Tzv. referendum o ćirilici, odnosno referendum o ravnopravnoj službenoj uporabi jezika i pisma pripadnika nacionalne manjine, kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje polovinu stanovnika lokalne jedinice, zastao je, čini se, u državno-političkoj proceduri.
Stožer za obranu hrvatskog Vukovara predao je potpise za referendum u Sabor, no zasad, unatoč upitima, nije stigao nikakav odgovor, kao ni odgovor ministra uprave Arsena Bauka o tome jesu li ispunili zakonski kriterij s brojem potpisa. Medijske napise o tome da premijer i Sabor neće dopustiti održavanje referenduma ocijenio je višestrukim nasiljem nad svim sferama društva.
U razgovoru za narod.hr. predsjednik Stožera Tomislav Josić rekao je da imaju 632 000 potpisa koje su sami dvaput provjeravali i smatraju ih ispravnima, te očekuju odgovor od državnih tijela u primjerenom roku.
Narod.hr: U kojoj fazi je Vaš zahtjev za referendum o ćirilici u Vukovaru?
Josić: Zahtjev za referendum, kao i 632 000 potpisa, nalaze se od 16. prosinca 2013. u Saboru pod nadležnosti predsjednika Sabora Josipa Leke. Ministar uprave Arsen Bauk je u više navrata davao kontradiktorne izjave glede potrebnog broja potpisa za raspisivanje referenduma u Hrvatskoj, dovodeći pri tome u relevantan položaj i sam popis birača koji bi trebao biti osnova za određivanje tog broja.
Stožer je prije dvadeset dana poslao dva upita, Saboru RH i ministru Bauku osobno, međutim, nismo dobili nikakav odgovor vezan uz referendum i broj potrebnih potpisa.
Od ministra Bauka očekujemo, da se odrekne svog cinizma i potrebe za ismijavanjem i ponižavanjem Vukovaraca i Stožera te nam u razumnom roku od 10-ak dana odgovori na upite.
Narod.hr: Premijer Zoran Milanović je javno rekao da taj referendum neće uopće biti održan.
Josić: U medijima smo pročitali i kako Sabor neće dopustiti referendum o ćirilici. Time samo pokušavaju sebe staviti iznad Ustava, što ni u jednoj normalnoj demokratskoj zemlji nije prihvatljivo. To je višestruko nasilje nad svim sferama društva.
Narod.hr: U Saboru je vaš prijedlog Zakona o lustraciji, koliko ga je zastupnika potpisalo?
Josić: Potpisala su 54 saborska zastupnika od njih 151, čak i jedan iz SDP-a – Vedran Babić. Očekujemo i da prijedlog uđe u saborsku proceduru, pa da se raspravlja o toj temi.
Zakon o lustraciji ima za cilj osloboditi upravljačke strukture zemlje od podivljalog paradržavnog aparata koji je u svim porama društva, politike, ekonomije i koji ne dozvoljava razvoj zemlje. Sve postkomunističke zemlje su to učinile.
Funkcioniranje pravne države i vladavine prava, pravne sigurnosti, građanske i ekonomske se upravo razbija na tim strukturama u policiji, tužilaštvu, pravosuđu itd., na svim razinama djelovanja zakonodavne, izvršne ili sudske vlasti. To jednostavno guši zemlju i čim se otvore traženi registri na osnovu njih će se pristupiti preciznoj izradi prijedloga Zakona o lustraciji.
Narod.hr: Koji su najčešći problem braniteljske populacije?
Josić: Braniteljska populacija je iznijela najveći teret stvaranja Hrvatske države i zato joj pripada i posebno mjesto u društvu koje pogrešno neki poistovjećuju sa privilegijama. Ono što branitelji nisu dobili nakon svega što su dali, to je ne samo ekonomska, materijalna satisfakcija, već nisu dobili ni moralnu jer ih se sustavno posramljuje i postiđuje, okrivljuje, stigmatizira i sotonizira kao da su oni krivi za pljačku države i propast ekonomije, što nije točno.
U prilog te satisfakcije ne ide ni često optuživanje za ponašanje u ratu, pa i sudovanje i proganjanje iako za to nema prave osnove. Stalno se zadire u njihova prava svrstavajući ih u kategoriju povlaštenih iako to ni prema kojem parametru ne mogu biti. O društvenoj satisfakciji kroz iskreno, a ne samo deklarativno uvažavanje, nema niti govora. Zbog svega toga ni duhovnu ili neku drugu satisfakciju nije moguće ostvariti ili je to vrlo rijedak slučaj.
Narod.hr: Kako biste vi riješili problem braniteljske populacije?
Josić: Nužno je da se društvo solidarizira s braniteljima, da ih počne iskreno uvažavati i integrirati u društveni, politički, ekonomski i svaki drugi život zemlje, a ne da ih se dijeli na sve moguće načine i svim sredstvima. Najčešći oblik tih podjela je išao preko raznih politika i posebnih materijalnih dobara samo za određene skupine branitelja kojima su kroz Udruge omogućena milijunska sredstva za rad i naknade te kroz nejednaka prava kojima su jednima omogućavala sve a drugima gotovo ništa.
To je dodatno podijelilo branitelje jer su jednima omogućavali, npr. kod ustanovljenja invaliditeta odštetu od 12 prosječnih mjesečnih plaća uvećano za postotak invalidnosti, dok drugima to nije bilo moguće ostvariti. Nekima su poklanjali, nekima davali kredite za otplatu, a nekima nisu uopće pomogli kod stambenog zbrinjavanja.
Treba napomenuti da su i standardi za neke bilo različiti – od kvadrature do razine uređenosti. Također, neki su ta prava koristili i po dva pa i tri puta.
Za iskren odnos prema braniteljima treba ujednačiti razinu konzumiranih prava i retroaktivno, kada za to bude sredstava te poraditi na društvenoj, moralnoj, etičkoj, duhovnoj i svakoj drugoj satisfakciji branitelja, a presudnu ulogu u tome bi trebao odigrati istinski ministar branitelja, kojeg za sada još na žalost nismo imali.
Narod.hr: Kako se živi danas u Vukovaru?
Nažalost, Vukovar je danas unatoč obnovljenim fasadama – grad Socijalni slučaj. Grad koji se gospodarski ne bori za sebe i koji je kroz Fond za obnovu i razvoj grada Vukovara postao ovisan o svakoj vlasti koja ga kao simbol nemilice koristi i za prikupljanje političkih poena i za svoje političke igre. Što je grad ekonomski i na svaki drugi način ovisniji o njima to ima je lakše postići takve ciljeve.
Vukovar i Vukovarci, svih nacionalnosti, svakodnevno žive u velikom nepovjerenju prema svakoj vlasti ali i prema najvećem broju pripadnicima Srpske nacionalne manjine zbog njihove velike uloge u kataklizmičkom razaranju Vukovara (potpuno razoreno oko 90% grada) te u najbrutalnijim ljudskim stradanjima, naročito nakon okupacije, za koje nitko nije preuzeo odgovornost.
U takvom okruženju, s toliko nerazjašnjenih teških sudbina i pitanja teško je razvijati i gospodarske aktivnosti kojima treba biti potpuno posvećen. Tome u prilog svakako ne idu ratne rane. Otegotna okolnost je i to što su Vukovar i Vukovarce uglavnom vodili ljudi koji su imali podanički odnos prema svim i svakakvim politikama koje su bile posvećene jedino osvajanju ili zadržavanju vlasti, dok ih uvjeti razvoja osim deklarativno, nikada nisu zanimali o čemu svjedoči i stanje zaposlenih u Vukovaru. To je jedino mjerilo nečijeg rada ili nerada, a sve ostalo je demagogija.
Tekst se nastavlja ispod oglasa