Udruga B.a.B.e. progurala se među kolovođe borbe protiv “institucionalnog zlostavljanja majki”, a svojedobno je njihova javna tribina poslužila kao platforma za promociju tzv. sindroma roditeljskog otuđenja. I to očeva, piše Marinko Jurasić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
B.a.b.e se bore protiv “institucionalnog zlostavljanja majki”, a 2010. su na javnoj tribini “Mama i tata se razvode – a gdje sam tu ja?” govorile o sindromu roditeljskog otuđenja očeva. Naime, očevi su na tribini progovorili o problemu manipulacije djecom tijekom razvoda što kod djeteta uzrokuje sindrom roditeljskog otuđenja – “kao psihološkog stanja djeteta koje je uvjetovano manipulacijom od strane roditelja kojemu je dijete povjereno na skrb i koji intenzivno pokušava okrenuti dijete protiv drugog roditelja potičući kod djeteta mržnju.” Na tribini se govorilo i o važnosti hitnog postupanja nadležnih institucija u slučaju kad se uoče znakovi manipulacije djecom tijekom razvoda braka i važnosti zaštite prava djeteta na izražavanje mišljenja, ne u službenim prostorijama centara za socijalnu skrb, nego “friendly” okruženjima primjerenima djeci uz stručnu osobu, na način da se dijete ne dovede u situaciju “opredjeljivanja” za jednog roditelja.
Centri za socijalnu skrb, sudovi i Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba danas su problem u očima udruge B.a.b.e.
Na spomenutoj tribini bila je Ljubica Matijević Vrsaljko, koordinatorica Pravnog tima B.a.B.e., koju se danas smješta u drugi kontekst – kao dio institucionalne urote protiv majke Severine Vučković.
Poliklinika je i danas jedna od rijetkih institucija s “friendly” okruženjem za senzibilna i stručna istraživanja prilagođena djeci, a B.a.b.e vide problem u tome što sudovi i centri za socijalnu skrb, psihijatri i psiholozi iz cijele Hrvatske upućuju djecu baš u tu instituciju kad je potrebno provesti multidisciplinarnu obradu (seksualno) traumatizirane djece.
Narušava se institucija, a preko Poliklinike i sustav zaštite djece tako da su odjednom kontaminirani svi koji su na bilo koji način surađivali s Buljan Flander i Poliklinikom. Pretjeran je zaključak da su baš svi u sustavu zaštite djece bili pod njenim utjecajem.
Jelena Jindra, što su prihvatile i ženske udruge, u svojim tekstovima govori o “svjedočanstvima 40 majki” s kojima je razgovarala, a koje su s djecom navodno žrtve zlostavljača koje se preko utjecaja Poliklinike tretira kao “otuđene očeve”.
Međutim, je li serijal u H-alteru, kojeg je pisala Jelena Jindra, ponudio barem jedan takav argumentirani slučaj osim jednostranih ispovijesti samo dviju majki Severine Vučković i Consuelle Gigante, te pismo desete Laure, dok ostalih još sedam priča od 40 s koliko je novinarka, kako kaže razgovarala, zapravo su prije vrlo šturi sažeci iz spisa, a na što sugerira rečenica iz šestog nastavka: “Autentičnost sudbina djece i roditelja potvrdile su i psihologinja Senka Sekulić Rebić i odvjetnica obiteljskog prava Sanja Jelavić”. Čak nije istražen ni skandal iz priče prve Laure nakon što je ovršeno 14-godišnje dijete već je sve ostalo na uzgrednoj rečenici u H-alteru: ” Otac i sutkinja su, prema tvrdnji djeteta, proslavili ovrhu zajedničkim vikendom na moru s njime i njezinom obitelji.”
Zašto nismo istražili koja je to sutkinja? Sudi li ona još?
Obilježje svih tih priča u H-alteru je da su jednostrane. Čak i ako druga roditeljska strana po ocjeni autorice ne zaslužuje da ju se čuje, objektivnosti radi trebali su čuti barem argumente struke, institucija i osobito sudova koliko god bi to možda pokvarilo dojam koji se htio postići, i koliko god stanje u pravosuđu ocijenili – notornim. Očito je stanje u medijima kao i u društvu – notorno, zaključuje Marinko Jurasić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa