Dok Počasni bleiburški vod vodi pravnu bitku za 30 tisuća kvadrata zemljišta na Bleiburškom polju, podsjećamo kako je ova organizacija nastala i kako su lukavo 60-tih godina prošlog stoljeća, počeli s otkupljivanjem zemljišta na polju na kojem je direktno pobijeno na tisuće zarobljenih pripadnika poražene vojske NDH te civila. Bleiburg je postao ne samo naziv za taj konkretan zločin nad ratnim zarobljenicima već sinonim za cijelo stradanje hrvatskog naroda od svibnja 1945. na Križnim putevima kroz Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju…
Počasni bleiburški vod ovih dana puni naslovnice hrvatskih medija s obzirom na pravnu bitku nad njihovim zemljištem. Nakon smrti Ilije Abramovića, njegovi su nasljednici pokušali osporiti pravo PBV-u na 30 tisuća kvadrata zemljišta na Bleiburškom polju. Ono je na prevaru prodano lokalnom mljekaru, no bitka nije gotova.
O tome više možete pročitati ovdje.
S obzirom na priču o zemljištu, podsjećamo vas kako je ono uopće dospjelo u ruke Počasnog bleiburškog voda koji je osnovan u emigraciji 1952., sedam godina nakon pokolja na Bleiburgu.
U nastavku prenosimo dijelove feljtona o kupovini zemljišta okolnostima osnivanja PBV-a, ali i napada jugoslavenske tajne službe na istaknute predstavnike Počasnog bleiburškog voda.
PBV je kupoprodajni ugovor za prvih 1000 četvornih metara zemlje na Bleiburškom polju potpisao 11. listopada 1965., a još njih 1000 kupljeno je 25. listopada 1965. Novac za to prikupljen je u hrvatskom iseljeništvu.
Daljnjih oko 14.000 četvornih metara PBV je kupio 2004. iz donacije Vlade Republike Hrvatske.
Nakon toga je PBV, od viška prikupljenoga novca za obnovu i dogradnju spomenika te podizanja kapele, 2006. i 2007. kupio još oko 5000 četvornih metara zemljišta na Bleiburškom polju.
Potom je, iz donacije Vlade Republike Hrvatske i od preostalog viška sredstava prikupljenih za gradnju spomen-kapele, 2007. i 2008. kupljeno još oko 8.500 četvornih metara zemljišta.
Kako je kupljena prva parcela?
Početkom 60-ih godina prošloga stoljeća hrvatski emigrant iz Clevelanda Ivan Prcela odlučio je prirediti knjigu o Bleiburškoj tragediji koju je želio, među ostalim, ilustrirati zračnim snimkama Bleiburškog polja.
Dok je trajalo snimanje, prišao im je jedan mještanin, vlasnik dijela zemljišta na Bleiburškom polju. Usput su ga upitali bi li bio spreman prodati svoju zemlju, na što je odgovorio, ali ih je uputio na vlasnika susjedne parcele, Josefa Petratscha, koji bi možda bio spreman.
Međutim, i on se isprva opirao prodaji, ali se vremenom predomislio i pristao prodati oko 1000 četvornih metara upravo onog dijela zemlje Bleiburškog polja na kojoj su se nalazili, a i danas je tako, oni isti borovi ispod kojih su započeli tragični događaji u svibnju 1945.
Abramović i Martinović o tome su odmah izvijestili vlč. Vilima Cecelju koji je organizirao prikupljanje donacija među hrvatskim iseljenicima u svijetu za tu svrhu.
Kada je sve bilo dogovoreno, nametnulo se pitanje na koga zemljište prenijeti, jer je po austrijskom zakonu zemlju mogla kupiti isključivo osoba koja se bavila zemljoradnjom i koja je u tu svrhu već imala u vlasništvu određeno poljoprivredno zemljište.
Jedini koji je ispunjavao takve uvjete bio je Omer Vrabac te je između njega i Josefa Petratscha 11. listopada 1965. sklopljen kupoprodajni ugovor. Još tisuću četvornih metara zemlje kupljeno je 25. listopada 1965. godine od vlasnika Agrargemeinschaft Unterloibach (Zemljišne zadruge) jer je zemlja bila u zajedničkom vlasništvu više osoba.
