Pitanje tajnih arhiva uklapa se u šire političke i memorijalne izazove ali obuhvaća i društvene, povijesne, moralne dimenzije, kao ključne mehanizme kako Marc Bloch naziva „transmisije svjedočenja“ budućim generacijama. U tom pogledu najava otvaranja arhiva tajnih službi iz bivše komunističke Jugoslavije svakako je dobra namjera i vijest ali se takvo pitanje treba regulirati unutar šireg pravnog, političkog i institucionalnog okvira sveopćeg zakona o pamćenju po uzoru na sve Europske zemlje. Takav bi širi zakon o nacionalnom pamćenju mogao održavati službeno stajalište hrvatske države u odnosu na komunističke zločine, i mogao bi poslužiti kao pravni, ali i odgojno-obrazovni temelj za jasno utvrđivanje zajedničke kulture sjećanja i distanciranje od svih totalitarnih ideologija i komunističkih zločina. U tom pravcu, otvaranje arhiva nije samo po sebi cilj već je jedan od instrumenata šireg i višeslojnog procesa suočavanja s totalitarnom komunističkom prošlošću. Naime, takav memorijalni zakon, prilagođen hrvatskim prilikama, koji se temelji i na preuzetim obvezama iz rezolucija i preporuka Vijeća Europe i Europskog parlamenta glede osuđivanje komunističkih zločina, značajno bi pridonio rasvjetljavanju pitanja povijesnog pamćenja i za buduće bi generacije neutralizirao naslijeđene traume i hipoteke iz prošlosti.
Otvaranje, pristup i upravljanje navedenim arhivama postavlja krucijalno pitanje subjekta ili institucije koja će rukovoditi istom arhivskom građom, kao primjerice u Njemačkoj Bundesbeauftragter für die Stasi-Unterlagen der ehemaligen DDR – BStU ili u Poljskoj Instytut Pamieci Narodowej – IPN. Na temelju iskustava političke tranzicije nakon pada Berlinskog zida, razvidna su dva pristupa pitanju tajnih arhiva: njemački „model kapitulacije“ (sistem DDR-a koji je nakon pada Berlinskog zida gotovo izbrisan i pravno-politički apsorbiran unutar postojeće Savezne Republike Njemačke) i poljski model dogovornog kompromisa, inkluzivni model „okruglog stola“ i „komisija“ koji obuhvaća pitanja arhiva sa širim spektrom sudionika iz bivšeg sistema (recikliranih u demokratske institucije) i kontra-elite (bivši disidenti, intelektualci, pokreti građana, povjesničari itd).
Pristup navedenim arhivima u bivšim komunističkim europskim zemljama varira u odnosu na način kako se provela kadrovsko-politička tranzicija i model demokratske društvene gospodarske tranzicije. U svim postkomunističkim zemljama u kojima su bivši pripadnici režimske komunističke nomenklature aktivno sudjelovali u procesu demokratske tranzicije koji često nije u skladu s političkom, mentalnom i društvenom transformacijom, otvaranja kao i upravljanja komunističkom prošlošću pa i arhivama tajnih policija dogodila su se daleko kasnije od onih zemalja primjerice u Njemačkoj i Češkoj u kojoj to nije bio slučaj. U tom smjeru Jacques Rupnik u djelu « Une démocratie trop vite fatiguée », ističe kako « u zemljama kao što je Češka Republika i Istočna Njemačka, u kojima je komunistička vlast bila svemoćna sve do svog konačnog pada, nije bilo nikakve javne rasprave niti okruglog stola jer se stari režim raspao u nekoliko dana . Nije postojao ni jedan razlog za bilo kakvo obećanje u tranzicijskom razdoblju ili koncesija za iste pripadnike komunističke nomenklature » .
