Naše društvo pati od još jedne globalističke bolesti: maršomanije. Danas na bilo koji suludi poziv bilo koje nebulozne NGO-a ili međunarodne instance, ljudi izlaze kao ovce na ulice i hodaju, marširaju rame uz rame. Maršira se u ime očuvanja planete, u ime tolerancije, u ime društva sreće, zdravlja, ekologije, zdrave prehrane, amazonske šume, da ne citiram sve zadane pomodarske političko korektne urbane «borbe i svakodnevne salonske bune».
Tako je i nedavno održani Marš za znanost u Zagrebu i drugim gradovima Hrvatske kulminirao velikim parolama, prozivkama i pismom namjera, to tobože u ime, kako kažu protagonisti, društva znanja, upravo i paradoksalno u ime još jedne globalističke paradigme u kojoj je znanost postala glavna poluga neoliberalne tržišne odgojno-obrazovne uniformizacije i kontrole.
Paradigma društva znanja je klasični koncept kasnog kognitivnog kapitalizma, nakon postindustrijskog kapitalizma, koji se temelji na društvu informacija i informatiziranju društva kao jednoj inačici postfordizma, iskovan na sveučilišnim laboratorijima američkih sociologa Robert E. Lanea i Peter Druckera (The Age of Discontinuity)[.. ]+ koji su izmisli koncept „knowledgeable societies“, dok je sociolog Daniel Bell popularizirao istu sintagmu 1973. u svojoj studiji “The Coming of Post-Industrial Society”. Znanje i znanost su svedeni na ekonomsku inačicu, resurse u lancu proizvodnje i usluga.
Znanje umjesto sveobuhvatnog umijeća i odgojno-obrazovne discipline pretvara se u klasično tržišno dobro (svojevrsni intelektualni kapital) i ključni čimbenik konkurentnosti. Dakle kada protagonisti marša za znanost marširaju u ime znanosti i znanja za jednakost i više ulaganja u sektor znanosti itd. zapravo marširaju prema slijepoj ulici društva znanja kao jedne od glavnih poluga društveno-ekonomskog reproduciranja i održavanja neoliberalnog kapitalističkog poretka.
Znanost se pretvorila u tzv. Pharmakon, u nešto što se predstavlja kao glavni lijek, emancipatorska pilula koja je ujedno i otrov. Dakle kada znanje-znanost postane jedna tržišna kategorija i poluga, društvo znanja, paradigma tržišne emancipacije, smišljeno radi ostvarivanja privatizacije i korporacijskog upravljanja obrazovanjem, dolazimo do ključne diskrepancije između dobrih namjera i rezultata koji su u potpunoj suprotnosti tradicionalnom poimanju znanja i društva u kojem je znanje ne svrha sama sebi već opće javno dobro, dostupno svima na temelju jednakosti i sposobnosti.
Najveći dometi takvih marševa i reformističkih tendencija u znanosti često se reduciraju na palijativne mjere kojima se nastoji reformama izliječiti simptome, a ne i uzrok te duge bolesti europskog obrazovanja koji od revolucije 68. pati od jedne duboke krize identiteta i krize smisla, koja se provlači danas kao naslijeđe 68. edukativne i odgojne dekonstrukcije.
Ono što treba reći je da su sve temeljite promjene odgojno-obrazovnog sustava osuđene na neuspjeh jer su većinom unaprijed kontaminirane iznutra naslijeđem 68. kao « svjetonazorskom inverzijom» budući su upravo današnja «vječna djeca» post-68. generacije glavni akteri i nositelji takvih reformi. Sve današnje disfunkcije, problemi u odgojno-obrazovnom sustavu u sferi znanosti nisu samo tehničko-financijske naravi već su rezultat dugogodišnjeg procesa rastvaranja odgojno-obrazovnih primarnih funkcija i zvanja, čija je svrha bila uništenje tradicionalnog poimanja naučavanja i znanja, dekonstrukcija svih autoriteta i obrazovnih kanona. Pokušaji reformiranja unutar trulog znanstvenog sustava podrazumijevaju da se bavimo kadaversitičkim znanjem.
U svijetlu Nietzcheanske filozofske propedeutike u „Veselom znanju“, treba analizirati probleme znanosti detektiranjem simptoma šire društvene i svjetonazorske bolesti.
Stoga ako već treba marširati, marširat ću u ime Veselog znanja u kojemu se znanost i cijeli sustav obrazovanja ne reducira na puko tehničko-nastavno prenošenje određenih fragmentiranih često loše asimiliranih informacija i suhoparnih grana znanosti, bez sinoptičkog prenošenja određenih svjetonazorskih orijentira i repera u širi kulturno-društveni i svjetski kontekst.
Marširat ću protiv rascjepkanosti znanosti i odvajanja znanja od superiornog duhovnog načela i protiv nove idolatrije tehnoznanosti postmoderne materijalističke civilizacije reducirane na puku statistiku, ono što Rene Guenon naziva «Carstvom Kvantiteta». Znanost i odgoj su nekada bili u funkciji izgradnje „karaktera“, osobnosti, iskonskog oblika (autentičnost ljudske prirode). Znanost je bila dio šire odgojne i svjetonazorske zajednice“ (na starogrčkom „paideia“), dok je danas zbog fragmentacije i specijalizacije, a pogotovo u sklopu reforme Bologne, u službi društvene i gospodarske nivelacije i konformizma.
Marširat ću za razotkrivanje i pozivanje na odgovornost svih dosadašnjih službenih obrazovnih institucija koje su glavne poluge širenje konformističkog uma, znanosti i mainstream liberalnog svjetonazora naslijeđenog iz 68.
Marširat ću protiv onih koji u ime tzv. smiješne Kurikulne reforme uzurpiraju pravo govoriti u ime društva znanja koje nastavlja svjetonazorski rastvarati društvo odgojno-obrazovnim inženjeringom.
Teški teret nedosljednosti i infantilnosti onih koji su pozivali na potpunu slobodu i emancipaciju od tradicije, a danas su postali pijuni neoliberalnog kapitalističkog sistema, tirani političke korektnosti i jednoumlja. Isti koji su htjeli pobjedu proleterskog internacionalizma danas zagovaraju neoliberalnu globalizaciju, ukidanje granica i zagovaraju promigracijsku ideologiju.
Marširat ću protiv esencijalizacije i apsolutizacije znanosti na tragu Nietzcheanske rečenice u „Veselom znanju“: « Znanstvena svijest je ponor, a iznad lažnog pijeteta znanstvenika znanost se treba suočiti sa svjetonazorskim kaosom i biti u funkciji izrade novih vrednota protiv fetišizacije logocentrizma i znanosti.“
Marširat ću u ime znanja u smislu ideje ‘gaya scienza’, znanosti kao majeutike i kreativnog neprestanog propitivanja umjesto znanja kao kapitala, stečenog prava i umno profesionalne sinekure.
Naš pokrovitelj