Kad kukaju ‘koliko se vrtića i škola moglo sagraditi novcem za avione’ – žele reći ‘koliko se antifa i gay udruga moglo tim novcem financirati’

Odluka o nabavi rabljenih, 24 godine starih izraelskih aviona F-16 c/d za velik dio javnosti je kontroverzna. Jer, dok uđu u punu operativnu upotrebu proći će još 5-6 godina: a i veliko je pitanje koliko je još sati leta tim avionima preostalo. Vlada tvrdi, dovoljno. Izrael tvrdi, imaju još 2.500 – 3.000 sati leta pred sobom, a mi navodno ne koristimo avione više od 120 sati godišnje po komadu – što, iskreno, djeluje nerealno malo. Možda smo toliko koristili MIG-ove – ali oni su ionako leteće sekundarne sirovine već odavno.

Brojni kritičari kažu, bilo bi bolje da smo uzeli nove avione – bilo iste takve F16 od SAD, bilo Gripene od Švedske. Nije čudo da je javnost, zbog frustracija prouzročenih padovima MIG-ova, kvarovima, kriminalnim remontom u Ukrajini kad su stari hrvatski MIG-ovi zamijenjeni za “još ljepše i starije” iz afričkih bušmanskih gubernija, priželjkivala da se konačno kupe novi avioni, bar velik dio nje.

Novi, stari, ili nikakvi avioni?

I da bude jasno, Hrvatska definitivno nije kupila ono što joj se najviše isplati kupiti, a to su po sudu većine stručnjaka bilo Gripeni, bilo novi(ji) F-16. Ali to nije poanta. Odluka o nabavi strateške vojne opreme, naročito aviona, je uvijek i – politička odluka. Zato Švedska, kao neutralna zemlja, nije imala prevelike šanse – iako je njihova ponuda bila odlična i uključivala je velik offset od čak 170% cijene aviona.

Kad se stvar gleda posve tehnički, zanemarujući politiku, Gripeni su imali očitu prednost. HRZ nije prilagođeno za korištenje F-16, a ne postoje ni piste prilagođene tim zrakoplovima što je nešto o čemu javnost očito nije obaviještena. Dakle, o troškovima prilagodbe zrakoplovnih baza, pista, obuke osoblja, gradne hangara za održavanje i tako dalje.

Isto tako navedeno je u medijima da će korištenje F-16 kroz 25 godina koštati 903 milijuna dolara, a Gripena bi koštalo 1,8 milijardi dolara. To nije u skladu s mojim podacima iz stručnih američkih publikacija, po kojima je obrnuto. Sat leta na Gripenu košta oko 7.800 dolara, a na F-16 – 12.000 dolara. To je velika razlika, i za 12 aviona i 30 godina iznosi nekoliko stotina milijuna dolara.

Gripeni su po tehničkim podacima brži, te imaju odličnu avioniku, elektroniku, i manevarske sposobnosti, a pogodni za Hrvatsku jer su ih Šveđani, svjesni da ne mogu parirati Rusima u otvorenom sukobu i da bi u njemu brzo bili pregaženi, osposobili za gerilsko ratovanje. Gripeni trebaju vrlo kratku pistu – mogu sletjeti i uzletjeti doslovce s ravnog komada ceste, čak ne nužno auto-ceste! A tim od 6 ljudi koji djeluju iz kamiona ih u roku od deset minuta može osposobiti za akciju, što ih čini jedinstvenima. Ne zahtijevaju gradnju posebnih baza i hangara. F-16 je tu puno, puno zahtjevniji.

I F-16 ima kvalitete, radi se o jednom od najuspješnijih aviona u povijesti ratovanja, iskušanom u desecima ratova i stotinama zračnih borbi, proizvedenom u gotovo 5000 primjeraka, s odličnim referencama i odličnim omjerom zračnih pobjeda – u dosadašnjim bitkama, F-16 su zabilježili 76 zračnih pobjeda nad protivničkim avionima, uglavnom ruskim MIG 29, 1 poraz od istog takvog aviona, te ih je pet srušeno protuzračnom obranom, vatrom sa zemlje. To je impresivno za bilo koji avion. Ima i dulji dolet od Gripena, što je nama doduše posve nebitno.

Trebamo li biti zadovoljni s “bolje išta nego ništa” ili…

U svakom slučaju, svi avioni koji su bili u igri su daleko superiorni svemu što za sad imaju susjedi, bar dok ne uđu u NATO. Ono što, naravno, svima visi u zraku a nitko ne želi pitati da ne ispadne nepristojan – da, F-16, čak i ovi prastari izraelski, su neusporedivo jači od srpskih MIG-ova i svega što bi Rusi mogli Srbima prodati u dogledno vrijeme. Jasno, nisu ravni novim ruskim Suhojima, ali to im ni nije namjena. Oni su tu da budu prije svega sredstvo odvraćanja i zračna policija.

Na kraju, moglo je završiti i bolje – s novim F-16, ili Gripenima, a moglo je i gore – do pred koju godinu se ozbiljno razmatralo ukidanje HRZ i prepuštanje čuvanja neba nekom od NATO susjeda. No to je skupo, u konačnici ne jeftinije od vlastitih aviona, a u slučaju rata i rizično. Ozbiljna država ne razmišlja o ustroju vojske i nabavi aviona kad je rat pred vratima. Hrvatska već desetljećima odgađa zamjenu prastarih MIG-21 modernim lovcima – za to nikad nije imalo novca.

Usto, avijacija daje zemlji težinu i u diplomatskih okvirima. Vojna snaga jedne zemlje se uvijek prelijeva u njen diplomatski, međunarodni utjecaj. One koji ne mogu sami braniti svoje granice u pravilu nitko ne uzima za ozbiljno u međunarodnim organizacijama. Pregovarati s BIH i Srbijom o statusu Hrvata bi svakako bilo lakše kad bi Hrvatska imala respektabilnu vojsku.

Pred nešto više od godinu danas izgledalo je da ipak nabavljamo nove avione: tada je objavljeno kako je stručni tim ministra obrane Damira Krstičevića – kojeg je imenovao njegov prethodhik – donio zaključak da Hrvatska treba zadržati borbeno zrakoplovstvo te preporuku da se u Saboru odluka o sudbini ratnog zrakoplovstva donese početkom 2017., a odabir vrste aviona do njenog kraja. Preporuku je podržao i ministar Krstičević, rekavši kako se ne smijemo se dovesti u situaciju kao devedesete.

Promjena mišljenja

A po preporuci, Hrvatska bi nabavila švedske Gripene ili korejske avione, pri čemu su ovi prvi odavno već bili favorit struke i javnosti. No tada je isto tako zavladao i strah da bi hrvatski političari mogli odlučiti problemu pristupiti makijavelistički i nabaviti jeftinije i starije zrakoplove, a da će to tako i biti  je bilo jasno već lani kad je ministar financija Zdravko Marić rekao kako on smatra da se ne mora žuriti s nabavom novih borbenih zrakoplova, te dodao kako će “oko dugoročne strategije i plana Oružanih snaga RH još će biti govora”.

Potom je reterirao i Krstičević, proširivši stručni tim i vrativši stvar na početak: taku su opet političkom odlukom u igru vraćeni i američki i izraelski F-16. Vjerojatno i kao rezultat političkog pritiska iz Buzina.

Tako da sad imamo situaciju da i pobornici ove kupovine zapravo poručuju da ona možda nije optimalna, ali da je bolje imati ikakve avione nego nikakve, i da je poanta u odnosima s Izraelom i SAD, a ne u tome kakvi su avioni. I da je dobro da smo konačno donijeli odluku i prekinuli desetljetno natezanje.

Kritičari pak kažu, mogli smo kupiti ono što nama najviše odgovara, a ne po običaju slijediti naputke kao da smo afrička kolonija.

No postoji i druga grupa kritičara, koja sad opet pokreće kuknjavu o tome koliko se škola, bolnica, peljeških mostova i koječega drugog moglo tim novcem kojeg ćemo dati za avione sagraditi. Ti naši dušebrižnici baš i nisu dobronamjerni. Jer, ne trebaju nam tri Pelješka mosta, a, na žalost, najmanje nam trebaju novi vrtići i škole.

A da nam avioni trebaju, trebaju nam: mi živimo na geopolitički vrlo trusnom području, i živimo najviše od turizma. Jedan teroristički napad može nam uništiti ključnu gospodarsku granu na dugo godina. I mimo toga, svaka država koja je neovisna, koja drži do svojeg suvereniteta i koja sebe smatra se državom , te želi da je drugi smatraju državom, ima ratno zrakoplovstvo, ulaže u njega, modernizira ga, tim više ako je kao Hrvatskaokružena neprijateljski raspoloženim zemljama. Usto, mi imamo, računajući i teritorijalne vode, 113.000 kvadratnih kilometara neba, najviše u regiji, i tim prostorom svaki dan preleti velik broj civilnih letova, i nadzor neba uz moguće presretanje je nužnost i u mirnodopsko vrijeme.