Austrijske su vlasti pod pritiskom Beograda poduzimale sve moguće mjere opreza i pratile su sve aktivnosti hrvatskih emigranata na svome tlu, posebice one vezane uz komemoriranje bleiburških žrtava, ali ipak nisu prihvatile jugoslavenske zahtjeve za zabranu komemoracije.
Napadi jugoslavenske tajne službe
Stoga su se beogradski vlastodršci, kako bi ugušili svako podsjećanje na činjenicu da je jugoslavenska komunistička država utemeljena na strašnu zločinu, odlučivali na samostalne aktivnosti protiv članova vodstva Počasnog bleiburškog voda – od prijetnji i ucjena sve do izvođenja tzv. ‘specijalnih akcija’ za koje je bila zadužena jugoslavenska tajna služba Udba.
Prva takva akcija izvedena je za Majčin dan 1966. podmetanjem bombe u gostionici Staudegger kod Bleiburga gdje je nakon komemoracije bio priređen ručak za hrvatske hodočasnike.
Međutim, prometna nesreća u blizini Bleiburškog polja, zbog koje je kasnio i početak svete mise u crkvi na obližnjem groblju u Unter-Loibachu, utjecala je i na Udbin plan.
Zbog podmetanja iz jugoslavenskog konzulata u Klagenfurtu, u obliku anonimne prijave da se na stijegu PBV-a nalaze zabranjeni simboli, Mirko Karačić i Ilija Abramović pozvani su na informativni razgovor na policiju.
Tamo je utvrđeno da se na stijegu od simbola nalazi jedino hrvatski povijesni grb i da se njegovo isticanje ne može zabraniti, ali je ipak zatraženo da se ukloni naziv Počasnog bleiburškog voda zbog njegove „militarističke“ implikacije.
Iz sličnih razloga a pod pritiskom Beograda austrijske vlasti nisu dozvoljavale Hrvatima podizanje bilo kakve nadgrobne ploče ili spomenika uz grob hrvatskih vojnika na groblju u Unter-Loibachu. Međutim, općinske vlasti u Unter-Loibachu dale su 1965. godine o svom trošku urediti vojnički dio groblja u čijoj se sredini nalazio i grob hrvatskih vojnika. Pored grobnog mjesta postavljeno je šest željeznih križeva s kacigama, i to upravo za obljetnicu Bleiburške tragedije 9. svibnja 1965.
Slijedećih godina komemoracije su se počele održavati i svake druge nedjelje u svibnju, pod nužnim izgovorom proslave blagdana Majčinog dana. Program je bio kao i za Sve svete: sveta misa u crkvi na groblju u Unter-Loibachu, molitva kod groba hrvatskih vojnika, procesija do Bleiburškog polja i molitva na polju.
Ubojstvo Nikice Martinovića
Prije nego što se od stvaranja planova pristupilo realizaciji izrade spomenika na groblju u Unter-Loibachu, dogodio se novi zločin. Udbini agenti ubili su Nikicu Martinovića, glavnog tajnika PBV-a.
Martinović je planirao te 1975. godine, na samu tridesetogodišnjicu Bleiburške tragedije, organizirati komemoraciju na koju bi došlo nekoliko desetaka tisuća Hrvata iz cijeloga svijeta. Beogradski vlastodršci odlučili su to spriječiti. Nakon što je po svakodnevnom običaju oko 18 sati 17. veljače 1975. ušao u svoju trgovinu cvijeća i povrća na Baumbachplatzu u Klagenfurtu, odjeknuli su pucnjevi. Sve se odigralo vrlo brzo. Atentatori su pobjegli, a Martinović je izdahnuo na putu prema bolnici.
Jedini svjedok koji je policiji o događaju mogao nešto reći bila je dvanaestogodišnja djevojčica koja je ulazila u trgovinu upravo u trenutku kad ju je ubojica žurno napuštao. Atentatora je policiji opisala kao otprilike 20-godišnjaka, visokog oko 175 cm, ovalne glave, duže crne kose, u crnim hlačama i crnoj zakopčanoj kožnoj jakni.
Opasna vremena
Ilija Abramović, kao jedan od najboljih prijatelja i najbližih suradnika Nikice Martinovića, preuzeo je i nastavio najveći dio dotadašnjih Martinovićevih aktivnosti, te ga je očekivano Udba izabrala za sljedeću metu.
Kako bi i s mogućom Abramovićevom likvidacijom izazvala previše pozornosti i sumnji, pribjegla je njegovu kompromitiranju pred austrijskim vlastima da bi ga na taj način onemogućila u radu. Abramović je vrlo brzo primio anonimno pismo kako u garderobi na željezničkom kolodvoru u Klagenfurtu treba podignuti određenu putnu torbu te čekati nove instrukcije što s njom dalje raditi.
Možda će vas zanimati
Zemljište na Bleiburškom polju prodano je mljekaru?! PBV za Narod.hr otkriva što se događa
Ilija Abramović je umro 5. kolovoza 2020., ostavivši iza sebe kao nasljednicu samo suprugu Elfriedu Abramović
Posumnjavši da je riječ o podvali Abramović je odmah otišao kod šefa policije dr. Winklera. Iako na policiji isprva nisu pridavali veću važnost anonimnom pismu, nakon što su zajedno pošli na kolodvor i podigli spornu torbu u kojoj su otkrili inkriminirajući sadržaj – dva samokresa, dva kilograma dinamita te nekoliko vojnih uniformi, Abramoviću se šef policije obratio riječima: ‘Ilija, imao si pravo, ovo nije šala“.
Dana prije komemoracije, 8. svibnja 1976., predsjednik PBV-a Mirko Karačić krenuo je uobičajeno rano ujutro prema svojoj gostionici. Nedaleko od gostionice je zastao, susrevši poznanika Austrijanaca, a dok su tako razgovarali odjeknula je eksplozija – bomba je eksplodirala ispred vrata Karačićeve gostionice, skrivena pod šeširom, točno u 08,00 sati kada je trebao početi s radom.
Austrijski povjesničar Florian Rulitz tvrdi da je u tim aktivnostima otkrio blisku suradnju hrvatske i bosanske Udbe sa slovenskom Udbom, te slovenske Udbe s austrijskim komunistima u Bleiburgu.
>Utjecajni njemački FAZ: Bleiburg je najveći zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata
Nadgrobni spomenik
Usprkos svemu, vlč. Vilim Cecelja i Petar Miloš nastavili su s akcijom izgradnje nadgrobnog spomenika na groblju u Unter-Loibachu. Krajem 1976. postavljen je okvir od mramora, a potom je granitni spomenik dopremio Petar Miloš iz Italije, iz kamenoloma u Carari.
Spomenikom dominira, u njegovoj sredini, lik žalosne hrvatske majke. S lijeve strane uklesan je uskrsli Krist, a s desne polumjesec sa zvijezdom.
I nadgrobna ploča je također znakovita, jer je podijeljena na tri dijela predstavljajući tako devet hrvatskih pokrajina. Mramor na središnjem dijelu je crn s brončanim lovorovim vijencem, simbolom slave, a zelena mramorna ploča s desne strane predstavlja Bleiburško polje.
Spomenik je svečano otkriven prilikom komemoracije za Majčin dan u svibnju 1977., a blagoslovio ga je vlč. Vilim Cecelja. U tom su događaju prisustvovali brojni Hrvati iz cijeloga svijeta, premda su austrijske vlasti, ponovno pod pritiskom iz Beograda, mnogima zabranile ulazak u Austriju i dolazak u Bleiburg.
>Austrijski povjesničar za Glas Koncila iznosi ‘opasnu’ tezu o Bleiburgu: Tamo je plaćena krvava cijena za cjelovitu Austriju
Glasilo austrijske komunističke partije Volkswille kritiziralo je austrijske vlasti što su uopće dopustile podizanje takvog spomenika.