U Mađarskoj kao i u Poljskoj (a to je slučaj i nedovršene hrvatske tranzicije) nova demokratska disidentska ili oporbena elita trebala je kombinirati i ući u kompromise s bivšim sistemskim komunistima kako bi se došlo do dogovorne tranzicije, a to je trebalo na jedan način honorirati: izostavljanje i ignoriranje procesa suočavanja s prošlošću i lustracije, povratak „velikih figura“ bivšeg režima i nomenklature, te recikliranje velikog dijela komunističkog kadra u novopečene demokratske javne, državne institucije. To objašnjava zašto je primjerice kasno otvaranje i pristup arhivama tajne policije u Mađarskoj, koju je provodila tzv. « Komisija Kenedi » (po imenu disidenta Jánosa Kenedia) koja je trebala objaviti imena bivših agenata komunističkih tajnih službi i osigurati jednako slobodni pristup javnosti, naišlo na velike poteškoće i opstrukcije unutar samih demokratskih državnih institucija, pogotovo mađarskog MUP-a, a dio arhiva je prethodno uništen između 1989.-1995. ili jednostavno uklonjen. U Poljskoj 2005. online je objavljena lista ( tzv. Wildstein lista)”, od 160 000 imena pripadnika suradnika bivše poljske tajne službe što je izazvalo niz paničnih reakcija i tužbi. Poljski se Institut za nacionalno pamćenje (IPN), nadležan za arhive, suočio s nizom političkih i društvenih zapreka upravo zbog snažnog strukturalnog pritiska naslijeđa bivših komunističkih kadrova unutar demokratskih institucija. Tek je nedavno, 24. siječnja, Institut nacionalnog pamćenja (IPN) Poljske odlučio objaviti 6500 datoteka do sada tajno klasificiranih.
Zbog jasne političke volje slovačke vlade da se suoči s komunističkom prošlošću, u Slovačkoj je 2001. osnovan Institut pamćenja nacije (UPN) koji je uspješno proveo otvaranje i upravljanje u javnosti arhivama tajne Čehoslovačke policije (StB) i objavio listu svih suradnika iste policije na internetu, a vlada je ujedno izglasala zakon o lustraciji. U Češkoj, Institut za proučavanje totalitarnih režima (USTR) otvaranjem tajnih arhiva javnosti omogućuje pozitivno transferiranje debata oko komunističke prošlosti iz ideološke sfere u normalnu istraživačku povijesnu sferu.
Po pitanju pristupa i tretiranju tajnih arhiva, Hrvatska ne samo da kasni u odnosu na njemački model koji je za nju znanstvena fantastika, već kasni i za poljskim modelom kompromisa (pa i slovenskim primjerom otvaranja arhiva), jer je Poljska, kao i sve druge zemlje bivšeg komunističkog bloka, paralelno s pitanjem otvaranja tajnih arhiva provela svojevrsne procese lustracije i suočavanja s prošlošću. Stoga je od izuzetne važnosti da u prvoj fazi sve institucije, privatne fizičke osobe pa i političke stranke koje imaju dijelove arhiva urgentno i pod prijetnjom pravnih sankcija predaju iste arhive državnom arhivu. Nadalje, neophodno je pokrenuti kroz žurni postupak donošenje sveobuhvatnog zakona o nacionalnom pamćenju u kojem bi se reguliralo pitanje arhiva i osnivanje neovisnog i stručnog tijela, Instituta ili Memorijalno-dokumentacijskog centra za istraživanje zločina totalitarnih režima u Hrvatskoj koji bi pregledavao, selektirao, proučavao i i omogućio pristup široj javnosti. Takva bi ustanova trebala biti politički i stranački neovisna sastavljena od stručnjaka ( politologa, povjesničara, sociologa, arhivista itd..) i generacijski ne kontaminirani sa prošlim jugoslavenskim sustavom.
Istim zakonom bi se trebalo propisati da svatko tko radi ili želi raditi u tijelima državne vlasti mora podnijeti Izjavu podložnu provjeri (Vetting Declaration) o radu ili suradnji u državnim sigurnosnim službama u razdoblju 1945-1990. Ako bi osoba dala lažne podatke u Izjavi, bila bi sankcionirana na način propisan zakonom i bila bi mu onemogućena javna djelatnost.
* Mr. sc. Jure Vujić, pravnik je geopolitolog i esejist. Jedan je od inicijatora “Inicijative EU 1481”, kojoj je cilj da kao šire okupljalište hrvatskih intelektualaca i znanstvenika, a koja upozorava na nepostojanje političke volje i deficit hrvatskih državnih pravosudnih institucija u osudi komunističkih zločina.
Tekst se nastavlja ispod oglasa