosti naviknuo, educirao nas da ih prihvatimo. U realnosti, neki su ih stvarno prihvatili, a neki samo glume da je tako. Pa tako “znaju” da nije u redu rugati se nekom tko je “drugačiji” po vjerskoj, nacionalnoj ili rasnoj pripadnosti, ili nekome tko je druge seksualne orijentacije, ali čak i ako npr nosi naočale, ima veći nos, klempave uši, nizak je, ili jako visok, ili, ili, ili… To smo dakle savladali. Pa idemo onda sada još samo savladati da postoje i debeli ljudi. Ok? Uvijek su postojali i uvijek će ih biti. Idemo to konačno prihvatiti i preboljeti. Pa da svi zajedno konačno ljepše i skladnije nastavimo živjeti naše živote u miru. Hvala.
S ljubavlju,
debeli Jacques ❤️
P.S. na ovaj post me, dakako, ponukao svaki onaj pogled pun predrasude koji mi je upućen tijekom života. No, ipak, najviše me ponukala situacija koja se dogodila danas na plaži, i to nakon što sam s nje otišao. Dva bračna para o meni su, pred vlastitom maloljetnom djecom izgovorila takve strahote, ne znajući da su moji prijatelji još uvijek prisutni na plaži, u neposrednoj blizini njih, među njima i moj menadžer. Djecu su, naime, između ostalog, učili da ne smiju jesti nezdravo, da ne bi, ne daj Bože, bila ružna i debela kao onaj pjevač Jacques, a usput su s djecom podijelili i da sam jako loša osoba, koju nitko ne voli, koja je valjda najgora na svijetu. Ironično, najviše se samnom sprdao jedan čovjek u invalidskim kolicima, po svakoj zdravoj logici osoba koja bi, upravo zbog svoje životne situacije, trebala biti “veća”, te itekako senzibilizirana za različitost. Pred svojom su preslatkom djecom toliko toksina pustili, da je mojoj ekipi doslovno pozlilo. Konfrontirao ih je i posramio moj menadžer; hvala mu što je stao u moju obranu. Rekao im je da ih može biti sram pričati pred djecom tako ružno o nekome koga uopće i ne poznaju, a gospodinu u invalidskim kolicima koji o meni ima tako “divno” mišljenje je napomenuo da sam za osobe poput njega odradio nebrojene akcije, humanitarne nastupe i donirao novac. Ostale roditelje usput je samo podsjetio koliko upravo djeca vole Jacquesa, o čemu svjedoči najprodavaniji album za djecu svih vremena koji je Jacques snimio i posvetio upravo njima, kao i nebrojeni koncerti koje je održao upravo za djecu. Mislite li da su nešto naučili? Iskreno se nadam.”
