Svaki put kada otvorim Jutarnji (što je jako rijetko) konstatiram koliko je u tom lijevo-liberalnom žutilu razgranato, ukorijeno i sofisticirano plaćeničko novinarstvo, a stvari su tako postavljene da svaki velebni i „slobodnoumni“ komentator ili kolumnist imaju svakodnevnu zadanu i omiljenu „metu“ koju treba ocrniti, prozivati i diskreditirati u dnevno-političke ili ideološke obračune.
Tako se našla u broju od 16. studenoga 2016. u komentaru pod naslovom“ ministar branitelja pokazao da je u stvari ministar ratne naplate“, još jedna perjanica „profesionalnog, istraživačkog, analitičnog“ novinarstva, Boris Vlašić, koji je dobio domaću zadaću da u svojoj pompoznoj rubrici „Oštri rezovi“, u tempiranom timingu uoči komemoracije dana sjećanja na žrtve Vukovara, „opali“ po današnjem ministru branitelja Tomi Medvedu i kolateralno izvrijeđa, last but not least, cjelokupnu braniteljsku populaciju.
Naravno, takvoj pamfletskoj formi uvijek predstoji povod, a povod je nepoželjni novi prijedlog Zakona o pravima hrvatskih branitelja i njihovih obitelji, prijedlog koji je u inicijalnoj fazi javne rasprave. Magnum crimen ministra Medveda jest predlaganje novog zakona koji navodno ne nudi rješenja, jer ne predviđa koliko će novaca biti namijenjeno provedbi istog zakona. Očito je Vlašićevo pero brže od mozga jer bi trebao znati da svaki prijedlog zakona prolazi kroz prethodnu javnu raspravu i usklađivanje, u što su involvirani svi nadležni akteri i sudionici.
U ovom slučaju prijedlog zakona proizlazi iz prethodne analize naslijeđenog i zatečenog stanja u Ministarstvu branitelja, a na samom nacrtu teksta prijedloga zakona je radilo 11 stručnih timova. Pokretanje inicijative prijedloga novog zakona upravo proizlazi iz nedostatka koherentnosti staroga zakona i radi objedinjavanja svih braniteljskih i stradalničkih prava u jedinstveni zakon. Prijedlog također pruža dubinsku analizu postojećih mirovinskih i invalidskih prava te prijedlog izmjene Zakona o mirovinskom osiguranju te predviđa i intenziviranje traženja nestalih osoba.
Dakle, prijedlog novog zakona je nužan zbog određenih rupa u prijašnjim zakonima jer ni u jednom dosadašnjem zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji nisu bili prepoznati hrvatski branitelji koji nemaju status Hrvatskog ratnog vojnog invalida (HRVI). Oko 73 tisuće korisnika je mirovina iz Domovinskog rata, među kojima su i obitelji poginulih, nestalih i HRVI.
Međutim, preko 400 tisuća hrvatskih branitelja nisi bili prepoznati u Zakonu o pravima hrvatskih branitelja. Stoga je potpuno iluzorno i neozbiljno govoriti o iznosima znajući da će ukupna financijska sredstva biti izravno ovisna o konačnim ishodištima javne rasprave i o konačnim rješenjima prije usklađivanja s drugim ministarstvima, a u konačnim i o financijskim mogućnostima ukupnog proračuna Vlade RH. No, takva elementarna proceduralna znanja ne smetaju istom novinaru koji zamjera da ministar Medved pripada braniteljima i da se bavi novim zakonom. Čime bi se trebao baviti ministar branitelja? Ministrova pripadnost braniteljskoj populaciji ironično se povezuje sa životnim nošenjem uniforme?! – citiram: „U uniformi je odradio radni vijek, uniforma ga je školovala, hranila“.
Da, zamislite, ministar Medved, kao i mnogi drugi branitelji i dragovoljci otišli su u neizvjesni rat dok su drugi taktizirali i čekali povoljan trenutak. Medved je časno nosio hrvatsku uniformu od samog začetka ZNG-a, i to izravno na bojištu, a ne očekujući bolja vremena u nekim toplim novinarskim, akademskim ili uredskim kancelarijama, čekajući da padne koji honoračić. Nadalje, naš „oštri rez“ nastavlja s jeftinim i plitkim asocijacijama i poznatim klišejima „šatoraša iz Savske“ s plinskim bocama, među kojima je, prema navodima iste novinarske službe, bio i ministar Medved. Možemo se ne slagati sa stilom i načinom braniteljskog prosvjeda i šatoraša, ali podsjećam kako je nepobitna činjenica da je upravo okidač tog prosvjeda bio loša komunikacija između tadašnjeg Ministarstva branitelja i braniteljske populacije i zakonska marginalizacija određenih slojeva i kategorija braniteljske populacije koje upravo pokušava regulirati novi najavljeni prijedlog zakona.
Nadalje se provlače iste stereotipi i klišeji o hiper-povlaštenoj „sumnjivoj braniteljskoj populaciji“ s megalomanskim privilegijama i luksuznim životom: „pravo na mirovnu čak veću od biologa ili klasičnog glazbenika“, ali ipak se priznaje da se redovno ishranjuju skromnim burekom s Trešnjevačkog placa. Na drugu stranu, moglo bi se otvoriti i pitanje povlaštenog financijskog statusa određenih novinara po pitanju megalomanskih honorara u odnosu na mizerne prosječne plaće hrvatskih građana. (Denis Latin je nedavno objavio je na svom Facebook profilu ‘platnu listu’ novinara i medijskih „zvijezda“ aktualnog režima u Jutarnjem listu (Više o tome pročitajte ovdje).
U fokusu novinarske pamfletske onanije je svakako argument da navodno ministar Medved prijeti i uvodi odredbe za one poslodavce koji neće zapošljavati djecu poginulih branitelja, iako tu ništa nije sporno jer ako se vodimo i predstavljamo kao pravna državna minimum je da svaki građanin, pa i poslodavci, direktori poduzeća poštuju i primjenjuju hrvatske zakone, i one u odnosu na djecu branitelja pri zapošljavanju. U nedostatku difamacijske municije i skrpanih argumenta, naš oštri rez zabija sam sebi autogol proklamirajući kao krunu na prozivačkoj-mega torti da: „ministar nije skužio da je ovdje cijela zemlja bila u ratu i da rat nije bio tamo negdje, nego u susjednoj ulici i selu“ i nadalje u maniri lekcije: „nije skužio da braniti domovinu ne znači ucjenjivati je“.
Ako je netko okusio kako je cijela Hrvatska bila u ratu to su hrvatski branitelji i sam ministar Medved koji su prošli sva bojišta od 91. U životopisu ministra Medveda stoji da se dragovoljno u studenom 1990. javio u postrojbu Jedinice za posebne namjene MUP-a u Rakitje. Više puta je ranjen, i postavljen je na dužnost zapovjednika voda u 2. bojni 1. gardijske brigade, i zapovjednika satnije. Nadalje, da rat nije proglašen u čitavoj zemlji i da je jedna manjina mirno uživala i čekala, taj paradoks treba prepustiti povijesti.
Novinari poput Vlašića mogu legitimno i slobodno gajiti prezir prema uniformi i vojsci, međutim nepobitna je činjenica da nije bilo hrvatska vojske i branitelja, zasigurno bi isti pacifisti anti-militaristički novinari danas bili službena piskarala nove Miloševićeve velikosrpske tvorevine. Naravno, trn je u oku da ministar Medved predlaže da pripadnicima HVO-a bude priznat status hrvatskog branitelja, a dio dopunom prijedloga sporazuma s BiH, koji već postoji. Takve bi se statuse trebalo rješavati sustavno, a ne parcijalno prema određenim ciljanim skupinama.
Imajući na umu da je većina „mainstream“ medija, među kojima i „oštrica“ velik poklonik i odašiljatelj poznate Pusićkine paradigme da je „Hrvatska bila agresor u BiH“ teško je racionalno pojmiti zdravorazumski vojno-obrambeni položaj Hrvatske koji je bio neobranjiv bez kontrole određenih bojišta na području BiH. Hrvatska je također bila napadnuta i s područja Bosne i Hercegovine (napad iz BiH na Ravno, na Unište). Takva je činjenica, koja je jasna srednjoškolcu, teško prihvatiljiva indoktriniranim umovima koji su prošli Sorosev „brain wash“.
Suma sumarum moglo bi se reći još jednom da ovakav uradak potvrđuje opću praksu prozivačkog plaćeničkog novinarstava „a la carte“ koje u ovom slučaju samo sebi „oštrim rezom“ reže granu: granu ozbiljnosti, stručnosti i nepristranosti. Za kraj bi se osudio kolokvijalno reći da ako je Ministar Medved „u stvari ministar ratne naplate“ (što zasigurno nije, a daj bože da uspije naplatiti svu ratnu štetu od Srbije) onda je ovaj komentar na razini klevetničke pretplate.