Na jednoj mrežnoj stranici se može pročitati da je razvijena nova metodologija kojom se bliži kraj negiranju i revizionističkom osporavanju mrežnog popisa Javne ustanove Spomen-područje (JUSP) Jasenovac. Kao i obično u takvim bombastičnim najavama je puno priče nizašto. Za zapitati se shvaćaju li ti ljudi što govore? Čitaju li oni svoje zapisane izjave?
> Nikola Banić i M. Koić: Karta jasenovačkog zemljišta u posjedu SPC-a
Ako shvaćaju i čitaju, nema dvojbe o pravim motivima. Istraživanja mrežnog popisa JUSP-a Jasenovac u zadnjih su nekoliko godina do temelja uzdrmala (pre)dugo održavani privid znanstvene utemeljenosti popisa.
Na popisu se nalaze oni koji su preživjeli rat, umrli prije rata, rođeni nakon rata. Na popisu je bilo i onih koji se još do danas nisu rodili, ali im je nakon javnog isticanja tih podataka godina rođenja bez navođenja novih izvora čudesno promijenjena. Na tom „poimeničnom popisu“ se štoviše nalaze i bezimene žrtve.
Također brojni su „nestali“ i oni čija je sudbina „nepoznata“. Sasvim je uobičajeno da se na tom popisu nalaze i žrtve iz drugih logora po cijeloj Europi, ali i komunistički gerilci poginuli u borbi.
Đorđe Mihovilović, kustos i trenutno jedini koji se u JUSP-u Jasenovac bavi kreiranjem popisa, tvrdi kako se i taj popis može unaprijediti. Sve to djeluje kao neznanstvena smijurija jer kada si došao do ruba, korak naprijed nije najpametnija ideja. Iz objavljenih detalja se može zaključiti da je razvijena metodologija koja je skoro u rangu kamena mudraca, samo izgleda sa suprotnim predznakom. Od zlata se stvara kaljuža, jasenovačka močvara. To je normalno u bizarnom svijetu gdje sve ide unatrag.
Nova metodologija za kulturu sjećanja
Kako je već gore navedeno Mihovilović kustos u JUSP-u Jasenovac i jedan od kreatora jasenovačkog popisa spomenuo je novu metodologiju popisivanja jasenovačkih žrtava.
Prema kustosu bitan dio te „nove metodologije“ bi bila i suradnja sa Srbijom u kojoj je 700 tisuća najčešće spominjani broj jasenovačkih žrtava. To ukazuje na pravi cilj „nove metodologije“. Prema kustosu dosadašnji popisi griješe u odnosu na realnu strukturu stradalih. To se od strane nezavisnih istraživača već godinama argumentirano dokazuje tisućama poimeničnih primjera, matematički i demografski. Samo sigurno je da kustos pod rečenim ne misli na iste stvari.
Greške, odnosno lažne jasenovačke žrtve opravdava se metodološkim propustima, odnosno odabirom pogrešnih kriterija. Nakon što je dokazano da su godine rođenja masovno lažirane, sada se problem prebacuje i na mjesto rođenja. Naime, prema kustosovom nevjerojatnom otkriću taj pogrešni kriterij je mjesto rođenja. To treba odmah javiti svima koji se bave popisima pa i statističkim zavodima. Za jasenovačke popisivače izgleda kao da nije bitno gdje ste i jeste li uopće rođeni, već je bitno da ste na popisu žrtava.
Treba naglasiti da bi se prema toj „novoj metodologiji“ popis jasenovačkih žrtava proširio i na ljude stradale izvan logora Jasenovac i Stara Gradiška.
Doduše, već se i do sada u nedostatku jasenovačkih žrtava na popis stavljalo i one kod kojih se kao mjesto smrti navode udaljeni lokaliteti kao što su stotinjak kilometara udaljeni Feričanci kod Našica.
Stara praksa sada se nastavlja u novom još drastičnijem izdanju.
Prema toj novoj genijalnoj ideji iz JUSP-a Jasenovac svi koji su ubijeni bilo kada i bilo gdje od nekoga tko je po njihovom tumačenju bio na službi u Jasenovcu smatraju se jasenovačkim žrtvama.
Dosadašnja studiozna istraživanja mrežnog popisa JUSP-a Jasenovac razotkrila su prevaru ogromnih razmjera. Uzdrmani time jasenovački kustosi pokušavaju „novim metodama“. Kao i sve dosadašnje i ove su usmjerene na povećanje popisa pod svaku cijenu. Znanosti tu nema mjesta. Između ostaloga po toj „revolucionarnoj“ novoj metodi više se kao jedan od identifikacijskih kriterija ne bi određivalo mjesto rođenja, već prebivalište u trenutku uhićenja.
Kod većine ljudi ima više podataka o rođenju nego o kasnijem životu i zato je jedan od glavnih kriterija određivanja ili potvrde identiteta mjesto rođenja.
Sve te podatke je jugoslavenski komunistički režim imao i opet ni uz sva ponavljanja, nepouzdane i lažne podatke nisu uspjeli popisati ni 50 tisuća žrtava iz logora Jasenovac, pa su onda dodali i navodno stradale iz Stare Gradiške pa i onih 128 iz „najvećeg jasenovačkog stratišta“ u Donjoj Gradini. Sveukupno uz sav trud jugokomunisti su jedva prešli broj od 59 tisuća žrtava. Jasenovački kustosi su od tih 59 tisuća s jugokomunističkog popisa žrtava Drugog svjetskog rata iz 1964. godine uspjeli „kreirati“ 62 tisuće žrtava i to unatoč tome što su morali spojiti brojne višestruke upise za iste osobe.
Do tih nekoliko tisuća novih jasenovačkih žrtava došli su revizijom jugokomunističkih podataka i to dobrim dijelom bez pozivanja na nove izvore.
Znanstveni pristup i rezultati bi ih mogla šokirati, a ovako mašta može svašta.
Prema toj „novoj metodologiji“ moglo bi se dogoditi da ako je neka hrvatska postrojba bila na osiguranju logora Jasenovac pa je nakon toga poslana na istočno bojište, recimo oko Moskve, svi vojnici Crvene armije koji su poginuli u borbi s njima mogli bi biti navedeni kao jasenovačke žrtve. Ako netko misli da je ovo krajnji domet teatra apsurda, taj se vara jer kod „inkluzivnih“, „liberalnih“, „aktivista“ i „naprednih“ nema dna, već samo postoji cilj koji se mora ispuniti.
U razgovoru o svojoj „novoj metodologiji“ kustos Mihovilović je naveo da su u slučaju knjige koju je objavio u suatorstvu kao žrtve logora Jasenovac identificirali sve bez obzira na to jesu li izgubili život ili su preživjeli!!! Briljatno! Ovo je ideja za koju bi se mogla dobiti „Nobelova“ nagrada. Zanimljivo je izbjegavanje spominjanja znanosti umjesto koje se spominje novogovorni pojam „kultura sjećanja“.
Sjećanja su varljiva jer se mogu usaditi stalnim ponavljanjem laži kroz razne tehnike masovne hipnoze pomoću medija.
Da rekapituliramo. Po „novoj metodologiji“ JUSP-a Jasenovac više nije bitno odrediti tko ste i gdje ste stradali, već možete završiti na jasenovačkom popisu premda ste još uvijek živi. Štoviše, tako možete doći na komemoraciju posvećenu vama kao žrtvi. Podatak o mjestu rođenja više nije bitan, već je bitno prebivalište. Kako će se doći do tih podataka? Možda neka baba Jevrosima u srbijanskom Odelku za istoriju buduću(1) ima novu kristalnu kuglu ili bar „čokanče“ pa da nam gata.(2)
Novom metodologijom više nije važno jeste li umrli/stradali tijekom rata odnosno od 1941. do 1945. godine, već u obzir dolaze i oni koji su umrli prije i poslije tog vremenskog razdoblja pa i oni koji su možda još uvijek živi.
Nije važno ni gdje ste stradali jer uz svjedoke događaja kojih će pretpostavljamo biti sve više kako godine prolaze jasenovačke žrtve se više neće brojati u desetcima, već stotinama tisuća, a uz „čokanče“ ni milijunče nije isključeno.
„Nova metodologija“ je sprdanje sa stvarnim žrtvama i ismijavanje znanosti, ali za to nije kriv neki nebitni Đole ili Đoka, već inkluzivna vlast u Hrvatskoj koja dopušta takve stvari, štoviše još ih i financijski pomaže, a time i politički potiče. Ne bi začudilo da „braća“ Srbi jednoga dana ne otkriju da je Mars crven od krvi srbomarsijanske nejači koju je poklao Maksov Prvi svemirski zdrug. Za njihove laži ni cijeli svemir nije dovoljan.
Neizbježni Maks
Nova metodologija kustosa JUSP-a Jasenovac kojom će popis jasenovačkih žrtava proširiti i na stradale bilo gdje izvan logora primijenjena je u knjizi „Zaprešićki kraj i koncentracijski logor Jasenovac“. U toj knjizi autori su popisali „(…) 208 ljudi iz zaprešićkog kraja (…)“ koje su „(…) identificirali kao žrtve logora Jasenovac, bez obzira na to jesu li izgubili život ili su preživjeli, (…)“. Prema autorima 65 preživjelih su „identificirani“ kao jasenovačke žrtve. To je ono što se već nekoliko godina studiozno i argumentirano dokazuje, a sada to javno priznaju i djelatnici JUSP-a Jasenovac da se kao jasenovačke žrtave navode i ljudi koji nisu stradali u ratu!
To su lažne jasenovačke žrtve.
Kako je kustos Mihovilović jedini koji se bavi kreiranjem popisa jasenovačkih žrtava, razvidno je tko bi mogao biti među najodgovornijima za problematične podatke na popisu JUSP-a Jasenovac.
Mjesec dana ranije u odnosu na promociju gore navedene knjige u glasilima se promovirala knjiga „Masakr nad Romima i Sintima u Hrastini 1945. godine – zločini luburićevaca u zaprešićkom kraju“. U oba slučaja promovirale su se knjige istog autorskog dvojca. Za pretpostaviti je da je i „Masakr …“ rađen po istoj „novoj metodologiji“ kao i knjiga gotovo oksimoronskog naslova o Zaprešiću i Jasenovcu. Ukratko, prema promotivnom tekstu u knjizi se „(…) opisuje i dokumentira masakr koji se dogodio 24./25. travnja 1945. godine nedaleko od hrvatsko-slovenske granice, u selu Hrastina u blizini Marije Gorice.“
Naglašava se kako „[l]okalni ljudi, svjedoci zločina iz Hrastine ni nakon 76. godina ne mogu zaboraviti stravične prizore izmrcvarenih tijela, silovanih žena, trudnica rasporenih trbuha, leševa izbodenih leđa, prsa i glave (…)“.
Uglavnom, očit je naglasak na emocijama naglašavanjem zvjerstava i na svjedocima.
Razmotrimo dodatno taj slučaj. Za razliku od „nove metodologije“ kustosa iz JUSP-a Jasenovac prema stranim izvorima 24. travnja 1945. godine pripadnici njemačkog SS-a su prilikom povlačenja zarobili 43 njemačka Sinta(3) koji su se skrivali u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i sve ih poubijali u Hrastini. Prema tom izvoru neki od zarobljenih Sinta su mučeni, a nakon što su svi ubijeni spaljeni su u štaglju. Štoviše i prema dokumentaciji partizanskih subnoraša kao izvršitelji u Hrastini navedeni su Nijemci pripadnici SS-a, a ne Hrvati, odnosno ustaše pod zapovjedništvom „Maksa“ Luburića.
Glede potencijalnih svjedoka očekivani životni vijek u Hrvatskoj je 2017. godine bio 78 godina. Postavlja se pitanje koliko ti navodni svjedoci događaja imaju godina odnosno koliko su bili stari 1945. godine?
Osim toga prema stranim izvorima leševi su spaljeni zajedno sa štagljem pa su potencijalni svjedoci „nove metodologije“ uglavnom mogli vidjeti spaljene leševe, a ne i neke od detalja koji se navode.
Ove godine je na lokalnom groblju prvi puta održana komemoracija za žrtve iz Hrastine. Tako je zahvaljujući „novoj metodologiji“ i nekadašnji oficir agresorske JNA dobio svoje mjesto hodočašća, a Hrvati još jedan „Stolperstein“.
Uglavnom, prema stranim izvorima i prema partizanima „nova metodologija“ kojom se namjerava na sve načine povećati broj jasenovačkih žrtava nema znanstvenu, već propagandističku svrhu. Radi se o najobičnijoj aktivističkoj agendi koja ne mari za činjenice. Štoviše, bez obzira na počinitelje bilo gdje i bilo kad krivci bi po „novoj metodologiji“ uvijek mogli biti ustaše iz Jasenovca. Prema tome jasenovački popis može karikaturalno rasti sve do svog neizbježnog kraha. Ta „nova metodologija“ samo je novo ruho starog kvaziznanstvenog načina manipuliranja podatcima i kreiranja lažnih jasenovačkih žrtava čak i od živih.
Metodologija nova, a namjera stara
Nakon samo mjesec dana ponovno su promijenjeni podatci na mrežnom popisu JUSP-a Jasenovac. U jednom slučaju promijenjeno je osobno ime, a temeljem nekakvih izjava na popis su dodana imena osam osoba. Nakon ove promjene broj navodnih žrtava na popisu se povećao na 83.814. Sve promjene su u stilu gore spomenute „nove metodologije“ koju u svrhu povećanja broja navodnih žrtava zagovaraju u JUSP-u Jasenovac.
U ovoj rundi promjena mrežnog jasenovačkog popisa Ivan Čićin-Šain (1904.*/1903, Vodice Srećko*/Šimo/Šajn) je dobio novo ime, ali u ovom slučaju ostali su stari problemi. Prema napomenama ime oca Srećko* ima alternative Šimo i Šajn.
Dvojbena je godina rođenja, ali i godina smrti.
Prema izvorima iz napomena ne računajući najnoviju izjavu godina smrti je 1944. Međutim, kao način smrti navedeno je „spaljen*“. Spaljivanja se uglavnom povezuju s 1945. godinom jer apologeti mita tako pokušavaju objasniti nedostatak posmrtnih ostataka kojima bi opravdali svoje priče o desetcima pa i stotinama tisuća ubijenih.
U ovom slučaju problem je i puno dublji. Naime, prema digitalnoj inačici jugokomunističkog popisa žrtava Drugog svjetskog rata (L64) Ivan Čičin (1903, Vodice, Šajn) je za vrijeme rata živio u Bačkoj Topoli u današnjoj Srbiji.
Po zanimanju je bio „pripadnik vojske ili policije“ i prema jugokomunističkim popisivačima nije spaljen, već ubijen u logoru Jasenovac 15. lipnja 1944. godine.
To je generički nadnevak koji označava sredinu godine pa to ukazuje da se ne zna točno dan smrti. Kustos Mihovilović je kao glavnu promjenu kod „nove metodologije“ naveo da je važnije utvrditi mjesto prebivališta u trenutku uhićenja nego mjesto rođenja. U ovom slučaju mjesto prebivališta predmetnog vojnika ili policajca za vrijeme rata je bilo izvan Nezavisne Države Hrvatske. Kako je Čičin odnosno Čičin-Šajn mogao stradati u Jasenovcu, a ne recimo u prebivalištu ili puno bližim beogradskim logorima smrti? Da nije i njega u specijalnoj vojnoj operaciji u Bačkoj Topoli likvidirao Luburić i njegov zdrug?
Zanimljivo je da je na mrežnom jasenovačkom popisu Martin Čičin-Šajn (1902., Vodice, Šimo/Šajn) spaljen* 1944. godine. Po podatcima mogao bi biti Ivanov brat, ali on je spaljen godinu prije!
Preoptimistično je od kreatora „nove metodologije“ očekivati suvisla objašnjenja za ove nesuvislosti.
Od osmero novih na popisu petero su njemački Židovi. To su Abraham i Roza Alpern kod kojih se navodi da su rođeni u Ukrajini. Abraham u Kolomiji, a Roza u Bučaču. Zatim Leo Kupfer kod kojeg je kao mjesto rođenja naveden Zamost kod Čabra te Regina i Ingeborg Kupfer rođene u Njemačkoj.
Kod svih petero piše da su nestali, ali se unatoč tome kao mjesto smrti navodi Jasenovac. Prema popisu židovskih žrtava iz „Gedenkbuch, Opfer der Verfolgung der Juden unter der nationalsozialistichen Gewaltschaft in Deutschland 1933-1945“(4) koju su pripremili djelatnici njemačkih saveznih arhiva Abraham Adolf Alpern rodom iz Kolomea/Kolomya tada u Poljskoj, stalno je živio u Berlinu. Ne piše mjesto ni vrijeme smrti.
Prema svjedočanstvu sina Zeeva Alperna u digitalnom arhivu Yad Vashema njegov otac Adolf Abraham (1887., Kolomyja) i majka Roza (Rachel r. Schächter,) iz Buczacza u Galiciji su ubijeni, ali prema skeniranom obrascu ne zna se vrijeme ni mjesto smrti, ali se napominje da su nestali na putu iz Berlina preko Crnog mora do Palestine. Prema Zeevu Alpernu zadnji podatak o roditeljima je njihovo pismo s kraja 1940. godine.
Znači zadnji podatci o Abrahamu i Rozi Alpern su od prije rata, a sve ostalo su nagađanja i želje aktivista „nove metodologije“ po kojoj izgleda svi stradali između Berlina i Palestine su potencijalne jasenovačke žrtve.
U digitalnom arhivu Yad Vashema nema Ingeborg Kupfer, ali ima Inge Kupfer iz Berlina odgovarajuće starosti kojoj se otac zove Leo. Prema svjedočanstvu rođaka mjesto i vrijeme smrti su nepoznati. Prema gore spomenutoj „Gedenkbuch, Opfer der Verfolgung der Juden (…)“ Leo Kupfer (1887.) rođen je u mjestu Zamosti u Bohemiji (Češkoj), a ne u okolici Čabra u Hrvatskoj. Prema svjedočanstvu nećaka koji također ne zna mjesto ni vrijeme smrti kao mjesto rođenja navodi se Zamosć u Poljskoj. Regine Kupfer jedne od novih žrtava na jasenovačkom popisu uopće nema u digitalnom arhivu Yad Vashema.
Ovo je prilika djelatnicima JUSP-a Jasenovaca da poduče djelatnike Yad Vashema, njihove kolege iz njemačkih arhiva koji se bave holokaustom i rodbinu žrtava osnovama „nove metodologije“.
Troje novih žrtava su Srbi prezimenom Bajić. Navodno su stradali u Jasenovcu 1945. godine. Izvor podataka je nekakva izjava javnosti nepoznatog autorstva iz 2022. godine. O tim novim žrtvama s mrežnog jasenovačkog popisa nema drugih izvora pa se ne može provjeriti radi li se o stvarnim žrtvama ili uopće o stvarnim ljudima. To je uglavnom odlika velikog broja srpskih žrtava s jasenovačkog popisa. Veliki broj istih ili sličnih imena kod kojih se ostali osobni podatci razlikuju u detaljima.
Tako primjerice nova žrtva Marija Bajić (Miladin) iz Siska se u nekim detaljima razlikuje od Marije Baić (Majo) iz jednog sela kod Sisku nedaleke Sunje. Ona se pak u malim detaljima razlikuje od dvije Marije Bajić rođenih iste godine u istom selu koje je susjedno rodnom selu Marije Baić. Kod jedne nije navedeno ime oca, a kod druge je to XXXO kombinacija Lazo. Prema L64 su dvije Marije Bajić iz istog sela čiji je otac Lazo, ali jedna od njih poginula je kao partizanka kod sela Kraljevčani naseljenog Hrvatima.
Da parafraziramo kustosa Mihovilovića, ako je netko stradao izvan logora od nekoga tko je makar na tren bio na ulaznim vratima logora u Bačićevoj ciglani onda je to jasenovačka žrtva.
Kod nove žrtve Katarine Bajić iz okolice Vojnića nedostaje ime oca pa to ukazuje da podatci iz „izjave“ nisu od bliskih osoba odnosno nisu prikupljeni u nekom detaljnom istraživanju. Od dvije imenjakinje rodom iz istog kraja koje se nalaze u digitalnoj inačici jugokomunističkog popisa žrtava Drugog svjetskog rata (L64) jedna je stradala u rodnom selu od nepoznatog počinitelja, a druga navodno u logoru Đakovo.
O trećem Bajiću s popisa osim što se radi o novoj žrtvi iz Jasenovca nema nikakvog spomena u drugim relevantnim bazama podataka. Očito „nova metodologija“ može što niti jedna druga znanstvena metodologija do sada nije mogla – pretvara maštu u (prividnu) stvarnost.
Koić i Nikola Banić / Hrvatski tjednik
________________________________________________
(1) Ljubo Boban, Još jednom o navodnom pismu P. Grisogona A. Stepincu 1942. godine, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 20, No. 1-2, 1988., s. 216
(2) „unučić“
(3) Naziv za jednu grupu zapadnoeuropskih Cigana, tj. Roma.
(4) U digitalnom arhivu Yad Vashema i pod naslovom „Victims of the Persecution of Jews under the National Socialist Tyranny in Germany 1933 – 1945“
O autorima
* Dr. sc. Nikola Banić i dr. sc. Mladen Koić dvojica su široj hrvatskoj javnosti manje poznatih istraživača, inženjera računalstva, koji već dulje vrijeme upozoravaju na manjkavost, apsurdnost i manipulacije jasenovačkim popisom. Na Narod.hr redovito od 2015. objavljujemo analize Nikole Banića i M. Koića o nelogičnostima na mrežnom jasenovačkom popisu. Koristeći računalne programe usporedili su i službeni popis stradalih Memorijalnog centra JUSP Jasenovac s takvim popisima drugih logora te su otkrili da se osobe koje se vode kao stradali u Jasenovcu nalaze na popisu stradalih u logorima Auschwitz, Buchenwald i Dachau.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa