Foto: Moddzak

Već je u više članaka pokazano da mrežni jasenovački popis sadrži mnogo pogrešaka (Pouzdanost, popunjenost i samodosljednost ‘Poimeničnog popisa žrtava KCL Jasenovac 1941.-1945.’, Istraživanje pokazalo – popis žrtava u Jasenovcu nije vjerodostojan!, ‘Poimenični popisa žrtava KCL Jasenovac 1941.-1945.’ i njegovo nepodudaranje s izvorišnim dokumentima, Kolika je cijena nepravilnosti popisa jasenovačkih žrtava?, Skriva li Slavko Goldstein namjerno istinu ili nije dovoljno sposoban za njezino otkrivanje?, Što se točno događalo s mrežnim jasenovačkim popisom do lipnja 2015. godine?, Židovsko pomaganje Hrvatskoj i Znači li odlazak u inozemstvo smrt?, Koliko treba vjerovati lažljivcu? i Mrežni jasenovački popis: Svaka dodatna informacija vezana uz taj popis od velikog je značaja). Uglavnom se pokazane pogreške odnose na činjenicu da se za neke osobe s mrežnog jasenovačkog popisa može pokazati da su umrle na drugom mjestu ili da su preživjele rat.

Jedan takav primjer predstavlja i Elijas Perera rođen 1895. u Sarajevu od oca Avrama. On se naime nalazi na mrežnom jasenovačkom popisu pri čemu je u napomeni kao prvi izvor naveden “Popis žrtava Drugog svjetskog rata” Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine koji je glavni izvor cijelog jasenovačkog popisa. Istovremeno je osobu istog imena, prezimena, mjesta i godine rođenja te imena oca moguće pronaći i na popisima dostupnima na mrežnoj stranici koju uređuje Anna Pizzuti i koja se bavi tematikom stranih Židova interniranih u Italiji za vrijeme Drugog svjetskog rata (http://www.annapizzuti.it/public/dbcompleto.pdf). O toj je stranici više govora bilo u prethodnom članku, a Elijas Perera tamo nije spomenut jer je na stranici Anne Pizzuti njegovo ime navedeno kao Elias pa je došlo do slučajnog previda prilikom računalne provjere. U prethodnim inačicama mrežnog jasenovačkog popisa također je pisalo ime Elias, a piše i danas u napomenama. Slična podudaranja su spominjana i u prethodnim člancima.

Međutim, osim traženja osoba s mrežnog jasenovačkog popisa na drugim popisima vrijedi detaljnije pogledati i same zapise u potrazi za potencijalnim nelogičnostima. Primjerice, ako se krene od načina smrti, za većinu osoba spomenutih u prethodnim člancima je kao način smrti na mrežnom jasenovačkom popisu navedeno da su ubijeni od ustaša ili da su poginuli, iako je pokazano da nisu stradale u Jasenovcu. Ipak, za Ivana Jungwirtha i Izidora Altarca piše da su nestali. Ako se napiše da je netko nestao, često je slučaj da je zaista i stradao, ali budući da se ne može reći sigurno, možda bi bilo bolje izostaviti takve slučajeve s popisa žrtava i staviti ih primjerice na popis potencijalnih žrtava. I John F. Kennedy se tijekom Drugog svjetskog rata jedno kraće vrijeme vodio kao nestao, a na kraju se ipak ispostavilo da je živ. Sveukupno se na trenutnoj inačici mrežnog jasenovačkog popisa nalaze 1773 osobe kojima je kao način smrti navedeno da su nestale.

Ako se uzmu u obzir i napomene u kojima se navodi da barem jedan izvor navodi da je osoba nestala, ovaj broj raste na 2732. Zanimljivo je spomenuti da za 50 od tih osoba osim da su nestale barem jedan izvor navodi još i da su otjerane što god to točno značilo (sveukupno su navedene 204 osobe koje su prema barem jednom izvoru otjerane). Ako se već za više osoba koje su navodno ubijene u Jasenovcu pokazalo da to nije istina, onda ima smisla dodatno sumnjati da su osobe navedene kao nestale možda isto izbjegle smrt u Jasenovcu. U sličnu kategoriju spada i 95 osoba za koje se u napomenama navodi da su možda stradale u Auschwitzu.

U još jednu zanimljivu kategoriju spada 47 osoba s popisa koje su u Jasenovcu umrle zbog tifusa ili dizenterije prema podacima iz napomena u mrežnom jasenovačkom popisu koje uređuju održavatelji popisa. Je li za neke od njih ipak pretjerano reći da su ubijene od ustaša kao što se na popisu navodi? Ne bi li se one prije trebale voditi kao osobe umrle na lokaciji zvanoj Jasenovac?

Kontroverzna nagrada

Primjerice, za knjigu „Poimenični popis žrtava KCL Jasenovac 1941.-1945.“ autora Đorđa Mihovilovića i Jelke Smreka dodijeljena je 2008. godine nagrada J. J. Strossmayer za izdavački pothvat na području društvenih znanosti što je navedeno i na mrežnim stranicama Spomen-područja Jasenovac.

Ako su u toj knjizi uključene i osobe koje nisu izravno ubijene, već su umrle prirodnom smrću ili od bolesti, netko bi mogao otići tako daleko da tvrdi da bi možda i Državni zavod za statistiku mogao izdati knjigu umrlih prirodnom smrću ili od bolesti za vrijeme komunističke Jugoslavije te je nasloviti „Nepotpuni poimenični popis žrtava komunističke Jugoslavije“ i natjecati se za nagradu. Takav netko bi mogao tu ideju obrazložiti činjenicom da su se u komunističkoj Jugoslaviji događali brojni zločini i nepravde pa su mnogi državljani bivše Jugoslavije bili uvjetno govoreći taoci državnog režima u kojem su neki i umrli. Nadalje, da je Jugoslavija bila razvijenija, a ne unazađena komunističkim ekonomskim idejama, vrlo vjerojatno bi se moglo spriječiti više smrti uzrokovanih bolestima i neimaštinom.

Naravno, sve su ovo samo nagađanja do kojih se može doći primjenom logike viđene kod popisa i izdavanje takve knjige se vjerojatno ne će dogoditi zbog sličnog razloga zbog kojeg ni sve spomenute osobe s popisa ne bi trebalo navoditi kao žrtve.

Nadalje, na mrežnom jasenovačkom popisu se nalazi 13 osoba koje su se prema podacima iz napomena u popisu objesile ili počinile samoubojstvo na drugi način. Iako ih je na to vjerojatno naveo očaj, to opet nije nužno dovoljan razlog da ih se navodi kao žrtve koje su ubile ustaše.

Pred kraj rata 1945. u nacističkoj Njemačkoj masovna ubojstva zbog očaja i rastrojstva brojala su se u tisućama

Ako se ne ulazi u raspravu jesu li samoubojice ili njihova okolina odgovorni za njihovu smrt, dovoljno je postaviti pitanje koliko vjerodostojan može biti popis koji istovremeno navodi da je osoba počinila samoubojstvo i da je ubijena od ustaša? Međutim, budući da je oko ove tematike vrlo često postoji želja za raspravom, možda vrijedi spomenuti neke primjere gdje se samoubojstva uzrokovana očajem nisu pripisivala izravnim ili neizravnim uzrokovateljima očaja.

Primjerice, za vrijeme i nakon oslobodilačke vojno-redarstvene operacije Oluje bilo je više slučajeva gdje su srpski civili u stanju očaja i općeg rastrojstva ubili sebe, a ponekad prije toga i vlastitu obitelj o čemu su pisale i neke srpske novine i takvi se slučajevi ne pripisuju osloboditeljskoj hrvatskoj vojsci. Premda neke od osoba iz hrvatske javnosti takve stvari javno negiraju ili ih smatraju prilično nevjerojatnima, treba podsjetiti da su se pred kraj rata 1945. u nacističkoj Njemačkoj masovna ubojstva zbog očaja i rastrojstva brojala u tisućama. Međutim, ipak se ne tvrdi da su ljude koji su počinili masovna samoubojstva primjerice u Demminu ubili vojnici Crvene armije – štoviše, u više su navrata vojnici pokušali samoubojice aktivno zaustaviti i spasiti. Iz sličnih razloga se može tvrditi da i spomenutih 13 osoba možda ne bi trebalo biti navedeno na mrežnom jasenovačkom popisu ili se barem ne bi trebalo navoditi da su ih ubile ustaše.

Tri osobe za koje se u slučaju istinitosti podataka iz napomena na mrežnom jasenovačkom popisu mnogo sigurnije može reći da se na tom popisu ne bi trebale nalaziti su Zvonimir Klein, Alfred Kraus i Izidor Levi. Ako se već nalaze, popis bi prikladnije bilo preimenovati u popis ljudi stradalih u Jasenovcu, a ne popis žrtava KCL Jasenovac. Za spomenute osobe u napomenama piše kako su poginule prilikom bombardiranja Jasenovca pa ne treba posebno pojašnjavati kako je navoditi da su ubijeni od ustaša pogrešno. Primjera radi vrijedi spomenuti da je prilikom atomskih bombardiranja Hirošime i Nagasakija ubijeno i više savezničkih ratnih zarobljenika za koje se ipak ne tvrdi da su ih ubili Japanci.

Je li Alojzije Stepinac za vrijeme NDH trebao javno više istupati protiv odvođenja ljudi u logore?

Iz navedenoga se može zaključiti da se opet radi o potencijalno pogrešnoj logici kod održavanja mrežnog jasenovačkog popisa. Budući da neki od apologeta trenutnog stanja mrežnog jasenovačkog popisa sličnu logiku koriste i u neke druge svrhe, neke od potencijalnih pogrešaka u toj logici je vrijedno dodatno komentirati na konkretnim primjerima. Naime, neki od spomenutih apologeta su u više navrata spomenuli da je Alojzije Stepinac za vrijeme NDH trebao javno više istupati protiv odvođenja ljudi u logore.

Iako je Stepinac u javnosti zaista osuđivao mnoge postupke tadašnje vlasti, bio je dovoljno mudar da ne pretjeruje s javnim izjavama i ne riskira s nepotrebnim provociranjem koje bi teško imalo ikakve koristi. Slučaj nadbiskupa Utrechta Johannesa de Jorga jako dobro objašnjava što se moglo dogoditi i ovdje. Kad je s nizozemskim biskupima u nedjelju 26. srpnja 1942. godine otvoreno osudio nacističke deportacije nizozemskih radnika i Židova, nacisti su za osvetu uhvatili preko 40.000 katolika židovskog porijekla među kojima je bila i Edith Stein koja je kasnije stradala u Auschwitzu te je proglašena sveticom i suzaštitnicom Europe. Da je Stepinac učinio nešto slično i da je to dovelo do sličnog dodatnog stradavanja Židova, možda bi ga danas isti ljudi optuživali da je kriv što je išao išta govoriti, a ovako je kriv što je premalo govorio. Što god da je dakle učinio, vjerojatno bi mu se našla krivica iz čega se može vidjeti greška u načinu zaključivanja ili odsustvo želje za traženjem istine. Kako se ipak spomenuta logika može primijeniti i na Jasenovac? Ako već neki bivši partizani govore kako je Stepinac mogao učiniti više za Židove javnim istupima, možda bi korištenjem takve logike imalo smisla reći i kako su se partizani trebali mnogo više zalagati za jasenovačke logoraše i time spriječiti savezničko bombardiranje Jasenovca ako je to po njihovu mišljenju bilo mjesto s mnogo zatvorenika koji bi prilikom bombardiranja mogli stradati. Ovako su neki od zatvorenika vjerojatno nepotrebno ipak stradali budući da je ne tako dugo nakon bombardiranja logor oslobođen.

Dodatnim korištenjem ovakve logike može se otići i korak dalje i postaviti pitanje zašto partizani nisu prije oslobodili Jasenovac ako su ga smatrali tako lošim? Zbog specifičnog položaja i obrane Jasenovca navodno bi stradalo mnogo partizana i bilo kakva vojna akcija bi navodno bila neuspješna. No ipak, partizani su između ostaloga bili itekako skloni drugim rizičnim napadima čak i na vojno gledano vrlo dobro utvrđene položaje koji su bili mnogo manjeg značaja. Ako se primjerice pogleda svjedočanstvo jednog od sudionika desanta na Drvar dostupno na adresi https://youtu.be/Q262FF4vF9Q?t=748, može se postaviti pitanje zašto ima smisla beznadno pokušavati osvajati neko dobro utvrđeno brdo bez većeg značaja, a nema smisla ili volje barem pokušati osloboditi koncentracijski logor?

Naravno da za ovo postoje smislena objašnjenja što znači kako primjenjivati logiku koja se očito u određenoj mjeri primjenjuje i prilikom održavanja mrežnog jasenovačkog popisa nije ispravno. Tu se mogu postaviti i neka druga pitanja. Ako partizanima barem naizgled nije bilo stalo ni do vlastitih ljudskih života, a ni do života logoraša u Jasenovcu budući da su dopustili bombardiranje, je li dopuštanje bombardiranja Jasenovca imalo nekakvu drugu motivaciju?

Za kraj treba reći da su u ovom članku namjerno korišteni primjeri primjene logike kakva se naizgled koristi i kod održavanja mrežnog jasenovačkog popisa kako bi se ukazalo na neke njezine mane, a time i na neke od mana trenutne inačice popisa.

Potreba ukazivanja na nepravilnosti u popisu

Cilj tih primjera nikako nije povrijediti dostojanstvo stvarnih žrtava, već ukazati na dodatne potencijalne pogreške u popisu koji se i nakon mnogo godina još uvijek učestalo koristi u različite svrhe, iako je utemeljen na dokumentima sumnjive vjerodostojnosti nastalih za vrijeme režima koji je aktivno uvećavao stvarni broj žrtava. Netko ne previše upućen bi mogao reći da broj žrtava i nije toliko važan, već da je uopće tragično što su žrtve stradale ma koliko ih bilo. Taj isti je vrlo vjerojatno čuo i za pokolj u Vukovaru, ali je manje vjerojatno da je čuo za pokolje u Širokoj Kuli, Lušcu, Joševici ili Kostrićima. Jesu li događaji u Lušcu gdje je došlo i do izdaje domaćih Srba manje tragični od onih u Vukovaru? Ako nisu, zašto onda mnogo manje ljudi zna za njih? Slični primjeri bi se u nedogled mogli nalaziti i u svjetskoj povijesti.

Za zaključiti je dakle da utvrđivanje što točnijeg broja žrtava ipak može imati korisnu svrhu. Da se primjerice za vrijeme Jugoslavije nije ustrajalo na prenapuhanom broju jasenovačkih žrtava, moguće je da ga se ne bi niti moglo toliko zlorabiti kako u komunističkoj tako i u velikosrpskoj propagandi koja je naposljetku rezultirala i agresijom na Hrvatsku. Zbog toga, ali i općenito zbog same točnosti podataka upozoravanje na potencijalne pogreške itekako ima smisla.

Izvor: