Ako uzmemo u obzir da je najčešća definicija hibridnog ratovanja vojna strategija koja sadrži elemente konvencionalnog ratovanja, nekonvencionalnog ratovanja i kibernetskog ratovanja, te da među najmoćnijim sredstvima takvog ratovanja su kampanje dezinformacija i propagande, onda je jasno da u slučaju Haške presude za šestorku koja potvrđuje zločinački udruženi pothvat, i slijepac može konstatirati da je takva presuda rezultat dugogodišnjeg „hibridnog“ ili “specijalnog rata“ koji se sustavno provodi u Hrvatskoj i koji je znatno utjecao na sami ishod takve presude. S obzirom da u Hrvatskoj nije provedena prikladna lustracija te da nikada nisu službeno raspuštene strukture UDBE i KOS-a, od 90.tih pa i na dalje bez kakvog nadzora i sankcija prosperiraju i javno djeluju razne medijske, „kulturnjačke“, paraobavještajne ispostave istih struktura koji su provodili isti specijalni rat protiv hrvatskih vlasti i države tijekom rata i poslije rata sve do danas. Hrvatski je prostor postao poligon za slobodno vođenje psihološko-propagandnih akcija, a ponajprije kontrolom i manipulacijom informacija te plasiranjem fake-newsa a pogotovo kada je bilo riječ o međunarodnom diskreditiranju Hrvatske i njeno kriminaliziranje u slučaju BiH i šestorke.
Takvo se je djelovanje preklapalo s interesima određenim središtima moći u međunarodnoj zajednici koji nikada nisu se pomirili s činjenicom da je Hrvatska osamostaljena, obranjena i oslobođena, i koji su ustrajali sa primjenom politike reintegracije jugoslavenskog prostora u neku novu zajednicu – „zapadni Balkan“, „jugosferu“, „regiju“. Ključni trenutci takvog domaćeg hibridnog rata su razvidni kroz lažna svjedočenja, veleizdajnička dostava transkripata i tajnih dokumenata bez ikakvih sankcija, raznih pravosudnih opstrukcija, širenje lažnih vijesti i dezinformacija , pasivnosti i stvaranje atmosfere rezignacije i defetizma kao ključni moralno-psiholoških čimbenici. U takvom su djelovanju prednjačile razne medijske mainstream, agencije, novine , časopisi, izdavačke kuče NGO-i pseudoznanstvenici i akademski paraobavještajni krugovi. Prisjetimo se da su takve lažne teze poput one izjave Vesna Pusić „da je Hrvatska počinila agresiju u BiH“ sustavni ciljano plasirane i internacionalizirane u stranom tisku i javnom mnijenju.
Zbog takve uzročno-posljedične poveznice, podsjetimo kako je haaško Vijeće u presudi navelo i uzelo u obzir dokaze koji su izravni plod istog hibridnog ratovanja na domaćem planu i na temelju kojih je donijelo zaključak o postojanju udruženog zločinačkog pothvata. Riječ je o transkriptima koji su isporučeni za vrijeme mandata tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića čijemu su mandatu ti dokumenti proslijeđeni haškom tužiteljstvu, (transkript razgovora u uredu predsjednika RH od 27. prosinca 1991. na temelju kojeg je vijeće utvrdilo da su predsjednik Tuđman i čelništvo bosanskohercegovačkih Hrvata zaključili da je za obnovu Banovine potrebno etnički očistiti dijelove Herceg-Bosne, i transkript iz ureda predsjednika RH od 11. rujna 1992. sa sastanka posvećenog nacionalnoj sigurnosti na kojem su uz Tuđmana bili i Praljak i Šušak na kojem se razgovaralo o mogućim obračunima sa srpskim snagama u BiH.). Na žalost odsutnosti reakcija i pasivnost i nekoordiniranog djelovanja kulminiralo je sa uhićenjem zapovjedništva HVO-a iz Orašja i optužnicom kojom Hrvatsku optužuje za agresiju na Republiku Srpsku , kao i djelovanje u BiH i Hrvatskoj para-sustava koji je sustavno lobirao u Sudu u Haagu, kako bi šest dužnosnika Herceg-Bosne bilo osuđeno za zločinački pothvat.
Stoga je imajući u vidu amplitudu destruktivnog unutarnjeg djelovanja takvih istih aktera i to ponavljam bez ikakvih prikladnih pravnih i pravosudnih reakcija od hrvatskih institucija, naivno je bilo se predati nebeskoj providenciji ili čudu o hipotetskoj oslobađajućoj presudi. Tragičnost Praljakovog očajničkog čina tijekom čitanja presudu na žalost stavlja točki na I jednoj dugogodišnjoj hrvatskoj drami fatalističkog pasivnog prihvaćanja kolektivne kriminalizacije, što za jednu mladu samostalnu državu predstavlja svojevrsnu nacionalnu dramaturgija apsurda s dalekosežnim političkim posljedicama, koja se nažalost nastavlja u jeku sterilnog samosažaljenja, auto- viktimizacije i kolektivnog mazohizma.