HKD – Bleiburg
Nekolicina austrijskih državnih službenika, prijateljski raspoloženih, sugerirala je, sukladno zakonu o građanskim udrugama, osnivanje kulturnog društva koje bi preuzelo brigu o godišnjim komemoracijama Bleiburškim žrtvama te održavanju njihovih grobova i spomenika. Nakon višemjesečnog razmatranja, poglavito savjetovanja s vlč. Vilimom Ceceljom, vodstvo PBV-a je pristalo na kompromis i prihvatilo ideju da se na temeljima Kulturnog društva Lisinski, osnovanog još koncem 1945. u izbjegličkom lageru u Klagenfurtu, osnuje Hrvatsko kulturno društvo Bleiburg (HKDB) kao legalni okvir za djelovanje Počasnog bleiburškog voda.
HKDB je osnovano 25. listopada 1982. Za predsjednika društva izabran je Petar Miloš, za dopredsjednika Mirko Karačić, za tajnika Omer Vrabac i za rizničara Ilija Abramović.
Spomenik na Bleiburškom polju.
>Hasanbegović: Postupanje Austrijanaca prema grbu i bleiburškoj komemoraciji pljuska je Hrvatskoj
U svibnju 1985. godine HKDB je pristupio zahtjevnom organiziranju komemoracije za 40. obljetnicu Bleiburške tragedije. Te se godine na Bleiburškom polju okupio dotada najveći broj hrvatskih hodočasnika iz cijeloga svijeta.
>Degutantni komentari čitatelja Indexa na vijest o Bleiburškom polju
Predsjednik Ujedinjenih Hrvata Kanade Ante Marković, koji je te godine obišao i druga mjesta stradanja Hrvata u Južnoj Austriji, dao je poticaj za izgradnju spomenika na samom Bleiburškom polju. Također je istaknuo da će Hrvati iz Kanade, kao i do tada, novčano podupirati rad PBV-a, odnosno HKDB-a.
Sporan natpis
Predsjednik HKDB-a Petar Miloš odmah je započeo razgovore s mjerodavnim općinskim, kotarskim i pokrajinskim vlastima. Iako početak razgovora nije ulijevao optimizam, nakon otprilike godinu dana dobilo se načelno odobrenje za postavljanje spomenika, njegovu lokaciju, veličinu i oblik.
No, sporan je ostao predloženi natpis. Austrijske vlasti nisu prihvaćale da se u tom tekstu govori o pobijenoj hrvatskoj vojsci. Zaključkom vlč. Vilima Cecelje da je dugoročno važnije imati spomenik s kompromisnim tekstom nego ne imati spomenik uopće, vodstvo HKDB-a je prihvatilo da se u tekstu ipak napiše poginuloj hrvatskoj vojsci.
Petar Miloš je 3. ožujka 1987. uputio kotarskom poglavarstvu u Volkemarktu molbu za dopuštenje da se na Bleiburškom polju podigne spomenik sa slijedećim tekstom:
„U čast i slavu poginuloj
hrvatskoj vojsci, svibanj 1945.“
U njemačkom prijevodu teksta, koji će na spomeniku biti istaknut zajedno s hrvatskim natpisom, napravljen je dodatni kompromis, pa se u njemu ne spominje hrvatska vojska već pali Hrvati:
„Zum Gedenken an die gefallenen Kroaten, Mai 1945.“
Svečano otkriven spomenik
Prilikom same komemoracije za Majčin dan, 10. svibnja 1987., spomenik je svečano otkriven i blagoslovljen. Tih su dana Udbini agenti širili letke u kojima su Petra Miloša označili kao „starog suradnika Gestapo-a koji radi protiv interesa hrvatskog naroda“.
U ljeto 1990. godine, kad su hrvatsku javnost uzburkale prve informacije o masovnom stratištu kod Sošica u Žumberku (jama Jazovka), učinilo se kako dolazi do društvenog preokreta u odnosu prema toj problematici.
>Hrvatska prosvjedna nota Austriji: Proglašenje povijesnog hrvatskog grba fašističkim šteti RH
No, već u srpnju iste godine, prilikom istraživanja jame Jazovka i komemoracije žrtvama koje su u nju bačene, izazvana je javna rasprava koja nije prekinuta svih ovih godina.
Njezin intenzitet bio je promjenjiv, ali njena narav ostala je više manje ista – dijabolična. Društvena i politička većina zagovarala je načelno pravo da se utvrdi povijesna istina. Kad je to pravo trebalo realizirati, većina se pretvarala u manjinu. Civilizacijska i nacionalna načela gubila su bitku s onim političkim strukturama kojima je bio cilj prikriti određene zločine iz drugog svjetskog rata i poraća.
U organizaciji HKD Bleiburg također je i 1990. godine održana komemoracija za Majčin dan, a na koju je po prvi put došlo i mnoštva Hrvata iz domovine, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
90-te
HKD Bleiburg nastavilo je i sljedećih godina organizirati komemoracije na koje je dolazilo sve više hodočasnika, te je podržavalo skupinu hrvatskih intelektualaca iz domovine i iseljeništva koja je od 1993. do 1995. godine organizirala tri međunarodna simpozija o Bleiburškoj tragediji. Radovi izlagani na simpozijima objavljeni su u tri zasebna Zbornika radova o Bleiburgu i Križnom putu.
Družba Braća hrvatskog zmaja objavila je 1995. Spomenicu povodom 50-te obljetnice Bleiburga i Križnog puta 1945.-1995. Tekstovi objavljeni u Spomenici predstavljaju vrlo vrijedan doprinos objektivnom povijesnom, znanstvenom istraživanju tragedije Bleiburga, kao i sveukupnih poslijeratnih zbivanja.
Bleiburg i Hrvatski sabor
Trebalo je više godina i dosta truda u novostvorenoj državi, Republici Hrvatskoj, da se Bleiburška tragedija i Križni putovi prihvate kao teme od dugoročnog nacionalnog i državnog interesa.
Na prijedlog vodstva državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatski sabor je 1995. godine osnovao Odbor za obilježavanje 50. obljetnice Bleiburških žrtava i Križnog puta te proglasio datum 15. svibnja kao državni blagdan Bleiburških žrtava i žrtava Križnog puta.
Sljedeće je godine Hrvatski sabor na sjednici od 19. travnja 1996. osnovao Odbor za obilježavanje 15. svibnja kao spomendana Bleiburških žrtava i Križnog puta te je odlučeno da će Hrvatski sabor ubuduće biti pokrovitelj središnje komemoracije na Bleiburškom polju kao i sufinancirati njenu pripremu i održavanje.
U pripremi središnje komemoracije na Bleiburškom polju razvila se suradnja vodstva HKD Bleiburg i Hrvatskog sabora. Prije spomenuti Odbor Hrvatskog sabora imao je koordinatora priprema komemoracija – od 1998. do 2004. saborskog službenika Božu Vukušića, suautora ovoga feljtona.
Zakonom o državnim praznicima i blagdanima bilo je propisano da će se ona održavati u nedjelju najbližu 15-tom svibnju.
Obilježavanje Bleiburške tragedije u novom mileniju
Godine 2000. novoizabrano predsjedništvo Hrvatskog sabora, nakon ‘zamrzavanja’ rada Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, ‘zamrznulo’ je i rad Odbora za obilježavanje 15. svibnja kao spomendana Bleiburških žrtava i Križnog puta te je donijelo odluku da Tajništvo Sabora neposredno preuzme organizaciju komemoracije na Bleiburškom polju.
Međutim, godina 2000. donijela je i neke pozitivne promjene, jer su se termini komemoracije PBV-a i Hrvatskog sabora podudarali te je novo vodstvo Hrvatskog sabora bilo prisiljeno organizirati zajedničku komemoraciju s PBV-om. Podudaranje termina, blagdana Majčinog dana i najbliže nedjelje 15-tom svibnju, ponavljalo se 2001., 2002. i 2003. godine.
Prilikom godišnjeg sabora Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK) 2002. godine u Zagrebu, pokrenuta je inicijativa za obnovu i dogradnju postojećeg spomenika Bleiburškim žrtvama na Bleiburškom polju. Vodstvo Počasnog bleiburškog voda prihvatilo je inicijativu i opunomoćilo Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva sa sjedištem u Zagrebu da pronađe odgovarajuće kipare i arhitekte za izradu projektne dokumentacije.
Realizacija projekta najavljena je 31. siječnja 2004. prilikom tradicionalne Večeri hrvatskih povratnika iz iseljeništva u Zagrebu. Klub je rukovodio prikupljanjem donacija u Hrvatskoj – u novcu, uslugama i radovima.
Kratko nakon najave obnove bleiburškog spomenika, Bleiburško polje je 20. veljače 2004., prilikom povratka iz službenog posjeta Beču, praktički incognito posjetio tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader. Ta njegova gesta, međutim, bila je iskorištena za postavljanje zahtjeva vladi Republike Hrvatske za odobravanjem sredstava potrebnih za kupnju dodatnog zemljišta na Bleiburškom polju.
Otkup zemljišta uz pomoć Vlade RH
Nakon središnje komemoracije 16. svibnja 2004., Vlada RH obvezala se odobriti 125.000,oo eura za kupnju oko 12.000,oo m2 zemljišta na Bleiburškom polju. Iako se neko vrijeme odugovlačilo s izvršenjem obećanja, na kraju je ono ipak održano.
Također, od viška prikupljenih sredstava za obnovu i dogradnju bleiburškog spomenika, PBV je kupio još dodatnih 3.500,oo m2 zemljišta na Bleiburškom polju.
2005. godine postignut je jedan od najvažnijih ciljeva Počasnog bleiburškog voda, da se oko simbola Bleiburške tragedije okupe najvažnije hrvatske nacionalne i državne institucije: od Hrvatskog sabora kao pokrovitelja komemoracije, Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kao njenih suorganizatora, Vlade RH kao sufinancijera izgradnje spomen središta, službenih predstavnika Parlamentarne skupštine BiH, te predstavnika svih važnijih civilnih udruga u RH, BiH i iseljeništvu koje održavaju pijetet prema žrtvama Bleiburške tragedije.
Odluka o promjeni teksta na spomeniku i nova kampanja rezultirali su uspjehom te su nastavljeni radovi na obnovi i dogradnji spomenika. Ipak, mjerodavne vlasti u Völkermarktu tek su 6. lipnja 2005. izdale konačno rješenje o prenamjeni zemljišta na kojem je obnovljen i dograđen spomenik, a mjerodavne vlasti u Bleiburgu 25. srpnja 2005. građevnu dozvolu za njegovu izgradnju.
Uspješan završetak komemoracije povodom 60-te obljetnice Bleiburške tragedije ponukao je vodstvo PBV-a na ubrzani rad na realizaciji sljedećeg cilja – izgradnje spomen kapele i oltara na Bleiburškom polju.
Poseban poticaj u tom pravcu dao je povjerenik PBV-a u Sjedinjenim Američkim Državama – Damir Radoš iz San Francisca, koji je obećao osiguranje potrebnih financijskih sredstava u vidu donacija tamošnjih hrvatskih iseljenika za ostvarenje tog projekta. Stoga se odmah pristupilo izradi projektnog rješenja te je u travnju 2006. podnesen odgovarajući zahtjev za građevinskom dozvolom.
Obnovljeni i dorađeni spomenik na Bleiburškom polju
Središnje mjesto obnovljenog spomen-obilježja zauzima obnovljena spomen-ploča postavljena na zatravljenom humku, formiranim zemljom donesenom iz svih hrvatskih krajeva. Ispred spomenika proteže se pristupni trg s dvije blage rampe na svaku uzdužnu stranu, a sve je popločano kamenim kockama u svjetlosivom tonu, na način popločenja srednjoeuropskih povijesnih trgova.
S druge strane južne rampe izveden je pravokutno izdužen prostor parterne visine u kojem su smještena tri jarbola za stjegove. Jarboli svojim neuobičajenim oblikom, položajem, jajolikim postoljem, podsjećaju na jarbole hrvatskih lađa. Cijeli ovaj spomenički ansambl pomno je projektiran i izveden niskim parternim zahvatima, ne nameće se u prostoru, već se stapa s parcelom i poljanom, ne narušavajući traženi mir za molitvu i sjećanje na žrtvu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa